Supružnici Dušan (73) i Anka Vinčić (70) iz sela Kuljani, petnaestak kilometara od Hrvatske Kostajnice, više ne mogu u svoju kuću. Dobila je crvenu naljepnicu što znači da je predviđena za rušenje. No koristili su je na vlastitu odgovornost strahujući za živote jer tlo ne prestaje podrhtavati. Na pravoslavni Badnjak posjetio ih aktivist Daniel Pavlić koji ovih dana obilazi sela i zaselke dvorske općine, razgovara s ljudima, bilježi sudbine, zapisuje štete i objavljuje njihove priče na Facebooku, kako bi motivirao donatore. Susreli smo ga u dvorištu Vinčićevih.
- Bili smo na sahrani kad je zatreslo, ljuljali se kao na brodu. Došli doma i imali što vidjeti. Zidovi napukli, stvari razbacane, slomljene. Za par dana došao je statičar, detaljno pregledao kuću i zaključio da se što prije moramo iseliti. Ali ne znamo gdje, a nemamo kamo ni sa stvarima kad dođe vrijeme za rušenje kuće - suznih očiju pripovijeda Anka. Pitamo ju imaju li djece, možda se mogu smjestiti kod njih kod njih s tim stvarima. Sekunda šutnje, zrnce neodlučnost i primjetna nelagoda.
- Pa… kako da kažem… oni su Srbiji. Sin je u Čačku, kćerka kod Pančeva. Dolaze dva puta godišnje. Sad nas zabrinuto zovu svaki dan – kaže Anka.
Vinčićevima nije prvi put da moraju napuštati dom. Izbjegli su za Oluje, vratili se nakon pet godina, obnovili kuću i započeli novi život. Bavili su se stočarstvom, imali četiri krave, godišnje po jedno tele, mlijeko predavali Vindiji i od toga spajali kraj s krajem. Kuća je uz Kupu, čini se idilično, ali voda često nadođe, izlije se iz korita, smoči stočnu hranu, uništi životinjske nastambe i tako pričini značajnu štetu. Ponekad je vodostaj takav da voda okruži cijelo selo, poplave poprimaju katastrofalni oblik pa mještanima hranu i vodu čamcima dostavljaju pripadnici Gorske službe spašavanja. Zadnja takva nedaća zadesila ih je u ožujku 2018. godine. Posao s mlijekom je išao sve teže, otkupne cijene su padale, a kad je Dušana svladala teška bolest odlučili su prodati krave. I to je bilo teško. Potražnja je slaba, nitko se više njima ne želi baviti jer uglavnom donose gubitke.
- Živimo od mizerne invalidske mirovine i nešto peradi, a samo za moje lijekove moramo dati najmanje 300 kuna mjesečno – kaže nam Dušan. Usred razgovora pred kućom se zaustavlja automobil njemačkih tablica. Momak u crvenoj jakni pita trebali im što. Supružnici sliježu ramenima, kažu da im ništa ne manjka. „Imamo gumenih čizama, to vam sigurno treba“, kaže momak i pita za brojeve. „Četrdeset dva i četrdeset tri“, odgovara Anka.
- Idemo po selima, shvatili smo da su postradali od dobrih ljudi dobili već dosta hrane pa im kao pomoć nudimo nešto što drugi možda ne voze – kaže Damir Gregotić iz Buševca kod Velike Gorice i predstavlja svog kuma, Nijemca Mihaela. Ni 24 sata nakon što je Daniel Pavlić objavio apel za pomoć, na Božić, 7. siječnja, Vinčići su dobili sigurniji, privremeni krov nad glavom. Objavu je vidjela glumica Daria Lorenci Flatz, nazvala je svoju kolegicu Natašu Kopeč koja je pak alarmirala svoje prijatelje, poduzetnike iz Poreča, Antu i Endija Topića, i kamp kućica je stigla u Kuljane.
U Zrinu, na južnim obroncima središnjeg dijela Zrinske gore, među desetak stanovnika tog sela, žive Silvija i Vojislav Golubovac s trogodišnjim sinom Aleksandrom i jednogodišnjom kćerkom Milicom. Nezaposleni su, žive od socijalne pomoći, dječjih doplataka i naknade za porodiljno te dvadeset ovaca i nešto kokoši koje uzgajaju u svom dvorištu. Potres je njihovu drvenjaru u kojoj su stanovali tek četiri godine, toliko oštetio da je mlada obitelj spavala kod brata koji živi na početku sela.
- Jako je treslo, padala je žbuka. Aleksandar se igrao u hodniku, a Milica je spavala u kinderbetu. Zgrabila sam djecu i istrčala van. Tek kad smo se vratili u kuću vidjeli smo ogromnu štetu – prisjeća se dvadeset jednogodišnja Silvija.
Svaki dan nam netko pokuca na vrata i nudi pomoć. Nema šta nismo dobili pa ih moram i odbijati, kaže Dubravko Rogulja
Fotografije popucalih zidova, napuklih temelja i urušenoga krova obavljene su na Facebook stranicama aktivista i humanitaraca koji su prvi posjetili tu obitelj 1. siječnja, a već dan kasnije stigla je vijest da im je mobilna kuća za stanovanje osigurana. Dopremljena je 5. siječnja, a za vrijeme našeg posjeta dan kasnije, majstori su taman obavljali završne radove na montaži prije nego što će Vojislav potpisati primopredaju i formalno useliti.
- Sretan sam i zahvalan dobrim ljudima na pomoći jer sada bez strahova možemo spavati, ali se nadam da će nam država pomoći u trajnom rješenju jer nam je Agencija za stambeno zbrinjavanje ustupila kuću još 2018. ali bez stolarije – kazao nam je Vojislav.
Malo niže preko potoka je selo Zrinska Draga. Tamo, pred obiteljskom kućom u kojoj živi sa suprugom i dvoje male djece - osmomjesečnom Georginom i trogodišnjom Emom, zatičemo Dubravka Rogulju. U potresu su popadali crjepovi pa sada krov prokišnjava. Naherili su se i dimnjaci, a pokazuje nam i temelje.
- Kuća je napravljena 1959. godine i nije ugrađena armatura. Temelji su na kamenu, nisu ukopavani no kamen je sada popustio. Zidovi su popucali u spavaćoj sobi, kuća nije sigurna za život. Bio je statičar, ali je već bilo dosta kasno pa kuću nije detaljno pregledao. Puno je kuća stradalo više nego naša, ali nadamo se da ćemo vrlo brzo doći na red za kontejner ili kamp kućicu – kaže Dubravko Rogulja. Zaposlen je u pilani u Unčanima, a bavi se i poljoprivredom. Ima 20 ovaca i pet hektara zemlje. Donedavno je živio samo od poljoprivrede, imao je i krave, ali od toga se više nije moglo živjeti pa ih je prodao i pronašao posao u pilani.
- Svaki dan nam netko pokuca na vrata i nudi pomoć. Dolaze ljudi iz cijele Hrvatske i nema šta nismo dobili pa ih moram i odbijati. Neki su napravili po dvjesto, tristo pa i više kilometara da bi došli ovdje - svjedoči Dubravko velikoj humanitarnoj akciji pojedinaca koja je obilježila ovu prirodnu katastrofu.
