>

novosti logo

Piše Igor Lasić

Smećarska igra otpadom

Kaotična situacija s otpadom u Zagrebu nipošto nije slučajna. Žilavo opiranje uvođenju modela bliskih cirkularnoj ekonomiji, s odvojenim prikupljanjem i reciklažom, ima svoj jasan rezon: Petru Pripuzu, s njime i Milanu Bandiću, to se ne bi isplatilo. A s mogućom daljnjom privatizacijom komunalnih usluga ispuzali bi još mnogi pripuzi i bandići

Večernje nebo nad Zagrebom prošloga prvog maja nisu onako blistavo i nadaleko osvijetlili kresovi, kao što ćemo saznati iz medija, nego se to bilo zapalilo odlagalište otpada CIOS na Jankomiru. Štoviše, opet se zapalilo. Jer gorjelo je tako i pretprošle godine, doduše ljeti, a i 2014. u travnju, još gore i teže. U svakom slučaju, previše navodno slučajnih požara za objekt koji bi morao biti posebno čuvan zbog velikog izbora i količine zapaljivih tvari, od toga mnogih opasnih. Učestalost su primijetili i u Zelenoj akciji, zatim je povezali s još ponekim indicijama. Po svemu sudeći, vatreni akcidenti mogući su dio pozamašnog biznis-plana s javnom uslugom zbrinjavanja otpada koja, poput svih komunalnih servisa, neodoljivo privlači predatorski refleks privatnika.

Istražitelji su svojedobno nalazili dubioze u Bandićevu dodjeljivanju višemilijunskih poslova Pripuzovu cios-u, ali na tome je sve otprilike i stalo. Sumnjalo se i u namjerno spaljivanje nepoznatih otpadnih tvari, a kako bi se cios lakše riješio zahtjevnog tereta

Vezu je primijetio i Tomislav Tomašević, nositelj liste Zagreb je NAŠ! na proteklim izborima u glavnom gradu. Jedan od prioriteta te novoosnovane političke grupacije upravo je pitanje otpada, kao i općeg tretmana komunalnih usluga kojima prijeti uzurpacija iz kuta kapitala. Time se u Zagrebu inače ne bavi sustavno baš nitko izuzev navedenih dvaju subjekata, a posrijedi je čitav složeni kompleks političkih, socijalnih i ekoloških problema od ključne važnosti za život grada.

Vodeći junak ove priče, međutim, nije zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, nego njegov odani kompanjon Petar Pripuz, tip kakvog se obično krsti sintagmom ‘kontroverzni poduzetnik’. Pripuz je odrastao u Rudešu, tadašnjem predgrađu Zagreba, jednom od onih kakva se dobro vide u filmu ‘Kužiš, stari moj’ po istoimenom romanu Zvonimira Majdaka, a koji se baš prije nekoliko dana mogao vidjeti na programu HTV-a. Amblematski prizor njegove radnje jesu scene u kojima glavni lik Glista i Tatek – njegov otac – guraju drvena kolica kaljavim ulicama te izvikuju: ‘Staro željezo kupujem!’ No kraj ukazuje na to da Glista ostaje zakovan tim željezom na samom egzistencijalnom dnu, premda ne i psihološkom ili emocionalnom, dok Petar i njegov brat Zoran Pripuz, prvotno u javnosti poznatiji, a još kontroverzniji poduzetnik, danas predstavljaju neupitnu kremu ovog društva. Čak je i nogometni klub Rudeš, koji je Petar Pripuz dugo ispomagao, upravo stupio u prvu ligu.

Naravno, na početku je Pripuz u istoj branši radio u poduzeću iz društvenog sektora, još osamdesetih godina. I to na funkciji rukovodioca, kao i velik broj naših tajkuna. Stečeno znanje iskoristio je za skok u privatni sektor kroz iduće desetljeće, kada prvi osvaja tržište prikupljanja i primarne prerade otpada, s naglaskom na metale. CIOS grupa danas posjeduje poduzeća-kćeri u čitavoj Hrvatskoj i velikom dijelu regije, od Slovenije, preko Bosne i Hercegovine, do Srbije. U međuvremenu, Pripuz je većinski udio nad CIOS-om prodao kompaniji Scholz iz Njemačke, a njezin je pak većinski vlasnik japanska Toyota.

Preskočit ćemo već opjevane sage o zbližavanju braće Pripuz i Bandića, o zagrebačkom podzemlju iz vremena tranzicije, o tzv. zločinačkoj organizaciji i jalovim istragama te sudskim procesima. Takav je bio pravosudni ishod i u posljednjem navratu, prije dvije i pol godine. Istražitelji su nalazili dubioze u Bandićevu dodjeljivanju višemilijunskih poslova CIOS-u, ali na tome je sve otprilike i stalo. Nisu se zaustavili jedino nevladini aktivisti koji do danas napominju kako je primjerice izgledao dolazak Bandića na jankomirsko požarište 2014. godine. Tad je naime intervencija vatrogasaca zatražena sa zadrškom od sat do sat i pol, e da bi vatrogasni zapovjednik Mladen Malčić u medijima iznio prigovor – uime 30 angažiranih ekipa s preko 130 ljudi. Tad se ukazao sveprisutni gradonačelnik i javno ukorio Malčića, bez daljnjih tumačenja.

Bandić je već 2013. pokušao formalno izdvojiti Čistoću iz Holdinga. Taj bi čin vodio privatizaciji kompletne usluge najvjerojatnije po modelu dugoročnog koncesioniranja. A upravo je Petar Pripuz najviše predodređen za moguću ulogu koncesionara

Sumnjalo se pritom u još jedno namjerno spaljivanje nepoznatih otpadnih tvari, a kako bi se CIOS lakše riješio zahtjevnog tereta. Zatražena je i dodatna ekspertiza, dok je fizikalni kemičar Stanko Uršić skrenuo pažnju javnosti na opasnost od dioksina tokom procesa izgaranja plastike. Aktivisti i dalje službeno traže odgovore na pitanja što je točno gorjelo na Jankomiru, zašto nisu izmjereni tragovi dioksina i teških metala, i zbog čega se inače ne provodi stalna i transparentna kontrola CIOS-a, s obzirom na njegovu potencijalnu prijetnju.

Kaotična situacija s otpadom u Zagrebu nipošto se ne okončava na požarima, kao što je poznato. Zagreb je pretprošle godine proglašen za najneuspješniju metropolu EU-a po sustavu zbrinjavanja otpada. Žilavo opiranje uvođenju modela bliskih cirkularnoj ekonomiji, s odvojenim prikupljanjem i reciklažom, teško da ima korijenje tek u iracionalnom. Bandić se dugi niz godina teško sukobljava s aktivistima i lokalnim stanovništvom kvartova oko Jakuševca, Resnika i Jankomira zbog frapantno loših rješenja deponija, spalionice i opisanog pogona.

Riječ je o izuzetno unosnom sektoru i veoma je logično što mnogi u tome nalaze ključ za spomenuti naizgledni kaos. Ali otvara se i dodatna perspektiva kakva bi tek bila nešto: totalna privatizacija usluge zbrinjavanja otpada. Ne samo djelomično, dakle kao dosad. Uzgred smo upozoreni i da je zagrebački gradonačelnik već 2013. godine pokušao formalno izdvojiti gradsko poduzeće Čistoća iz Holdinga. Taj bi čin vodio privatizaciji kompletne usluge koja bi se zacijelo provela kroz uobičajeni instrument dugoročnog koncesioniranja, koji nije ništa doli prikrivena prodaja osiguranog monopola. A teško da ima baš puno sektora kao što je otpad, gdje je posao tako izvjesno zagarantiran i pouzdan. Konačno, upravo je Petar Pripuz najviše predodređen za tu moguću ulogu koncesionara. CIOS jedini zasad ima kapacitete, u Zagrebu i nekoliko drugih hrvatskih gradova, za kakvo-takvo preuzimanje te komunalne usluge pod svoje. Povrh svega, Pripuzovo poduzeće – ma dobro, Toyotino i Pripuzovo – tako već servisira oko 60 tisuća kućanstava u Hrvatskoj, jer javne službe ne pokrivaju čitavu državu i sve korisnike. No kapaciteti za odvojeno prikupljanje i reciklažu bi već bili nešto sasvim drukčije, teško dohvatno za privatni pogon, a i manje isplativo.

Pripuzu, s njime i Bandiću, ustvari se ne bi isplatio prelazak na cirkularnu ekonomiju, koliko god se političari načelno kitili njezinim časnim atributima. Lakše je i više se zaradi uz izdvajanje tek ponekih tvari s višom cijenom, a ostalo se može zakopati ili spaliti, pa bilo to u pogonu Resnik ili na licu mjesta, u dvorištima CIOS-a. Konačno, nad dvojicom partnera se kontinuirano nadvija sumnja kako iz tog posla izvlače više novca negoli vrijedi obavljeni rad i obrada. Samo prilikom rečene posljednje afere spominjana je inkriminirana svota od dva milijuna kuna viška za preuzimanje glomaznog otpada u Zagrebu. Privatizacija takvog jednog resursa je zaista više nego suvisao epilog iz pozicije onih koji navode strateške tokove gradske politike i okolnog biznisa.

A za tu svrhu idealno će poslužiti – ako im sve zamisli pođu za rukom – novi Zakon o komunalnom gospodarstvu. Nacrt mu je predstavljen početkom prošlog mjeseca, pa je ocijenjeno da njegova okosnica, ako skratimo opis, znači upravo olakšavanje komercijalizacije sektora preko intenzivnijeg koncesioniranja svih vidova javnih usluga i javne infrastrukture, od zbrinjavanja otpada do snabdijevanja pitkom vodom ili obavljanja javnog prijevoza. Ako se i ne može krupni kapital u Hrvatskoj, uslijed kontinentalne hijerarhije, realizirati u iole zahtjevnijim disciplinama poput materijalne proizvodnje i eksporta, sasvim sigurno može preuzeti monopole iz ruku političara koji, evo, sve čine da nam svima dokažu kako je država, ili u ovom primjeru grad, najgori gazda.

Ali odmiče nam se pritom iz vida činjenica da javni servisi ne postoje zbog profita. Oni imaju prvenstveno funkciju socijalnu, ekološku, sigurnosnu; moraju biti svima podjednako dostupni, ne smiju zagađivati okoliš, a kamoli svako malo ljudima izravno prijetiti davljenjem otrovnim dimom. Mogli bismo se otpada rješavati pomoću recikliranja i ponovne upotrebe, čak i tako da se izbjegne financijski gubitak u procesu, no to definitivno nije model koji zanima Pripuza i ostatak elite.

Hrvatskoj, napose Zagrebu s Bandićem, namijenjena je druga sudbina. Ovdje bi već, međutim, zbog drugog kruga izbora za gradonačelnicu ili gradonačelnika Zagreba, trebalo napomenuti da baš i ne smatramo recimo Anku Mrak Taritaš najboljim garantom neke pametnije i poštenije politike. Ekonomsko-liberalna orijentacija zapravo je temelj dominantne privatizacijske struje u političkom odlučivanju. No pustimo izbore, oni nam za ovaj predmet nisu presudni, inače bismo pisali ovo već i prije prvog kruga, a zakoni se svakako donose u parlamentu, tako i onaj o komunalnom gospodarenju. S druge strane, ovdje nas ionako ne zanimaju individualne storije, nego društveni procesi, a pojedinačni likovi su tek nositelji drame. Namijenjena nam je, dakle, sudbina koju su zapadne europske zemlje prošle još prije najmanje 15 do 20 godina, s ekstatičnom privatizacijom raznih segmenata javnog sektora.

Dio te liberalne bajke koji se ovdje prešućuje jest onaj da su te zemlje i pojedinačni gradovi uvelike razbili zube na tim eksperimentima, po više aspekata, pa sad nerijetko rade na njihovom povratu u krilo javnog. To se kod gradova zove remunicipalizacija. Internetska stranica www.remunicipalization.org tako nudi dobar primjer povratnog tretmana voda u desecima recentnijih slučajeva u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Mađarskoj, Švedskoj, Italiji, Bugarskoj itd.

Ipak, sve to u Hrvatskoj još uvijek nije privatizirano, i lako bi moglo poslužiti za kontekst šire političke borbe u interesu opće zajednice. Posvjedočili smo već završnoj sintezi i sinergiji – to je danas posebno zgodan termin – tranzicijske mafije i posttranzicijskog krupnog kapitala, kao u nekoj kasnoj fazi reciklaže i prenamjene otpada. No ovdje je mijena i transformacija ostvarena na ekonomsko-političkoj ravni. Naučili smo u međuvremenu i koja je razlika između smeća i otpada, a da se ipak ne radi o kriteriju ekološkom, onom koji razdvaja ponovno upotrebljive materije od teško iskoristivih. Jednostavno, nama je otpad smeće koje postaje roba, vrijednost na tržištu. I to je teza koju sad valja dovesti u pitanje.

Za daljnje lučenje istine od laži i prepoznavanje recikliranja koje to uopće nije, opet nam dobro može poslužiti vispreni duh Gliste i Tateka. I to u završnoj sceni filma: sin upućuje premorenog oca da sjedne navrh slupanog štednjaka na drva, posađenog na kolica, a on da će ga voziti. Raznježen, stari na sebe preuzima zabavljački dio druženja, te podvikne: ‘Od ovog šparheta bum napravil plinski štednjak!’ Zatim prdne u hrđavo gvožđe pod sobom, pa u smijehu nastave dalje.

1/3