>

novosti logo

Kultura Kultura

Spomenička pravda

Skulptura Nikole Bašića – odgovarajući na uvjete natječaja što ga je raspisalo Ministarstvo hrvatskih branitelja – predstavlja umjetničku i simboličku podršku zamisli o posthumnome pomirenju ustaša i partizana, pod firmom pijeteta prema žrtvama ‘svih totalitarnih režima’

‘Žao mi je da se takva slučajnost, koja je neosporna, dogodila. Siguran sam isto tako da čovjek integriteta i veličine Nikole Bašića ne bi nikada ništa kopirao, da su se stvari naprosto poklopile.’

Tim je riječima akademik Tonko Maroević, predsjednik žirija koji je odlučivao o najboljem ‘likovnom rješenju spomen-obilježja za groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja’, reagirao na kulturni skandal. A kulturni skandal, inače prilično medijski prigušen ima li se u vidu njegova stvarna težina, nastao je kada se otkrilo da je pobjednički rad na natječaju što ga je raspisalo Ministarstvo hrvatskih branitelja, naime spomenik arhitekta Nikole Bašića – masivni kvadrat s kružnim isječkom od inoksa – identičan skulpturi podignutoj 1973. u središtu New Yorka, čiji je naziv ‘East West Gate’, a autor joj je tajlandski skulptor Yuyu Yang.

‘Iskreno sam zaprepašten i zatečen očiglednom koincidencijom spomeničkih oblika’, izjavio je nagrađeni umjetnik Bašić, poznat kao autor znamenitih zadarskih Morskih orgulja. ‘Međutim, znam putanju mojih misli i mojih namjera. One su sublimirane u simbolički oblik u čijem je ishodištu asocijacija na kamen otkotrljan s Kristova groba. Sve ostalo je začudna koincidencija.’

Ništa slično Kristovu grobu, za vraga, nije imao u primisli Yuyu Yang kada je prije skoro pola stoljeća stvarao ‘East West Gate’: masivni kvadrat s kružnim isječkom u kojemu se zrcali Wall Street. ‘Moje skulpture, a posebno ova, žele postaviti čovjeka u harmoniju s prirodom’, rekao je.

To, doduše, ne otklanja mogućnost da i kamen otkotrljan s Kristova groba postavi čovjeka u harmoniju s prirodom. Ili je možda ipak čovjekova harmonija s prirodom u stanju pomaknuti kamen s Kristova počivališta?

Akademik Maroević, predsjednik žirija, slučaj ‘očigledne koincidencije spomeničkih oblika’ pripisuje postmodernim okolnostima u kojima živimo i radimo. ‘Danas, u postmodernom društvu’, veli, ‘nakon bijelog na bijelom, kada se čini da je sve već viđeno, teško je izbjeći da postoje sličnosti u bilo kojem kontekstu.’

Umjetnik tome dodaje kako, zaboga, nije toliko glup da se izlaže javnoj blamaži kopirajući skulpturu smještenu u centru svjetske metropole. ‘Očigledna koincidencija spomeničkih oblika’ naprosto je rezultat hirovitih putanja muza – odnosno ‘mojih misli i mojih namjera’ – što su se probijale kroz postmoderni kaos i dokačile zlosretnog stvaraoca.

U svakom slučaju, ako su citatnost i gomilanje pastiša neka od stilskih obilježja postmoderne umjetnosti, Nikola Bašić doseže vrhunce: njegov je rad u cijelosti citat djela starog četrdeset i sedam godina, skulpture za koju suvremeni hrvatski umjetnik nije znao, niti se na nju referirao.

Prihvatimo li objašnjenja akademika i umjetnika o začudnoj slučajnosti zbog koje su se ‘stvari naprosto poklopile’ – a nema razloga da to za ovu priliku ne učinimo – naša se tema začudno širi, toliko da joj možemo dati i radni naslov: ideologija i kontingencija.

Tek je, naime, puka slučajnost uspjela jedan kulturni pothvat, dakako protiv volje autora, učiniti istinski vjerodostojnim, okrutno raskrinkavši prljavu ideološku manipulaciju koja leži u njegovoj pozadini!

Zadržimo li se, sasvim nepotrebno, u polju kulturalne teorije, umjesto na magle akademika Maroevića o svemu već viđenom ‘nakon bijelog na bijelom’ i fatalnoj nemogućnosti umjetnika da izbjegavaju ponavljanja i sličnosti, čime se kulturni arbitar s nelagodom vadi iz nebrana grožđa, mudrije bi bilo osloniti se na samo jednu napomenu Fredrica Jamesona iz njegova čuvenog teksta o postmodernizmu – onu da ‘poleđinu kulture čine krv, tortura, smrt i strava’.

Skulptura Nikole Bašića – odgovarajući na uvjete natječaja što ga je raspisalo Ministarstvo hrvatskih branitelja – predstavlja umjetničku i simboličku podršku zamisli o posthumnome pomirenju ustaša i partizana, pod firmom pijeteta prema žrtvama ‘svih totalitarnih režima’. Stoga će, prema planu i programu, nekoliko stotina identičnih spomenika biti rasuto diljem Hrvatske, gdje god su otkrivene grobnice ratnih (i poratnih!) žrtava.

Zamisao je u najsirovijem izdanju prvi iznio Franjo Tuđman, sredinom devedesetih, kada su njegove revizionističke strasti buktale punim intenzitetom, izloživši legendarnu ideju o miješanju kostiju u Jasenovcu i prizivajući tom prilikom kao izravnoga uzora fašističkog diktatora Francisca Franca, ‘koji je imao hrabrosti i mudrosti to isto učiniti u Španjolskoj’ s kostima poginulih falangista i republikanaca.

Sada, nakon što su početna megalomanija i simboličko prostaštvo provizorno ukroćeni, apstraktna plastika Nikole Bašića u slavu ‘žrtava svih totalitarnih režima’ trebala bi, uz zadovoljavanje hrvatske nacionalističke opsesije, udovoljiti i kriterijima službene antikomunističke histerije Europske unije. Skulptorska izvedba asocijacije na otvoreni Kristov grob – a ne na čovjeka u harmoniji s prirodom – ima namjeru proširiti poruku, kako je to objasnio sam autor saznavši da je pobijedio na državnom natječaju, ‘da se raspolućeno hrvatsko društvo konačno sljubi u oprostu i pomirenju’.

Međutim, dogodila se slučajnost. Zbila se ‘očigledna koincidencija spomeničkih oblika’. Akteri su ‘zaprepašteni i zatečeni’. Jurišajući kroz postmoderni nered, muze nisu povele računa o tome da im se putanje ukrštaju. Pod pretpostavkom da nije plagijator, Nikoli je Bašiću inspiracija dušmanski zabila nož u leđa.

Znamo li kako je, pod krinkom floskule o ‘dva totalitarizma’, puni smisao Bašićeva spomenika iscrpljen u ambiciji da nasilno izjednači ustaše i partizane – da za račun okupljajuće nacionalne ideologije izbriše realne razlike među njima i na taj način opsluži državni zamah historijskog revizionizma – ne sliči li nastupu neke više pravde činjenica da na koncu balade isti spomenik izjednači samoga sebe s dotad nepoznatim povijesnim originalom i ukaže se kao cjelovita i neupitna patvorina?

Ukoliko je zadarski skulptor ‘iskreno zaprepašten i zatečen očiglednom koincidencijom spomeničkih oblika’, pa radi nastalog džumbusa i emotivnog stanja nije u stanju formulirati novu poruku svoga djela, evo mu male pomoći: simbolički oblik koji podupire uspostavu jednakosti između ustaša i partizana može se približiti istini jedino kada i sam preuzme formu otvorenog falsifikata. Kada dakle umjetnički rezultat, mimo želje umjetnika, destruira umjetničku namjeru.

Rad skulptora Bašića u tom je pogledu više nego uspio. Lažna poruka koju je svojim spomenikom počeo širiti naposljetku rezultira time da sama umjetnička istina njegove skulpture biva prokazana kao krivotvorina, jer ju je – znao on za to ili ne – prije četrdeset i sedam godina izradio netko drugi.

Ideologija, umjetnost i kontingencija tako su se divno zaigrale da nam naručitelj, arbitar i izvođač državnoga memorijalnog projekta uglas saopćavaju: Evo, ovim otvorenim falsifikatom – koji zovemo ‘očiglednom koincidencijom spomeničkih oblika’ – snažimo jednu otvorenu historijsku krivotvorinu! Čista slučajnost je našem nasilju, kamufliranom kiparskom apstrakcijom, osigurala prozirnost, a nama samima umjesto kulturno-historijske dala parodijsku težinu! Može li pravednije?

Time se i akademski autoritet akademika Maroevića potvrdio kao nesumnjiva patvorina. Autentični glas mrtve hrvatske kulture imao je zadatak da, procjenjujući s meritorne pozicije estetsku validnost spomenika, prikrije njegovu revizionističku funkciju. Iako se deklarativno grozi dnevnopolitičkih vulgarnosti, iako je posvećen isključivo umjetnosti i vječnosti, iako je i svoju antologiju suvremenoga hrvatskog pjesništva brižno očistio od svih natruha pogubne političnosti (‘Previše stvarnosti oduzima poeziji autonomiju.’), on spremno uskače na mjesto šefa žirija s kojega će vladajuću nacionalističku ideologiju poslušno opskrbljivati odgovarajućim kulturnim dekorom.

Skulptor Nikola Bašić, pak, uspio je proizvesti umjetničko djelo koje poražava umjetnika. Stvaralac, obuzet asocijacijom na kamen otkotrljan s Kristova groba, prionuo je stvaranju svoga stvaralačkog suicida, te je ishod kreativnog procesa predstavljao nemilosrdni obračun s njegovim motivom. Snaga umjetničke vizije provalila je iz umjetnikova nesvjesnog i u samome finalu istina trijumfalno pobjeđuje.

A ta istina, umnožena u par stotina replika, glasi: To što na ovome mjestu ovim spomenikom obilježavamo, to je gola laž!

Tekst prenosimo s Peščanika

1/1