>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Služba je služba, tužba je tužba

Broj sudskih tužbi protiv novinara ubrzano raste, a vlasnici komercijalnih dnevnih novina trude se na sve načine, u suradnji s odvjetničkim uredima, da troškove prebace na leđa vlastitih radnika

Povrh svih pošasti koje uobičajeno pogađaju medijski sektor u Hrvatskoj, a naročito pripadajuće radništvo, čini se da je 2017. godina protekla i u znaku porasta sudskih tužbi na isti račun. Statistike su najvećim dijelom nedostupne; lani su ipak jednom objavljeni prvi takvi službeni podaci – i ta činjenica govori mnogo – iz kojih se vidjelo da je već sa zimskim tromjesečjem dosegnuto okruglo stotinu otvorenih postupaka za uvredu, sramoćenje i klevetu. Tolika ugrožena čast uokolo popraćena je bila odgovarajućom količinom parničnih postupaka protiv novinara ili nakladnika, mada su brojevi predočeni samo za prethodnu godinu, kad je zabilježen 691 takav slučaj. No tužbe za uvredu, sramoćenje i klevetu 2015. i 2016. godine završavale su tek u svakom sedmom slučaju na štetu novinara. Veći broj primjera utoliko je otpao na očito ishitreni progon žurnalističke čeljadi, jer je meta razmjerno lagana i nebranjena, izuzev formalnog advokatiranja, pa se u velikoj mjeri isplati nasrnuti na nju i čisto marketinški.

Hanza Media neuvijeno prisiljava pojedine svoje novinare da za sudske procese uzimaju odvjetničke usluge iz same te kuće, tj. oduzimaju im uobičajeno pravo na samostalni izbor odvjetnika

Dodatni zabrinjavajući moment odnosi se na sve češće i vidljivije raslojavanje između samih tuženih novinara i medija koji dijele određeni sudski pritisak. Tek o tome ne postoje egzaktni pokazatelji, ali kroz branšu je u novije vrijeme intenziviran žamor o sudskom ograđivanju nakladnika od vlastitih autora. Uglavnom su posrijedi dnevnonovinske redakcije i poduzeća izložena pojačanim tržišnim traumama u ovom sve manje lukrativnom biznisu, ako govorimo isključivo o zaradi od prodaje osnovnog proizvoda i oglasa.

Dobili smo tako novu frontu ili je bolje rečeno da ona sve više postaje izvjesna i nametljiva, jer su u dotadašnjem periodu razilaženja između medija i rođenog mu novinara počivala na drugoj osnovi. Uglavnom, dakle, na dilemi odgovara li medijski radnik na vlasnički apetit u pogledu međuetničkih pitanja i slične svjetonazorske materije. Uz to je išlo poneko iskušenje vezano uz popratne poslovne interese dotičnoga gazde, dok sad već možemo govoriti o strukturnim pomacima u odnosu na startne, formacijske datosti među dvjema stranama. Drugim riječima, novinar se više ne mora aktivno zamjeriti medijsko-izdavačkom poduzetniku na čijem je platnom spisku, nego je dovoljno to što novca općenito ima sve manje, te splašnjava i ostatak prividnog zajedništva i suživota u istoj radnoj kući. A to znači da najednom, pred sudom i šire, imamo suštinski tri strane, više ili manje otvoreno, umjesto klasične parnične dvije. I ne bismo oko toga mnogo kukali, niti bi se itko previše obazirao, da uz dodatno ugrožavanje novinarske egzistencije ne ide i uračunata pojačana opasnost za javni interes sadržan u medijskom radu.

Primjer koji dobro oslikava čitavu priču ima za mjesto radnje riječki dnevnik Novi list, koji je posljednjih godina prošao, inače, niz vlasničkih turbulencija. Od malih dioničara prema krupnijima, do izmjene više vlasnika tajkunskog formata i živopisnog profila, te s finalnim dospijevanjem u posjed bezličnog i opskurnog inozemnog ulagačkog fonda koji uz medije u Hrvatskoj kupuje banke i hotele.

U tom je mediju glavni i odgovorni urednik 2012. godine bio Branko Mijić, kad jedan spor oko plasmana stanovitog demantija narasta u apsurdni ogled čiji se repovi vuku dan-danas. Mijić kao prvotuženi nije bio pod zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, dok je Novi list kao drugotuženi oslobođen te krivnje. Ipak, osuđenom novinaru i tad već bivšem glavnom uredniku na koncu je ovrhom naplaćeno oko 14 tisuća kuna sudskih troškova. Izdavač nije pristao da mu to nadoknadi; o svemu su se u međuvremenu očitovali i novi vanjski odvjetnički ured u službi Novog lista, potom Redakcijsko vijeće, a ovom prilikom i uprava tih riječkih dnevnih novina. Napominjemo da je Branko Mijić u svom tretmanu spornog demantija postupao po savjetima prethodnog odvjetničkog ureda, kao i da ga isti punomoćnici uopće nisu obavijestili o negativnoj drugostupanjskoj presudi. Novi odvjetnički ured je početkom prošlog mjeseca uputio zatraženo pravno mišljenje upravi Novog lista o tom predmetu, s vrlo osebujnom interpretacijom redakcijsko-statutarne obaveze izdavača da novinaru osigura ‘svu potrebnu pravnu zaštitu, uz pravo na regres svih isplaćenih iznosa’.

‘Pojam pravne zaštite’, smatra odvjetnički ured Ane Holjar, ‘po našem mišljenju ne bi predstavljao obvezu nakladnika’ itd. Ukratko prepričano, aktualni zastupnici Novog lista drže kako se obaveza nakladnika iscrpljuje na osiguravanju plaćenog odvjetnika, iako bi nakladnik i samome tom pravniku – ukoliko dobro predviđamo – sugerirao da mu koža ucijenjenog novinara nije posebno važna. Jer uvođenje takve prakse jest neka vrsta presedana, iako su krupni medijski vlasnici i ranije izvodili svakojake psine nad svojim radnicima. No reagiralo je zatim i Redakcijsko vijeće u Novom listu, pozivajući se i na Zakon o medijima te Kolektivni ugovor. U nastavku se pobrajaju efekti koje možemo očekivati ako uprava ne odustane od šikaniranja svog novinara na opisani način: urednici će neselektivno objavljivati svaki demanti, novinari će u strahu podleći autocenzuri, novine će izgubiti vjerodostojnost i čitatelje.

‘Ostvari li se ovakav model ‘osiguranja pravne zaštite”, poručuje vijeće upravi, ‘to predstavlja potencijalnu opasnost za sve članove redakcije u nekim budućim sličnim situacijama, a i u ovom trenutku postoji nekoliko takvih postupaka protiv novinara.’ U krajnjoj liniji, ostaje nejasno kako materijalna odgovornost za članak koji je objavljen voljom urednika – postavljenog od vlasnika – može pasti samo na novinara.

Nije jasno, znači, kako takvi odvjetnici i oni koji im vjeruju zamišljaju nastavak medijske proizvodnje pod novim odnosima, i kako uopće zamišljaju redakciju u kojoj nastaje javni sadržaj, ako vlasnik štiti novinara samo do presude. Moguće je da će uskoro većina medija uz većinu objava metati ono standardno službeno upozorenje koje ide s tekstom vanjskih autora – stavovi u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije te i te, ili nešto slično. Ali dobili smo i odgovor uprave Novog lista d.d., odnosno predsjednice joj Ankice Kruljac, koja se također poziva na redakcijski statut i Kolektivni ugovor s aneksima, uoči odluke o Branku Mijiću: ‘Posebno napominjem, Uprava Društva nije odbila niti jedan zahtjev novinara, urednika, a niti glavnog urednika, za podmirenje sudskih i parničnih troškova neovisno o uspjehu ili neuspjehu u pojedinom sporu, a tako niti podmirenje odvjetničkih troškova zastupanja u parničnim i kaznenim sudskim sporovima kako novinara, tako i urednika i glavnog urednika.’

Ostavit ćemo Novi list sad malo na miru, uz dozu nesigurnog optimizma, ne bi li se uprava i medijski radnici stvarno uspješno sporazumjeli na tragu gornjeg odgovora i zaokreta uprave nakon prvotnog dopisa odvjetničke kancelarije, te reagiranja Redakcijskog vijeća. Nije da baš vjerujemo u mogućnost klasnog mira, ali za ovu bi priliku svakako najbolje bilo da ne završi prebijanjem slučaja preko koljena i da se praksa ne raširi Hrvatskom bez imalo kontrole. U protivnom bi se moglo desiti da odvjetnički uredi počnu funkcionirati u svojstvu kriznog menadžmenta kronično ugroženih medijskih kuća koji će tehnokratski maksimirati profit po cijenu novinarstva. A kad smo već kod kontrole, treba spomenuti da bi država – ne bilo tko – trebala pritom uzeti barem donekle stvari u svoje ruke, pa ako i nisu svi mediji javni ili neprofitni, naprotiv. Za tu vrstu nadzora i korektivne uloge ionako postoji sasvim konkretan i eksplicitan temelj o kojem i ne pišemo prvi put.

Prije četiri godine, naime, Ministarstvo financija ubacilo se u prostor državne medijske politike smanjujući PDV svim tiskanim medijima s deset na pet posto, ali uz uvjet donošenja redakcijskog statuta po kojem se ustrojava skupština i vijeće, te razni odnosi unutar redakcije. Država se pritom odrekla desetaka milijuna kuna godišnje, u ime demokratizacije procesa medijske proizvodnje, kao i općejavne dobrobiti, i na tome stala.

Ne treba sumnjati, razliku je većinom ugrabio medijski gazda, dok položaj novinara i zastupane javnosti nije popravljen, niti je tu makar dijelom amortiziran preostatak objektivnog, šireg ekonomskog udara na sektor. Statuti se ne provode ili se provode veoma dubiozno, ali država se ne obazire na stvarne posljedice, dok je politička elita i dalje u dosluhu s medijsko-vlasničkom, pa ne strahuje od vraćanja PDV-a na staro, a to je ipak jedina ozbiljna sankcija pred kojom bi politički malo splasnula potonja krema. Pored toga, država je u posljednje vrijeme, ili za posljednjih vlada, u najvećoj mjeri gotovo sasvim odustala od vođenja aktivne medijske politike. Hrvatsko novinarsko društvo na sve to, kao strukovna organizacija, nema dovoljno utjecaja, niti se može mjeriti s podzemnim djelovanjem udruga medijskih poduzetnika koji uređuju znatno širi prostor od svoga neposrednog fahovskog.

O svemu tome pričali smo s nizom kolega, ponajviše iz Novog lista i političkih dnevnih novina poduzeća Hanza Media koje među ostalim posjeduje splitsku Slobodnu Dalmaciju i zagrebački Jutarnji list. Čuli smo za različite primjere nedosljednosti uprava koji šikaniraju novinare izložene nekom vanjskom sudskom pritisku, iako je evidentno da su u spornom predmetu – tako je u ogromnoj većini procesuiranih slučajeva – postupali u dobroj namjeri, a ona se tu smatra ključnim preduvjetom za legitimno izvještavanje i komentiranje.

Mimo sve češćih ideja kao što je tužiteljevo inzistiranje da nakladnik i novinar solidarno podijele kaznu, u oko nam je tako upala još jedna zanimljiva metoda koja nemalo obogaćuje repertoar medijsko-poduzetničkog iživljavanja nad novinarima te, indirektno, najširom društvenom zajednicom. Hanza Media neuvijeno prisiljava pojedine svoje novinare da za sudske procese uzimaju odvjetničke usluge iz same te kuće, tj. oduzimaju im uobičajeno pravo na samostalni izbor odvjetnika po unaprijed utvrđenoj tarifi. A novinari su primijetili da im poslodavac djeluje svjesno na štetu u parnicama gdje su tuženi i on i novinarska divljač, ako protiv novinara već postoji dodatni kazneni proces za klevetu ili sramoćenje istim člankom. Hanza tad sklapa nagodbu s privatnim tužiteljem i evakuira se neokrznuta, dok tužitelj prenosi nakladnikovo priznanje štete na drugi sud i tamo ga koristi isključivo protiv novinara. Jer i to je moguće s hrvatskim pravosuđem, ali i ne samo hrvatskim, zato što je metoda ipak smišljena negdje na razvijenom Zapadu.

Hrvatski je specifikum eventualno sadržan u tome što je advokatura na koju Hanza Media upućuje novinare ona ista koja i posjeduje to poduzeće, Odvjetnički ured Hanžeković. I nikako da nam dojadi ponavljati: ona ista koja je upravo basnoslovni imetak, kasnije iskorišten i za preuzimanje Jutarnjeg i Slobodne i nekih drugih novina, stekla kao outsource pravna služba javnog HRT-a za utjerivanje građansko-pretplatničkog duga prema subvencioniranome najvećemu mediju u ovoj zemlji.

1/1