Brojci od gotovo 3000 srušenih, uništenih i oštećenih spomenika, bista, skulptura i spomen-ploča posvećenih Narodnooslobodilačkom pokretu, pridružio se još jedan – onaj Palim borcima u Kaštelima. Spomenik je u studenom prošle godine ‘privremeno uklonjen zbog radova’. Kako nije bio vraćan, novinarka portala Kaštela.org Dijana Putnik poslala je pitanje gradskoj upravi i dobila ovakav odgovor: ‘Spomenik će biti vraćen vrlo skoro jer tražimo najbolje rješenje statike spomenika zbog toga što mu je tijekom vremena, zbog vlage i hrđe, propao armirani klin koji je spomenik držao za nekadašnju betonsku podlogu.’

Pokazalo se, međutim, što je 1990-ih godina bio čest slučaj, da je obnova zapravo izlika da se spomenik zauvijek makne iz javnog prostora. Novinarki je jedan čitatelj poslao fotografiju na kojoj se jasno vidi da je spomen-obilježje završilo na deponiju smeća i da se ne radi o nikakvoj obnovi, nego da ga se gradska uprava želi riješiti.

Slično se, podsjetimo, dogodilo i u Sinju gdje je spomenik, visok gotovo deset metara s imenima svih poginulih partizana i fašističkih žrtava s područja tog grada odlukom gradskog Poglavarstva 1997. godine ‘privremeno uklonjen do uređenja trga’. Nakon nekoliko godina dijelovi spomenika slučajno su nađeni u krugu propalog građevinskog poduzeća ‘Sadra’, da bi nakon toga nestali.

Tim povodom Dijana Putnik je, kao građanka Kaštela, napisala otvoreno pismo gradonačelniku u kojem kaže da je taj spomenik dio kulture grada Kaštela i dio njegove povijesti kao spomenik razumu i toleranciji. Pismo prenosimo u cijelosti:

‘Poštovani Gradonačelniče! Obraćam Vam se ovim otvorenim pismom jer Vašim dosadašnjim radom pokazali ste da ste često glas razuma u ponekad učmalim strukturama kaštelanske gradske vlasti. Kao osobi za koju smatram da zbog svoje mladosti i kršćanskog odgoja znate razliku između ideologije i kulture. I njihovu povezanost.

Osoba sam koja svakodnevno radi s vijestima iz našeg grada.  Iz tog razloga pratim što se događa i sa spomenicima i kulturnom baštinom, od onih iz ‘stoljeća sedmog.’ do  današnjih. Tako sam popratila i uklanjanje spomenika Palim borcima u Kaštel Lukšiću.

Na Portalu grada Kaštela prije nekoliko tjedana, na upit čitatelja, objavila sam o sudbini spomenika odgovor iz Gradske uprave, citiram: Spomenik će bit vraćen vrlo skoro jer tražimo najbolje rješenje statike spomenika zbog toga što mu je tijekom vremena, zbog vlage i hrđe, propao armirani klin koji je spomenik držao za nekadašnju betonsku podlogu.

Ovaj odgovor malo me je razočarao jer nije mi bilo jasno zbog čega se već pet mjeseci nije našlo rješenje? Vremenski uvjeti? Nedostatak stručnog kadra? Nedostatak ideje?Ako u Gradu nema nikoga tko bi to riješio, postoje stručnjaci za spomenike, stručnjaci za graditeljstvo, sve se to moglo već urediti i spomenik postaviti gdje je određeno.

A onda prije nekoliko dana od poznanika, ujedno i čitatelja, SMS-om dobijem fotografiju deponiranog spomenika.

Ostanem zgrožena. Prisjetim se naslova u Slobodnoj Dalmaciji, ponovo citiram: Ovaj spomenik partizanima nisu srušili vandali, nego radnici: malo će ga ušminkati i preseliti na novo mjesto.

Nisu ga srušili vandali, ali gledajući ovu fotografiju, kao da jesu. Zašto? Zato jer je bačen na deponij građevinskog i drvnog otpada. Zato jer se do traženja najboljeg rješenja, po njemu baca otpad. Jer će neki radnik taj otpad zgrnuti bagerom. Onda će oštetiti spomenik. A onda će netko u vlasti izjaviti za novine da je spomenik oštećen i treba vremena da se popravi. I onda će se nadati da ćemo zaboraviti na njega. Ako ne zaboravimo potrošiti ćemo vrijedan novac iz budžeta na popravak. Mnogo je toga što bih mogla nabrojiti.

Netko će reći da u vrijeme kada ljudi čekaju pitku vodu i kanalizaciju spomenici kao ovaj nisu bitni. Bitni su Gradonačelniče. Dio su naše povijesti. Time su i dio naše budućnosti.

Jednog dana iz Irske će se vratiti naši potomci. Makar se nadam. Ogorčeni što su morali napustiti kućni prag možda uklone spomenik prvom predsjedniku. Spomenik na koji smo svi ponosni. Sutra njihova djeca možda pod utjecajem neke druge vjere na otpad budu ‘deponirali’ kipove iz naših crkava. Zato je ovaj spomenik jednako spomenik prošlosti i budućnosti. Spomenik razumu, toleranciji. Bitan spomenik.

Neću Vam sada pisati što trebate uraditi. Dovoljno ste razumni da sami odlučite. I ne samo što ćete uraditi sa spomenikom, već i na koji način probuditi svijest ljudi i raditi na promjeni odnosa prema kulturi. Jer ovaj spomenik je dio kulture ovog grada!’