>

novosti logo

Piše Nikola Bajto

Šterc ljudima

Nije hrvatski demograf proglašavao demografsku katastrofu kada je iz Hrvatske između popisa iz 1991. i onog iz 2001. nestalo 380 tisuća Srba. Bilo je to gotovo osam posto stanovništva, ali nije bilo hrvatskog demografa, jednog takvog heroja kakav je Marin Strmota, da dramatično zavapi: ‘Ovo je najgore stanje u Hrvatskoj otkad postoji država!’

Današnjim danom podnosim ostavku na svoje mjesto državnog tajnika jer država izumire. Ovo je najgore stanje u Hrvatskoj otkad postoji država – dramatično je prošlog tjedna obznanio mladi demograf s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Marin Strmota, dok je pored njega, usred konferencije za medije, stajala zabezeknuta resorna ministrica Nada Murganić. Strmota je nakon ostavke zašutio, a Facebook profil, koji je otvorio s objavom ‘Hrvatska izumire i nestaje’, ubrzo je zatvorio. Mediji su prionuli kopanju po njegovoj biografiji i prikupljanju komentara, a među komentatorima ostavke nezaobilazan je, naravno, bio Stjepan Šterc, koji već godinama u medijima nastupa kao ‘poznati’, ‘ugledni’, ‘jedan od vodećih’, a često i ‘vodeći’ hrvatski demograf. Zapravo, otkad je u eri Tomislava Karamarka isplivao iz tuđmanovskog mraka, mediji se ponašaju kao da je Šterc jedini hrvatski demograf.

Hrvatski je demograf Stjepan Šterc, kao pomoćnik ministra obnove i razvitka Jure Radića, provodio demografsku politiku po kojoj je u kuće izbjeglih Srba valjalo doseliti što više Hrvata

Za izjavu su ga pitale gotovo sve televizije i novine, a jedinstveni Šterc im je izjavljivao da je na Strmotu ponosan, da je Marin Strmota njegov heroj, da je demografija najvažnije državno pitanje, da je Strmota vjerojatno pokušao sve što je mogao, ali da to nije prolazilo, zbog čega je ostavka najbolje što je mogao napraviti. Šterc je još objasnio da kod demografije nije problem u novcu, jer postoje stavke u proračunu koje su potpuno irelevantne za Hrvatsku, pa je zaključio da je i Strmota to shvatio.

Hrvatski je demograf tako u Strmoti prepoznao svog sljedbenika. Dok je zatečena ministrica Murganić njegov potez pokušala objasniti mladenačkim nestrpljenjem, Šterc je kod mladog kolege uočio najviši stupanj demografske uzbune. ‘Država izumire’, to je upravo ono što Šterc već godinama rastrubljuje. Hrvatskom je demografu, ne samo Štercu, izumiranje Hrvatske tiha opsesija još tamo od početka 1990-ih, kada se prirodni prirast istopio do nule. Otad on marljivo prebrojava živorođene, umrle, doseljene, iseljene, i s posebnom posvećenošću rasplodne žene, predlažući ambiciozne državne fertilitetne mjere. Od izbijanja krize 2009., kada Hrvatska počinje bilježiti i negativan migracijski saldo, on već počinje paničariti, jedva dočekavši da iseljenički val nakon primanja Hrvatske u EU proglasi demografskom katastrofom.

Godinama prije nego što će Njemačka 2014. postati prvo odredište iseljenika, službene statistike bilježile su masovne odlaske u Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, ali nijedan hrvatski demograf nikada nije dizao paniku ni podnio ostavku zato što se u samo deset godina čak 35 tisuća hrvatskih državljana odselilo u Srbiju. Niti je hrvatski demograf proglašavao demografsku katastrofu kada je iz Hrvatske između popisa iz 1991. i onog iz 2001. nestalo 380 tisuća ljudi čija je nacionalnost bila srpska. Bilo je to gotovo osam posto stanovništva, ali nije bilo hrvatskog demografa, jednog takvog heroja kakav je Marin Strmota, da dramatično zavapi: ‘Ovo je najgore stanje u Hrvatskoj otkad postoji država!’

Dapače, hrvatski je demograf Stjepan Šterc, kao tadašnji pomoćnik ministra obnove i razvitka Jure Radića, provodio demografsku politiku Franje Tuđmana po kojoj je u kuće izbjeglih Srba valjalo doseliti što više Hrvata. Tadašnji asistent na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, Stjepan Šterc stupio je u službu državne politike najprije kao savjetnik u Vladi u lipnju 1991. Već u studenome načelnik je Odjela za specijalni rat u Ministarstvu obrane, gdje od Tuđmana dobiva čin bojnika. Od lipnja 1992. do početka 1994. savjetnik je u Ministarstvu vanjskih poslova, a onda je angažiran opet nakon ‘Oluje’, od listopada 1995. do kraja 1999. kao pomoćnik ministra Jure Radića.

Šterc i Monika Komušanac u članku iz 2012. hrvatske Srbe nazivaju ‘etničkim pripadnicima agresora’, pa kažu da se 1990-ih ‘bitno smanjio apsolutan i relativan broj etničkih pripadnika agresora’

Radićev je resor od kraja ljeta 1995. imao pune ruke posla u pripremi i provođenju zakonskih akata kojima se efektivno priječio povratak izbjeglih Srba idućih pet godina. Kao što je poznato iz transkripata korištenih na haškom suđenju generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku, Tuđman je već na sastanku vrha HDZ-a u kolovozu 1995. predložio donošenje zakona po kojem bi se izbjeglim Srbima imovina oduzimala ako se ne vrate u roku od 30 dana. Kada je Vlada uskoro donijela takvu uredbu, ministar Radić je izjavio da je riječ o povijesnom dokumentu o kojem ovisi ‘demografska budućnost oslobođenih prostora’. Ta je budućnost značila da će se u srpske kuće doseliti Hrvati iz drugih dijelova zemlje, BiH i dijaspore te da udio Srba, kako je odredio Tuđman, na tim prostorima više neće prelaziti deset posto. Kada je Vladina uredba u rujnu pretočena u Zakon o privremenom oduzimanju određene imovine, rok je pod međunarodnim pritiskom produžen na 90 dana, no slijedila su zakonska rješenja koja su hrvatskim useljenicima omogućavala trajno stjecanje srpske imovine. Za tisuće izbjeglih Srba, koji su se unatoč svemu javili sa željom da se vrate u svoje kuće, hrvatske su granice ostale zatvorene. Od njih su se tražili dokumenti koje nisu posjedovali jer su godinama živjeli pod krajiškim vlastima.

Svjedočeći u Haagu, tadašnji hrvatski dužnosnici, uključujući i Radića, cinično su izjavljivali da je smisao tako kratkog roka za povratak bio potaknuti Srbe da se što prije vrate, a da je dodjeljivanje njihovih kuća Hrvatima bio način da se one zaštite od paleža i pljačke. Svjedočio je 2009. i hrvatski demograf Stjepan Šterc koji je, uz dužnost pomoćnika ministra Radića, bio tih godina i član Predsjedničkog vijeća za demografsku politiku i povratak iseljeništva, član Upravnog vijeća Ureda za prognanike i izbjeglice i predsjednik Radne skupine za operativne postupke povratka. I hrvatski je demograf svjedočio da je smisao tih zakona bio u zaštiti imovine od uništavanja. Iako će se diskriminatorni zakoni pod međunarodnim pritiskom polako ublažavati i ukidati, gotovo nikakvog povratka Srba nije bilo sve do silaska HDZ-a s vlasti 2000., kada kreće već zakašnjelo i neodrživo vraćanje Srba.

Radić i Šterc u međuvremenu su se bavili raspodjelom njihove imovine hrvatskim doseljenicima. Vlada je 1997. osnovala i Agenciju za posredovanje nekretninama koja je, kako se više ne bi radilo o konfiskaciji, otkupljivala imovinu izbjeglih Srba i potom je dodjeljivala doseljenim Hrvatima. Govoreći o radu Agencije, ministar Radić je medijima objasnio kako ‘svi naši podaci pokazuju da se svi Srbi koji su otišli iz Hrvatske ne kane vratiti nego će se vratiti samo dio. Taj dio, pogledajmo istini u oči, ne prihvaća ovakvu Hrvatsku, i on se odlučuje za neki drugi život.’ Radića je nadopunjavao pomoćnik Šterc, kazavši da će Agencija posredovati u zamjenama koje su dogovorili sami vlasnici, ali da će i direktno otkupljivati nekretnine koje će onda kreditiranjem ili dodjelom stavljati na raspolaganje ‘kome procijeni da to treba učiniti’. Strateški prioritet bio je naseliti Hrvate uz hrvatsko-bosansku granicu.

Da je projekt osiguravanja ‘demografske budućnosti oslobođenih područja’ bio uspješno realiziran pokazao je popis stanovništva iz 2001. Iako se ukupno stanovništvo Hrvatske smanjilo s gotovo 4,8 milijuna na 4,5 milijuna, hrvatski demograf nije nimalo paničario zbog toga. Dapače. Broj Srba smanjio se za 380 tisuća, nestale su tada još neke kategorije s popisa, poput one sa sto tisuća Jugoslavena, ali se zato broj Hrvata, što zbog izjašnjavanja, što zbog doseljavanja iz BiH, povećao za 240 tisuća, a to je jedina varijabla koja hrvatskog demografa zanima. Njegova opsesija brojem rasplodnih Hrvatica i supstitucijom nepoželjnog stanovništva bila je već 1996. pretočena u Nacionalni program demografskog razvitka. Dokument, čiji je Šterc bio jedan od autora, počinjao je konstatacijom da je Hrvatska nakon stoljeća neslobode napokon samostalna država i da je u njoj najvažnija demografska obnova. Ideološki zatucan, program je zagovarao duhovnu obnovu s retradicionalizacijom obiteljskih odnosa i položaja žene, definirajući brak i obitelj kao stožer cjelokupne obnove naroda i države. Sa zaključkom da je njegovo provođenje ‘uvjet ostvarivanja Drugog hrvatskog nacionalnog preporoda’, predviđao je ambiciozne populacijske mjere i fašistoidni demografski inženjering: strateško doseljavanje Hrvata u ‘donedavno okupirana područja’ istočne Hrvatske, Banovine, Like, Korduna i Posavine, dakle u područja ispražnjena od Srba.

Šterc je smjenom vlasti 2000. prebačen u Ministarstvo obrane, odakle se 2002. vraća na Prirodoslovno-matematički fakultet, gdje će doktorirati 2012. Iste godine je s kolegicom Monikom Komušanac u časopisu ‘Društvena istraživanja’ objavio članak pod nazivom ‘Neizvjesna demografska budućnost Hrvatske – izumiranje i supstitucija stanovništva ili populacijska revitalizacija?’ Njihov odgovor na to pitanje bio je duboko nacionalistički. ‘Supstitucija stanovništva u ovom je razdoblju’, kažu oni, ‘najveća opasnost za opstanak Hrvatske.’ Njima je stalo do prihvaćanja ‘strateškoga značenja demografske problematike za opstanak hrvatske države i naroda’, do ‘očuvanja strateških nacionalnih demografskih vrijednosti’, do toga da se očuva ‘demografski i svekoliki hrvatski identitet’.

Šterc i Komušanac upozoravaju da je u bivšoj državi na djelu bila tzv. puzajuća supstitucija, kada su se Hrvati selili na zapad, a u Hrvatsku useljavali drugi iz bivše Jugoslavije, i to ‘pretežito Srbi’. ‘Takvim je useljavanjima u Hrvatskoj, ali i nekim drugim nedemografskim razlozima, stalno povećavan apsolutni broj Srba i relativan udio ‘Jugoslavena’ u ukupnom stanovništvu’, navode oni. Puzajuća supstitucija, kažu dalje, ‘prekinuta je agresijom’, kada dolazi do ‘atipične supstitucije stanovništva’, kako autori nazivaju rezultat općeg etničkog čišćenja. Šterc i Komušanac u svojem članku iz 2012. hrvatske Srbe nazivaju ‘etničkim pripadnicima agresora’, pa kažu da se 1990-ih ‘bitno smanjio apsolutan i relativan broj etničkih pripadnika agresora, a povećao napadnute populacije’. Zabrinuti zbog aktualne depopulacije, autori drže da bi hrvatski nacionalni teritorij mogao opet postati privlačan za imigraciju i upozoravaju na najveću opasnost: ‘Supstitucijom bi tim prostorom mogli ovladati drugi’. Takva varijanta revitalizacije stanovništva, ‘koja mijenja osnovni prevladavajući narodnosni sastav hrvatskoga državnog teritorija’, njima je neprihvatljiva jer to postavlja ‘pitanje opstanka Hrvatske kao nacionalne države’. Drugim riječima, dovela bi se u pitanje sva ona postignuća hrvatskog demografa iz 1990-ih, među kojima je najveće svakako bilo smanjenje broja ‘etničkih pripadnika agresora’ za 380 tisuća.

To je, ukratko, nacionalistička suština najvišeg stupnja uzbune koju je proglasio hrvatski demograf, a sve ono o čemu posljednjih godina trubi u javnosti samo su provedbene mjere za održavanje etničke čistoće. Kako bi spriječili supstituciju, Šterc i Komušanac u navedenom su članku predložili osnivanje Ministarstva demografije koje, evo, imamo danas, i revitalizaciju stanovništva intervencijom države, koja bi za svako rađanje u domovini platila 5000 do 10.000 eura. Isti iznos bi za novorođenče dobio svatko tko bi se doselio u Hrvatsku iz dijaspore, gdje procjenjuju da ima 2,5 milijuna ljudi s ‘hrvatskim narodnim identitetom, načinom života i temeljnim hrvatskim vrijednostima’. Početak primjene njihovih mjera trebalo je biti Karamarkovo obećanje da će za svako dijete platiti 1000 eura, uz najavu da će sredstva uzeti udrugama ‘koje sramote Hrvatsku’. Na to misli i Šterc kada kaže da kod demografije nije problem u novcu, jer postoje proračunske stavke koje su potpuno irelevantne za Hrvatsku. ‘Neke se udruge bave civilnim društvom’, kazao je Šterc prošle godine na N1 televiziji, ‘a ne možete financirati anacionalne udruge.’

‘Ja bih bio radikalniji od Hasanbegovića. Ja bih ukinuo sve udruge’, konačno je ordinarni fašist otvoreno progovorio iz hrvatskog demografa.

Teško je, stoga, na bilo koji način afirmirati Strmotin čin ostavke, koji Šterc slavi kao herojstvo, i uopće misiju HDZ-ovog Ministarstva demografije, koja je izašla iz Štercove glave.

1/2