Oluja je opet ispunila sva očekivanja. Tek li naš medijski čovo progazi kroz sezonu kiselih krastavaca te se dokopa vrhunca turističke, praćen statistikama broja noćenja i stanja na cestama, i eto mu upomoć atrakcija koje ne iznevjeravaju. Svaki je klimatski poremećaj u međuvremenu viđen, u ovih gotovo četvrt stoljeća odonda, samo je Oluja ostala pouzdana. S pripadajućim joj estradnim dekorom, političarskim biserjem, historiografskom izbirljivošću, križarskim pravedništvom, pravedničkom osvetoljubivošću. A baš ljubav je tu, izgleda, ključna riječ.
Potresno je bilo čuti i vidjeti da predsjednica dandanas osjeća ‘gotovo grižnju savjesti’, mada se i sama u onim historijskim trenucima upinjala dati svoj doprinos zajedničkoj stvari. Pa se noćima zlopatila spavanjem u Ministarstvu vanjskih poslova
‘Ljubav prema obitelji, bogu, zajednici, krunici i domovini’, izjavila je u kninskom obraćanju javnosti Ljiljana Alvir iz Udruge obitelji zatočenih i nestalih branitelja. Njihov bol uzima se kao nezaobilazna legitimacija za svaku svinjariju. ‘Istina i odgovor koji se postavlja ovih dana, gdje nestadoše Srbi iz Hrvatske’, nazvala je Alvir svoje kratko izlaganje, i nabrojala razne kategorije sudioništva u zbjegu. ‘Čuli poziv svojih vođa i s pokretnom imovinom napustili Hrvatsku’, a zatim ‘neki su se vratili u Hrvatsku’, dok neki ne žele, ili im se ne isplati, ili – nešto poput Hasanaginice - od stida ne mogu. Navedeni su i oni koji se boje odgovarati za zločin, i to je uglavnom to.
Ali u istinu nikako da stane, bokom uz bok sa stradanjem Hrvata u istoj nesretnoj zemlji, i onih preko 600 srpskih civila ubijenih u olujnom trijumfu i tjednima poslije njega. Uz par desetaka tisuća temeljito opljačkanih i temeljitije spaljenih srpskih kuća, sasvim dovoljno da se najveći broj od par stotina tisuća izbjeglih Srba uvjeri kako je postupio ispravno kad je pred istinosnim osloboditeljima utekao glavom bez obzira. Zbog ubijanja na kućnom pragu onih koji su procijenili drugačije ionako neće odgovarati nitko, pa se i to u biti s razlogom slavi, zavedeno kao nenaplativi dio povijesnog obračuna.
Svakom je ponaosob od tih izbjeglih Srba ostala njegova intimna tragedija, i kolektivna krivnja koju mu ritualno jednom godišnje namjenjuje pobjednik. E pa baš o tome darivanju pišemo i ove godine. Od najizrazitijih primjera treba podcrtati živopisni slučaj Marka Skeje koji baš daje pravu pozadinu hrvatskome uljudbenom pejzažu našeg doba. Taman kad pomisliš da službeni državni antifašizam ima nekog sadržaja, dođe Skejo i uzme mu mjeru. Izvikivanje ustaškog pozdrava ‘Za dom – spremni’ u Kninu ove godine tako je opet izazvalo pažnju i pitanja o mogućem sankcioniranju. No svi su državni organi krotko položili oružje, tobože nemoćni da pravno išta poduzmu, a svečano nastrojeni hosovac – sasvim lišen straha od progona - ponudio je integralno tumačenje: ‘To je kao u crkvi ‘Hvaljen Isus i Marija’. (…) Za naše poginule i za našu Nezavisnu Državu Hrvatsku.’
Na takav Skejin ekspoze nadovezala se šibensko-kninska policija koja će ustanoviti kako nije bilo osnove za prekršajni postupak. Malo su razmišljali pa zaključili: ako je sud prošli put odbacio takav njihov pokušaj, onda nema svrhe ponavljati nastojanje. Ministar unutarnjih poslova Dražen Bošnjaković sažeo je potom sve poze hrvatske vlade u par sekundi objašnjenja o tome kako ustaški pozdrav ‘treba izbjegavati’, ali ‘svaki slučaj ima svoje okolnosti’, a ovo nije bio poziv ‘na mržnju, nasilje’, nego se ‘to treba podvesti pod komemoriranje’. Nasreću, javila se nakon njega i pravobraniteljica Lora Vidović da ustanovi kako je ‘Za dom – spremni’ kažnjiv uvijek i obavezno, a sve drugo je laž.
U isti Skejin rang svrstala se Vinkovačka TV dan uoči godišnjice Oluje. Tamo su se anonimni veseljaci javljali direktno u program s izjavama da hrvatskim Srbima ne treba dati ni ‘da pričaju dok se ne ispričaju cijelom hrvatskom narodu’, a voditeljica Tatjana Markić počastilaje najistaknutijeg političara prozvane skupine, vapeći da ‘trebamo to jedno zakucavanje Pupovca, da mu jednom za svagda začepimo usta’. Lagano, prirodno, necenzurirano, opet kao u crkvi, opet bez adekvatnog prostora da se govori o sankcijama.
Onako kako se prešućuje osvetnički zločin etničkog čišćenja Srba, tako se Oluja najviše rabi kao alibi za sve moguće gadosti koje su Hrvatsku napravile nemogućom za opstanak i načelno pobjedničkom narodu
No pustimo tek huškačke anonimuse, imamo sasvim dovoljno ozbiljnih perjanica koje su protekloga produženog vikenda dale sve od sebe. Alka i Oluja su se ove godine spojile u dva dana, kao planete u bliskoj konjunkciji na političkom nebosklonu. To je uvijek znalo osigurati finu dozu cirkusa pod raspomamljenim zvizdanom. Bilo je i neuspješnih pokušaja da se uopće izgovori najveći praznik: Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Kako i ne bi griješili, ta porazmislimo o čemu je tu riječ, odnosno rečenica. Jedan dan, a dva navedena, a tri povoda, a devet riječi – kvadrat od tri – u samom nazivu.
Dan zaposlenika organa unutarnjih poslova Ruske Federacije, u usporedbi s tim, puki je minimalizam, proplamsaj označivalačke suzdržanosti. Čak i urugvajski Dan Josea Gervasija Artigasa i Dan ne ponovilo se – također sve u jednom – kompariran s ovime našim trojednim danom izgleda decentno. I onda na sve to dodajte hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja je mjesecima mučila sve – vlastitu stranku, svoje birače, ukupnu javnost – neizvjesnošću i najavom da će eventualnu kandidaturu za drugi mandat obznaniti tek nakon ovog praznika, e da ne bi ni slučajno uzurpirala njegovu svetost i neprocjenjivi simbolički kapital. A došuljala se tamo pomalo i sama koreografirana kao Gospa, pomalo kao dvojezična ražalovana službenica NATO-a, hrvatska G.I. Jane.
Znate već što se zbilo: namjerila je 5. kolovoza pravo u Knin, i baš tamo objavila svoju dugo iščekivanu, ali jedino ne tad očekivanu blagovijest. I lako da je to bilo sve od nje, ali nije ni u ludilu, ili pijanstvu, ili šta se već točno dogodilo toga vrućeg ponedjeljka. Četvrt stoljeća, svega jednu godinu manje, skrivala jedanašnja hrvatska predsjednica od nas istinu o kojoj će se konačno izlanuti u svojevrsnom nastupu kajanja na proslavi Oluje i svega i svačeg – umalo je onomad i ona dograbila pušku.
Potresno je bilo čuti i vidjeti da tim povodom dandanas osjeća ‘gotovo grižnju savjesti’ (zato što ipak nije dohvatila, ne zato što umalo jest - da ne bi bilo zabune!), mada se i sama u onim historijskim trenucima upinjala dati svoj doprinos zajedničkoj stvari. Pa se noćima zlopatila spavanjem u Ministarstvu vanjskih poslova na Zrinjevcu gdje ju je zatekao hiroviti ratni put – ona je zaista u Kninu progovorila i o tome. Obrišemo li reakcije impresioniranog internetsko-forumaškog puka od masnih premaza seksizma, međutim, kao prevladavajući recepcijski osjećaj ipak smo zabilježili famozni transfer blama iliti susramlje. Ono kad ljudima spontano bude neugodno zbog onoga tko ne zna kako se sramoti, i bude im to primarno i posve solidarno u njegovo ime.
Za to vrijeme u podlozi svečanosti odvijahu se obavezne nabožne senzacije, pa je i u crkvi bilo kao u crkvi. Nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, duhovito je na kninskoj misi primijetio da ima onih ‘koji su još uvijek iznenađeni ovom slobodom’, i da zapravo ‘nema koristi takve razuvjeravati’. Nije nedostajalo uživljaja svijeta u kojima se ne zna najbolje gdje završava afekt i počinje afektacija, i gdje časne sestre poput groupie djevojaka na prepad obljubljuju predsjednicu, a gdje Željko Reiner žmirka u molitvenom transu. A u pozadini stalno neke dramatične ostale vijesti iz zemlje.
Kao da je netko štimao atmosferičnu tenziju, prvi je dio ljeta ostavljen razapet između strašne srpanjske rupe u turizmu i narodnih odušaka u vidu premlaćivanja stranaca, ali i ubadanja znanaca nožem, s obračunima taksista u pauzama. Nije pojašnjeno jesu li kriminalističke numere ove godine zaista naglo poskočile ili je sve isključivo efekt medijske kuhinje i njezina varljivog pomicanja fokusa. No teško je ono cipelarenje dvojice francuskih crnaca u centru Splita, sudeći prema izjavama svjedoka, ne dovesti u vezu s istovremenim Thompsonovim koncertom na rivi.
Nešto obimniji sukob događao se među samim pjevačima. Hrvatski desničari, premda to nije njihovo ekskluzivno svojstvo, počupali su se i na estradi oko materijalnih i statusnih prvenstava. Thompson i Škoro, inače kumovi, u proteklim godinama idile nisu uspjeli mirno podijeliti istu ciljanu publiku. Potonji, sad već i sam predsjednički kandidat, zapjevao je te večeri u Trilju, na pola sata vožnje od splitske rive. A na kojoj se dernečilo samo da bi se omelo njegovu kandidaturu – ili tako bar mnogi tvrde. Jer, imala je tamo publika dosta i svoje zabave, svojih motiva za navođenje, isto kao kad na ispovijed naiđu Skejo i zdrug.
U pjevački se okršaj uplela i predsjednica, izravno i odlučno, ugrabivši show ratnomornaričkoj klapi u izvedbi arije ‘U boj, u boj’. Dobili smo tako još jedno efektno ispadanje iz svih vidova harmonije, još jednu rundu susramlja. Ali svejedno ćemo joj iz ovih svečarskih prigoda ostati dužni za afirmaciju jednog vrlo upotrebljivog pojma. Spomenula je naime izraz ‘postoluja’, i doista, sve ovo poslije toga, sve ove 24 godine u Hrvatskoj, sve je fatalno obilježeno kao ono nakon Oluje, i u znaku nje.
A postoluja nisu nikako samo oni tjedni i mjeseci u kojima se ubijalo neizbjegle Srbe, nego sve vrijeme do danas. Hrvatska se nije u postoluji tek samoopravdala od toga što se i kako se riješila posljednje signifikantne nacionalne manjine, nakon što su već ranije na razinu statističke pogreške svedeni i Romi i Židovi, i Nijemci i Talijani. Niti je postigla samo to da joj Marko Skejo bude ugledni trbuhozborac pobjedničkog svjetonazora. Onog u kojem se ustaštvo razotkriva kao dio prihvatljive osnove svenacionalnog horizonta bez obzira na cijenu mračnog transfera.
Uostalom, i rezoniranje Ljiljane Alvir vodi k jednome te istom. Tamo gdje se o žalovanju za svojima govori u prvom redu kao o nacionalnom pravu i osjećaju, nema mjesta za društveno više dostignuće pijeteta prema svim žrtvama, makar civilnim. Otuda i mogućnost svođenja računa na kolektivni krimen i crno-bijelu podjelu uloga. Postoluja je slavljenje te vrste političkog procesa koji služi samo sebi i uskom krugu svojih propagatora, dok se zemlja ispraznila od svakog drugog sadržaja jednako temeljito koliko i od Srba, uskoro i Hrvata, srećom ne tako krvavo. Ali bez nekakve teške prinude ni ovaj put ne bi išlo.
Postoluja je uporno inzistiranje na jedinom uspjehu hrvatskog državotvorstva, onome ratnom – ajde, uz neke sportske – no koji će poslužiti jedino za satiranje netom oslobođene zemlje. Onako kako se prešućuje osvetnički zločin etničkog čišćenja Srba, tako se Oluja najviše rabi kao alibi za sve moguće gadosti koje su Hrvatsku napravile nemogućom za opstanak i načelno pobjedničkom narodu. Dok netko ne primijeti da je narod samo jedan – a određuje ga isti položaj pod suštinski anacionalnom čizmom.
Naravno, ni ovaj put nisu izostali raskošni prilozi iz susjedne i prijateljske Srbije. Aleksandar Vučić je opet bio sklon o Oluji i nestanku Srba iz Hrvatske reći sve, osim podsjetiti na svoju ličnu ulogu u fenomenu tog iščeznuća. Aleksandar Vulin upustio se u polemičko junačenje, naspram sektorskog kolege Damira Krstičevića, s dokazivanjem čija vojska ima duže cijevi. Delije, navijači Crvene Zvezde, na prvoj europskoj utakmici odgovorili su stihovima Jovana Dučića i slikom Draže Mihailovića na scenografiju splitske Torcide koja je par dana ranije preko čitave tribine uništavala srpske tenkove od šarene sintetike.
Proslava je Oluje tako i ovog ljeta dala čitav paket-aranžman zanimljivosti po raznim aspektima. Poput svečanosti Alke, bio je to multidisciplinarni događaj: politički, kulturni, religijski, historiografski, estradni, medijski, sportski. Vidjelo se i po tome što je javna televizija slala u Knin i Sinj čas jedan profil voditelja, čas drugi i treći. Pa kad je Mirta Šurjak uz alkarsko trkalište nazvala Sinjane iz 1715. godine golorukim braniteljima, znali smo da je amalgam upotpunjen. Nema veze što su Turke pobijedili npr. tako što su imali više topova. Gospe će nam Kninska nesumnjivo uspješno odvući pažnju i s te činjenice.
