>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

Što je ostalo od Štampara

Srećom po nas u ovom času, naslijeđeni model zdravstva nismo uspjeli totalno uništiti, a valjda je najviše opstao u epidemiologiji, inače najsocijalnijem zakutku medicine, tako sušto nekomercijalnom. Jesmo ga pak uništili u onoj mjeri u kojoj je pogažen temeljni princip razvoja zdravstva po Andriji Štamparu, jesmo nažalost dosta

Pedeseti dan epidemije koronavirusa u Hrvatskoj obilježen je prošli utorak širokom promotivnom kampanjom tzv. digitalnog asistenta Ministarstva zdravstva, nazvanog Andrija. Ime je spočetka, doduše, izazvalo malenu zabunu, ali brzo se razjasnilo da mu je nadjenuto u čast slavnog reformatora domaće i svjetske zdravstvene politike i prakse Andrije Štampara.

Riječ je dakle o programu koji će pomagati građanima da preko svojih pametnih telefona lakše razriješe dilemu jesu li možda zaraženi virusom SARS-CoV-2, da malo umire prenapete nerve, i da ujedno dijelom rasterete sve opterećeniji javni zdravstveni sustav. Potonji je i tema ovog članka, ne sam chatbot Andrija, no vrijedi registrirati njegovu preliminarnu auru hita: aktualan je i praktičan, te spaja dičnu tradiciju s modernom nadgradnjom. Svjetsko, a naše – reklo bi se – i živi STEM plus lokalna baština, pa bi majke ovdje uskoro mogle sve češće svojoj djeci davati ime Andrija, dabome i muškoj i ženskoj.

Krevetni fond SR Hrvatske u svim bolničkim ustanovama porastao je od 1949. do 1979. s nepunih 17 tisuća na oko 32 tisuće. Gotovo se poduplao, znači, a broj radnika u zdravstvu u istom razdoblju porastao je s jedva 1700 na preko 56 tisuća

Takav je nekakav bio i njegov legendarni predšasnik Štampar, ali i kudikamo više od toga, naravno, osim što to danas baš i ne izgleda tako, dok svjedočimo kako se u njega kunu jednako državni funkcioneri, medicinska struka ili informatički štreberi mladopoduzetničke orijentacije. Štamparov put bio je praćen otporima palanačkog te srednjoklasnog mentaliteta koji nije mogao podnijeti grandioznu socijalnost njegove vizije i misije, kao i nesklonošću kraljevskih državnih vlasti.

Idealan okvir za realizaciju svojih ideja dobio je tek s pobjedom socijalističke ideje u Jugoslaviji, ali to se ovih dana ne može lako čuti, mada je gotovo nemoguće zatajiti. Ni medicinsko-strukovni establišment ne ističe se poborništvom štamparovskim principima, naprotiv, i prije bi se dalo kazati da se prema njemu odnosi cinično. No čudno je neko vrijeme došlo, glave se nosaju u torbama već do kvartovskog dućana, pa se najednom valja utjecati i notornim socijalistima.

Vidjeti nam je stoga pobliže o kakvom je djelu riječ, ponoviti potisnuta znanja o stanju stvari nekad i sad, kad je posrijedi zdravstvo, javno ili (polu)privatno. Jedan je model sektorske organizacije bio taj koji se gradio nekoć, drugi ovaj koji se morao najprije poslužiti razgradnjom starog da bi suvereno zavladao. Srećom po nas u ovom času, nismo ga uspjeli totalno uništiti, a valjda je najviše opstao u epidemiologiji, inače najsocijalnijem zakutku medicine, tako sušto nekomercijalnom. Jesmo pak u onoj mjeri u kojoj je pogažen temeljni princip razvoja zdravstva po Andriji Štamparu, jesmo nažalost dosta.

Ako bi se te principe, koje danas prenose i mediji kakvi su ih do jučer izgonili tamjanom i svetom vodicom iz javnog prostora, svodilo na esencijalnu društvenu i političku osnovu, onda bi svakako trebalo poći od onoga koji smješta odnose u generalni ekonomski okvir koji zapravo fundamentalno određuje sve najvažnije mogućnosti čitavog sustava. Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku, kaže Štampar, a još bismo napomenuli da vrijedi i obrnuto – ni bolesnik o liječniku.

U socijalističkoj Jugoslaviji nije bilo problema za afirmaciju takvog rezona, pa se on među ostalim razvijao u sada prezrenim fazama transformacije pripadajućeg režima. Tako je zdravstvo do 1948. vođeno u znaku prijelazne tj. naslijeđene tripartitne organizacije i upravljanja, da bi se prešlo na etatizaciju i centralizam, ali s već ugrađenim potencijalom za upgrade.

Jer godine 1953. i u zdravstvo se uvodi društveno upravljanje, a 1961. nastupa samoupravljanje, da bi nakon 1973. otpočelo samoupravno interesno organiziranje uz integriranje u udruženi rad. I mogu sad neki dobiti svrab zbog tih formulacija, no treba znati da o tome govorimo kad govorimo o Štamparu, dok se kitimo njegovom slavom kao dizajnerskom zaštitnom maskicom, ili ga zazivamo upomoć pred Strašnim sudom, pa je bolje da pripaze gdje se i zašto češkaju. A prije nego što ustanovimo kako su suvremeni kontrareformatori podvrgnuli naslijeđeno zdravstvo tržištu, pogledajmo otkud je ono bilo krenulo.

Vidjet ćemo i dokle je na koncu stiglo, odnosno netom prije negoli su ga novodobni meštri uzeli na obradu do sadašnjeg obličja. Krevetni fond SR Hrvatske u svim bolničkim ustanovama porastao je od 1949. do 1979. s nepunih 17 tisuća na oko 32 tisuće. Gotovo se poduplao, znači, a broj radnika u zdravstvu u istom razdoblju porastao je s jedva 1700 na preko 56 tisuća.

Pored konkretnijih uspjeha u statistikama zaštite npr. majke i djeteta, socijalizam uvodi brigu o zdravlju ljudi direktno tamo gdje provode najviše vremena u široj zajednici, na radnom mjestu. U zadnjem desetljeću i pol SFR Jugoslavije, na jednog zdravstvenog radnika u mreži te vrste skrbi je dolazilo manje od tisuću zaposlenih. Sva veća poduzeća imala su ambulante, što je omogućavalo bolje preveniranje težih oboljenja i, uostalom, adekvatniji ekonomski povrat uložene zaštite.

Danas se rijetko provode i tad redoviti sistematski pregledi; danas oni – mimo socijalnijih javnih poduzeća koja zato trpe stigmu kao uhljebska – služe u funkciji dodatnih, neobaveznih mamaca za radnike u nekim privatnim poduzećima. Štoviše, prije par godina je predsjednik Hrvatske obrtničke komore zatražio od vlasti da ukinu zdravstveno osiguranje za one nezaposlene koji odbiju zaposlenje preko državnog biroa, jer zašto bi oni uopće bili u mogućnosti da birkaju između ponuđenog obilja.

To hoće reći da pozicija zdravstvene zaštite, vezano napose uz rad, tendira postati batina u organizaciji tržišta rada, a ne više samo mrkva. Ali ništa od toga nije ekskluzivno hrvatski izum, pa ni podčinjavanje zdravstva tržištu, ili otimačina javnih vrijednosti u kudikamo širem opsegu. Privatizacijski val u zdravstvu SFR Jugoslavije započinje još u zadnjem desetljeću, kad Međunarodni monetarni fond počinje agresivno naturati tobožnje reformske aranžmane državama koje potražuju razvojne kredite. Nametnute mjere štednje u elementarnim potrebama društva zadat će nakon toga fatalni udarac onome što se smatralo javnim zdravstvom, naspram pukog tržišta usluga.

Najveću štetu pretrpjela je primarna zdravstvena zaštita, dio sustava koji na sebe prima osnovni kontakt između naroda i struke. Na njegovoj je socijalizaciji bio građen kompletan štamparovski model zdravstva, ali on skončava veoma neslavno, čak nakaradno. Po hrvatskim domovima zdravlja useljavaju se liječnici opće prakse kao privatni koncesionari, mada u domovima i dalje rade pojedini drugi medicinski radnici.

Temeljne ustanove ranije koncepcije zdravstva postaju žalosna prizorišta razaranja krunskog opusa Andrije Štampara. Između pacijenta i doktora upada moment neprincipijelnog ekonomskog interesa, a na kraju i liječnički ili tehnički kadar počinje masovno odlaziti u inozemstvo. Naravno, s obzirom na to da su dovoljno kvalitetno obrazovani u međunarodnim razmjerima, a naša snemoćala ekonomija ne uspijeva platiti tržišnu cijenu za njihov rad. Time dolazimo do proždiranja supstance sustava, uz javno financiranu proizvodnju kadra za tuđi privatni interes.

Upravo zbog toga posljednjih godina nedostaju deseci liječnika u gotovo svakoj hrvatskoj općoj bolnici, a medicinskih sestara još i više. Nakon politike i poslovanja, međutim, logično je da stradava i fizička podloga cjelokupnog mehanizma javnog zdravstva, pa je red da i o tome ponešto dometnemo. Aspekt infrastrukturni tiče se već same tehnike, npr. dijagnostičke koja sve više prelazi u leno privatnih ugovornih partnera Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kao još jedan smjer crpljenja financijskih sredstava iz javnog sustava.

Ne samo da sve više idemo na laboratorijske ili rendgenske pretrage u privatne ustanove koje smo za tu uslugu već platili ili ćemo platiti ekstracijenu da bismo čekali kraće, nego se javne bolnice obnavljaju i nadograđuju sve manje. Nedavni potres u Zagrebu razotkrio je činjenicu dotrajalosti niza važnih i velikih bolnica – Vinogradska, Petrova, Sveti Duh, Traumatologija – koje se zasad nemaju čime nadomjestiti.

Najveća planirana zagrebačka bolnica, Sveučilišna u Blatu, i dalje zjapi nedovršena, onako kako je i zatečena prije 30 godina. Iz blata ćemo iznova praviti štamparovsko zdravstvo jednog dana kad pobijedimo ovu epidemijsku prijetnju, dalo bi se pomisliti, ali ne treba biti naivan. Za takav bi pothvat bio nužan radikalan zahvat u većem obuhvatu, da navedemo o tome samo još i pitanje logističkoga proizvodnog okruženja.

Primjerice, tvornice lijekova i medicinske opreme nekad i sad odlikuje ne tek smanjeni obim proizvodnje, nego daljnje barem dvije komparativne nepogodnosti. Prvo, u razvoj i istraživanje ulaže se nemjerljivo manje nego prije, bilo da govorimo o javnobudžetskom novcu ili o izravnim ulaganjima iz poduzeća. Drugo, ta poduzeća – farmaceutska ili npr. protetička – nisu ni slučajno povezana onako kao tad, planski te strateški.

Zauzvrat, dobila su svoj užitak proboja na tržištu, za ljubav šake nekih privatnih vlasnika, ali ni to im u pravilu ne ide tako uspješno kao što su funkcionirala u onom kontekstu. Pliva, najveći od tih subjekata, sjena je nekadašnjeg brenda, mada se i ona – to što je od nje ostalo – i Belupo, nasreću, drže relativno stabilno, u svojim nevelikim proporcijama.

Imunološki zavod pogodila je teža sudbina, kao što je dobro poznato, te stoga u ovom trenu ne možemo ni pomišljati na ikakvu našu ulogu u razvoju cjepiva. Instrumentaria i Kemika, proizvođači opreme i preparata, drže se još uvijek na životu, kao i karlovački Lola Ribar koji producira sanitetski materijal – gaze, vatu, zavoje – premda ne znamo zbog čega već nije ovu zemlju preplavio zaštitnim maskama. RIZ je propao, a netom je za ovdašnje potrebe bio razvio izradu kvalitetnih elektroničkih medijskih uređaja poput elektroencefalografa, s minimalno 85 posto ugrađenoga domaćeg materijala.

Teško da se ima još koga spomenuti, možda Jadran – galenski laboratorij u Rijeci, iako se tu radi više o proizvodima za njegu kože i sluznice, dakle rubno kozmetičkim. Ni taj pogon nije samonikla pojava, nego je izrastao na znanju i opremi stare apotekarske laboratorije. I neka je, neka mu je svaka sreća na pomoći, ali ovdje želimo jasno razgraničiti faktore integriranosti u sustav javnog zdravstva koja više jednostavno ne postoji, niti je uz slobodno tržište uistinu moguća.

Odnos između domaćih proizvodnih i uvoznih te posredničkih subjekata u hrvatskom javnozdravstvenom sustavu dobro je vidljiv u bazi dozvola HALMED-a, javnog tijela za kontrolu prometovanja lijekovima i medicinskom opremom. Pored nekoliko onih koje smo već nabrojali, tu je nadalje samo poneki strani proizvođač s omanjim pogonom u Hrvatskoj – Pfizer Hospira, Krka, Roche itd. Ostali su naprosto preprodavači, njih je najviše, i pride još poneki proizvođač opisane kozmetičke robe, biljnih čajeva i drugih nutricionističkih suplemenata.

Javno zdravstvo ionako nije jednostavni zbir većeg ili manjeg broja sličnih privrednih aktera, bolničkih zgrada, kreveta i CT-a, pa ni stručnog kadra koji rado landra između javnih medicinskih i školskih ustanova i privatnih klinika u kojima bere dodatni prihod. Ono je produkt čisto političke nadkoncepcije pravednijeg društva, i razvojne perspektive struke koja želi biti najbolje moguće rješenje za sve.

Ako se ova kriza ne iskoristi za pomicanje odnosa u takvom opsežnijem zahvatu, sva je prilika da će hrvatsko zdravstvo nastaviti tonuti sve dublje, jer ga neće imati šta održati blizu površine. Privatni sektor to posebno neće moći; nije slučajno ni što ga posljednjih tjedana nema baš nigdje, pa ni kao partnera države s određenim smještajnim i kadrovskim kapacitetom. A neće nas više spasiti ni Andrija – kako Štampar, tako i chatbot – osim ako se sljedbi informatičke revolucije ne ukaže kakva panaceja, digitalni lijek za sve.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3