>

novosti logo

Kronika Kronika

Spaljena sisačka zemlja

Nezaposlenost, iseljavanje i nemogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba svakodnevnica su sisačkoga kraja, ali intenzitet tih problema nije za sve isti: posebno je teško u povratničkim, mahom ruralnim sredinama

Visoka stopa nezaposlenosti, odsutnost investicija, masovno iseljavanje i nemogućnost zadovoljavanja osnovnih životnih potreba svakodnevnica su Sisačko-moslavačke županije, ali intenzitet tih problema nije za sve isti: stanje je posebno teško u povratničkim, mahom ruralnim sredinama, čiji se malobrojni stanovnici suočavaju s nedostatkom elementarnih mogućnosti za život. U gradovima stvari još nekako funkcioniraju, premda u znatno manjoj mjeri nego prije rata. Zamolili smo manjinske vijećnike i predstavnike vlasti da nam opišu stanje u svojim sredinama.

Stanje na seoskom području Petrinje više je nego katastrofalno, no značajna je razlika između mjesta u kojima žive Srbi i onih u kojima žive Hrvati. Ondje je manje-više sve sređeno - kaže Branislav Sekulić

- Naše je Vijeće snimilo stanje na terenu i na seoskom području Petrinje više je nego katastrofalno. Postoji značajna razlika između mjesta u kojima žive Srbi i onih u kojima žive Hrvati. Ondje je manje-više sve sređeno: imaju puteve, dobru elektromrežu, javnu rasvjetu. U srpskim selima putevi su gotovo neprohodni, kanali i živica uz njih nisu sređivani četiri godine, nema nasipa i u neka se sela teško može autom. Županijski putevi se loše ili nikako ne održavaju, tako da ima udarnih rupa; prije su se redovito nasipale ceste koje su u ovlasti grada, ali to sada nije tako. Nema, istina, sela bez struje, ali ima mnogo onih u kojima je mreža jako loša, sa starim drvenim banderama i golim žicama. Javne rasvjete u njima uglavnom nema, a u nekima je ima tek djelomice. Kad se uključi više uređaja, napon varira ili izbace osigurači - rekao nam je Branislav Sekulić iz Blinje.

On je vrlo zadovoljan radom patronažnih sestara koje predano obilaze starije ljude, no kaže da je to više rezultat njihova osobnog truda nego sustava kojem pripadaju.

- To nije rješenje, to je nužnost jer nema ambulanti po selima, pa ljudi moraju doktoru u grad. A osim rodbine, susjeda ili divljih taksista nema ih tko onamo voziti. Zato zahtijevamo da se u nekoliko mjesta otvore ambulante u koje će liječnik dolaziti barem jednom tjedno. To bi pomoglo populaciji koja živi u selima, ali i rasteretilo zdravstvene ustanove u gradu - kaže on.

Kako djece na ovom području nema mnogo, škola je malo, ali je zato odlično organiziran prijevoz školskim autobusima, koje mogu koristiti i ostali.

Jedini poslodavac u Glini kod kojeg se ljudi mogu zaposliti je Šerif-grupa, pilana koja traži radnike za teške fizičke poslove, koje rijetko tko želi i može obavljati. Ljudi se lakše odlučuju primati socijalnu pomoć - Ljuba Vrga

- Nezaposlenost je jedna od ovdašnjih rak-rana, ali Petrinjci ne posustaju. Više je pozitivnih promjera da su mlađi ljudi, pa i oni fakultetski obrazovani, pokrenuli svoj OPG i uspjeli organizirati poljoprivrednu proizvodnju tako da normalno žive. Ondje gdje ima takvih, živi i selo - nastavlja Branislav. Kaže da rijetko tko iz tih krajeva iseljava za stalno, no mnogi za poslom odlaze sezonski.

- U Blinji planiramo oformiti zadrugu koja bi se pored klasične poljoprivredne proizvodnju bavila i uzgojem aronije, lješnjaka i ljekovitog bilja te razvijala različite obrte, lovni i seoski turizam. S tim bismo ciljem obnovili veliku zgradu u selu, za što imamo projekte i eleborate, a riješeni su i imovinsko-pravni odnosi, pa će nam je grad darovati ili dati u zakup. Mogli bismo tako zaposliti 15-ak mladih ljudi, od agronoma i tehničara do pravnika i ekonomista, kojima bi se 1.300 kuna za mirovinsko i zdravstveno osiguranje plaćalo iz gradskog proračuna. Osim samozapošljavanja, rješavamo tako i investitore, jer ovdašnje zemljište nije tretirano 30 godina, pa je idealno za organsku proizvodnju - tumači naš sugovornik.

Da je gradski novac za novozaposlene sistemsko rješenje u Petrinji, potvrđuje i zamjenica gradonačelnika Svjetlana Lazić.

- Unazad dvije godine, za svakog novozaposlenog u uslužnim djelatnostima mjesečno izdvajamo 500, u proizvodnim djelatnostima 1.200, a u ekološkoj proizvodnji 1.300 kuna. Dosad se tako zbrinulo nekoliko desetaka ljudi, koje poslodavci neće moći otpuštati kako bi zaposlili nove radnike uz isti poticaj - kaže Svjetlana Lazić.

Zamjenik gradonačelnika Kostajnice Stevo Rušnov otvara još jedan problem.

- Kod nas je na Zavodu 240 nezaposlenih, no slabe obrazovne strukture. Nekoliko ih je s visokom i višom spremom, manji broj sa srednjom, a čak 80 posto ima završenu osmogodišnju ili samo nekoliko razreda osnovne škole. Teško ih je zaposliti bez prekvalifikacije, pogotovo ako su starije dobi - kaže, domećući da i Kostajnicu muče problemi slični petrinjskima, no u njegovu je gradu sud, pa građani barem ne moraju putovati u slučaju takvih potreba.

Vijećnica u Glini Ljuba Vrga kaže da i kod njih nezaposleni nemaju tražene kvalifikacije.

- Jedini poslodavac kod kojeg se mogu zaposliti je Šerif-grupa, pilana koja traži radnike za teške fizičke poslove, koje rijetko tko želi i može obavljati. Ljudi se lakše odlučuju primati socijalnu pomoć, to ne zahtijeva takvog truda - navodi ona, dodajući da puno koristi u smislu zapošljavanja nemaju ni od glinske kaznionice.

- Dio ondje zaposlenih jest odavde, a dobar dio dolazi iz Petrinje i Siska, pa i iz Velike Gorice. Možda se neki iz našega kraja zaposle u domu umirovljenika koji će u sklopu programa stambenog zbrinjavanja biti dovršen u martu 2017. godine. Ali za to će se morati dobro potruditi - ističe Ljuba Vrga, navodeći kako su Glinjanima, pored odlaska trbuhom za kruhom izvan granica Hrvatske, jedina prilika za zaradu javni radovi, u kojima je ljetos sudjelovalo njih četrdesetak.

Slično je i u susjednom Topuskom, čiji predsjednik manjinskog vijeća Dragutin Ćelap posebno ističe problem iseljavanja.

- Lani su odavde od 2.390 stanovnika općine 32 obitelji iselile u Švedsku i Irsku. Socijalna slika je dosta loša, pogotovu u selima: od njih 13 dva su posve opustjela, a ostala su slabo naseljena. Ima puno ljudi koji ništa ne privređuju, koji su na socijalnoj skrbi ili žive od minimalne penzije. Struja je katastrofalna, posebno u južnim i jugozapadnim selima općine, gdje je niskonaponska mreža dotrajala, a i javne rasvjete, za razliku od sela oko općinskog središta, nema. U Top-termama su zaposleni ljudi iz udaljenih mjesta, a za domaće nema posla. Nekad se iz Topuskog na posao putovalo u Sisak, Petrinju i Karlovac, a sad svi odonud dolaze ovamo - kaže Dragutin Ćelap.

U Topuskom je još ostala Srednja škola za fizioterapeute, dok je gimnazija prebačena u Glinu. Tko je otišao na faks, više se ne vraća, jer zna da je ovdje teško moguće išta pokrenuti: sve se gasi, termalno lječilište je u velikim dugovima radi dugogodišnjeg neplaćanja komunalne naknade, pa se ne radi ni na njegovu uređenju. U Veliku Goricu je premještena i nekadašnja tvornica dalekovoda.

- Teško je nama, no teško je i Hrvatima, pa zato nema netrpeljivosti - ističe Ćelap, te upozorava na veliku važnost projekta kojim je udruga, koju vodi zamjenica načelnika Jelena Roknić, na šest mjeseci zaposlila 19 gerontodomaćica, ne pitajući ih za nacionalnost. Napominje i kako su javni radovi, tokom kojih je šestero ljudi uređivalo groblje, radi nedostatka novca prekratko trajali, svega tri mjeseca. Misli da je Topusko zapostavljenije od drugih županijskih mjesta, unatoč tome što je svagdje prilično tmurno.

- U našem kraju, oko Lipovljana, Novske i Kutine, stanje je još relativno dobro, barem u usporedbi s onim na Baniji i Kordunu. Kod nas u Lipovljanima nema tvornica, samo nešto drvne industrije. Ponešto i možemo obaviti u općini, ali je sud u Kutini, a gruntovnica i katastar u Novskoj. Škola koja je nekada imala 800 sada ima 450 učenika, a one srednje su u Kutini i Novskoj. Dalje se ide za Zagreb, iz kojega se malotko vraća, jer ovdje nema radnih mjesta čak ni za visokoobrazovane - kaže Mirko Fedak, manjinski predstavnik Ukrajinaca.

- Situacija nije bajna ni u Novskoj. Tvornica nema, postoje tri firme te državne i javne ustanove i gradska uprava. Stopa nezaposlenosti je visoka, pogotovu izvan sezone, a ako se i pojavi pokoje radno mjesto, to više bude uhljebljivanje. Postoji gimnazija te ekonomska i trogodišnja škole, ali za drugo se mora ići do Siska ili Pakraca, 50-ak kilometara dalje - kaže Jelena Tahiri iz albanskog vijeća, koja na pitanje o tome kako se snašla njezina manjina odgovara da u tom smislu nema problema i trzavica. Sve što kači ostale, kači i nas, kaže ona. A kako je u županijskoj metropoli, Sisku?

- Sisak je strašno depresivan grad. Nekad niste mogli proći ulicom koliko je života bilo, a sada u prolasku središtem grada naiđete eventualno na jednog ili dva čovjeka koji su morali izvesti psa. Nećete vidjeti nikoga s osmijehom na licu, svi uglavnom hodaju pognute glave. Nema druženja kao nekad, prijatelje iz mladosti možete susresti u trgovačkim centrima ili na pogrebima. Ne samo da iseljavaju mladi, iseljavaju cijele porodice, a frapantno je da ne odlaze nezaposleni kojih je mnogo, nego ljudi koji daju otkaze. A kad netko od mladih ode na fakultet, nastoji da se ne vrati. Roditelji im kupuju stanove po Zagrebu ili jednostavno odlaze nekamo drugamo. Osim javnih službe, radi još jedino Rafinerija, ali je i ona pred gašenjem, pa će od 300 zaposlenih ostati svega 60-ak njih: od nekoć velikog industrijskog pogona, ostat će samo skladište - zaključila je aktivistica Svjetlana Miličić ovu sliku katastrofalnog stanja u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Za dvadeset godina biće nas 70.000 manje

Za komentar stanja u Sisačko-moslavačkoj županiji zamolili smo i zamjenika župana Boru Rkmana.

- Po demografskim projekcijama, županija će za dvadesetak godina sa sadašnjih 170.000 stanovnika spasti na sto hiljada. Premda njezina specifičnost nije iseljavanje mladih, sadašnja staračka struktura stanovništva izuzetno je nepovoljna, pogotovo za pripadnike srpske zajednice. Imamo oko dvadeset sela u kojima nitko ne živi, kao i sela i zaselaka sa svega nekoliko stanovnika. Zimi mrak pada prije pet sati, struje nema, a najbliži komšija od 80-godišnjeg djeda ili bake udaljen je barem pola kilometra. Komunikacije nema, signal mobitela često je slab ili nedostupan, djeca su ili u izbjeglištvu ili u većim gradovima te ih obilaze tek kad mogu. Besperspektivnost stvara i rađa depresiju. A ako nema struje, ceste, vode ili kapitala, nema ni poslovnih ideja. Kad postojećim drumom teško može proći i traktor, a kamoli neko drugo vozilo, preostaje vam još jedino razmišljanje o pukoj fizičkoj egzistenciji. Imamo urbane centre s potencijalima koji mogu pridonijeti razbijanju ljudske depresije, ali i izolirane seoske sredine u kojima su mora razmišljati samo o osnovnim životnim uvjetima - kazao nam je Rkman.

1/5