Mark Twain je u priči "Probušite, braćo, probušite" ("Punch, Brothers, Punch") opisao kako neki stihovi svojim ritmom mogu potpuno obuzeti čovjeka i onemogućiti ga da i o čemu drugome misli i da bilo što drugo radi doli ih vrti u glavi. U vrlo slobodnom prijevodu ti stihovi glase ovako: "Kondukteru, kada uzmeš kartu, probuši je u prisutnosti putnika, plavu kartu za osam centi, zelenu za šest centi i roza kartu za tri centa, probuši je u prisutnosti putnika." Refren: "Bušite, braćo, bušite sve, bušite, bušite, plaćeno je."
U priči se ta opsjednutost širi na sve one koji te stihove čuju. Kao da je autorov pogled sezao u daleku budućnost. Tko bi mogao i pomisliti da će stoljeće i pol kasnije predsjednik Sjedinjenih Američkih Država prenijeti tu opsjednutost u naše vrijeme, doduše u nešto promijenjenoj formi: "Buši, dušo, buši!" (Drill, baby, drill!). Pa bi ta pjesmica, umjesto poništenja putnih karata, mogla za posljedicu imati poništenje čitavoga spektra država, regija, znanstvenih politika, sveučilišta, modernog obrazovanja, klimatskih politika i projekata i koječega drugoga što se ne slaže s gomilanjem profita i konzervativnih religijskih svjetonazora.
Svakako treba kazati da takvih konduktera ima više od jednoga i svaki od njih iz svojih razloga poništava karte za život onih koji stoje na putu njihovom vlaku. Ili samo misle da će im stajati na putu. Ili naprosto misle da imaju pravo gaziti po ljudima, posebno onima za koje vjeruju da su manje vrijedni ili da sprečavaju napredak civilizacije.
Pritom što je to civilizacija određuju najjači.
Pogledajmo malo stanje civilizacije u svijetu. Nesumnjivo je da smo kao vrsta postigli enorman napredak u svim segmentima života. Homo sapiens već tisućljećima živi sve bolje i bolje. Na porast stanovništva odgovoreno je velikom proizvodnjom hrane, a broj gladnih u postocima sve je manji. Broj nerazvijenih zemalja sve je manji. Tehnološki je napredak ogroman. Elektronske mreže dosegle su sve kutke Zemlje. Oko zemlje u svemiru kruže tisuće satelita, u duboki svemir poslali smo letjelice i teleskope. Ljudi i robe putuju po cijelom svijetu. Nema više skrivenog kutka koji se ne bi moglo naći na internetskim tražilicama.
Tu idiličnu sliku kvari samo jedan mali detalj: deluzija konduktera da će moći kontrolirati svoje vlakove kada dođe do sudara. Njih već ima, ali ono najstrašnije oružje još nije upotrijebljeno, no sve se češće spominje kao opcija.
Ako dođe do upotrebe nuklearnog oružja, bit će gotovo nemoguće zaustaviti kataklizmu. Od nas će ostati uglavnom samo teleskopi u svemiru i možda neki centar umjetne inteligencije zakopan duboko pod zemljom. Obično se kaže da će razum ipak prevladati. Ja se prije uzdam u strah, jer ga ima daleko više od razuma, barem u glavama onih koji donose odluke u međunarodnim odnosima. Onda neka budu to strah i razum ili oboje, no važno je da se spasimo od nuklearnog rata.
Ima li još što loše ispred naših vrata? Dakako da ima, i to puno toga.
Naš planet je u dosta lošem stanju. Još uvijek je u procesu izlaska iz ledenog doba s jedne strane i ogromnog povećanja koncentracije stakleničkih plinova s druge. Oba faktora pridonose porastu prosječne temperature Zemlje. Ovom drugom faktoru, znaju već i vrapci na krovu – ali neke od većih grabljivica ne vjeruju – najznačajnije doprinosi ljudska aktivnost.
Ukratko, Zemljina je atmosfera kroz milenije bila u ravnoteži s obzirom na energiju koju prima od Sunca i emisiju topline natrag u svemir. Ljudska aktivnost tu je ravnotežu poremetila izgaranjem ogromnih količina nafte, ugljena i plina, u vrlo kratkom periodu od nekih 150 godina.
Povećanje temperature Zemlje dovodi, između ostalog, i do smanjivanja snježnog pokrivača i otapanja ledenjaka. Na primjer, Arktik gubi u prosjeku na godišnjoj razini 73 tisuće kvadratnih kilometara leda ljeti i 31 tisuću zimi, mjereno od 1979. godine. Ledenjaci evropskih Alpa u prosjeku su izgubili 24 metra debljine u periodu od 1979. do 2017. Posebna je priča Grenland, ogroman rezervoar leda i zbog toga globalno vrlo značajan. On je u periodu od samo 13 godina (od 2010. do 2023.) izgubio gotovo 2.500 kubičnih kilometara leda. Američka Agencija za oceane i atmosferu, upravo pod teškim udarom nove vlade, prati ponašanje leda na Grenlandu i redovito objavljuje kako to područje permanentno gubi ledenu masu od 1998. godine.
Ledenjaci i snježne površine jako su važni kao reflektori sunčevog zračenja (tzv. albedo efekt). Pored toga, to je i toplinska izolacija i izvor vlage za tlo. Kako se te površine smanjuju, tako se sve više narušava energetska ravnoteža Zemlje i to u korist zagrijavanja zbog smanjene refleksije. Poplave koje su sve češće i žešće te porast razine mora direktno su vezane uz te procese. Osim toga, neravnoteža dovodi i do pojave dugotrajnih suša koje potom imaju jak utjecaj na poljoprivredu u gotovo svim područjima planeta.
Oko četiri milijuna kvadratnih kilometara zemljišta godišnje je ugroženo i potencijalno se može pretvoriti u pustinju, a 120 tisuća kvadratnih kilometara postane pustinja. Uništavanje tropskih prašuma, porast broja golemih šumskih požara, golema monokulturna poljoprivredna polja, kao i sve veće širenje gradova, autoputova i općenito betonizacija ljudskih naselja sve više ugrožavaju sposobnost Zemlje da ostane zelenoplavi planet.
Što poduzeti? Odgovor svakako nije u sastancima lidera država, jer osim ugljičnog otiska njihovih aviona nema drugih rezultata, ako zanemarimo mrtva slova na papiru. Zašto se ne oživotvoruju zaključci tih sastanaka temeljeni na ozbiljnim i provjerljivim znanstvenim podacima?
Mislim da odgovor leži u tome da nikome nije u interesu poduzimati jednostrane mjere koje dugoročno donose dobrobit, ne nužno novčanu, ali kratkoročno mogu dovesti do snižavanja životnog standarda stanovništva, pa tako i gubitka izbora u sljedećem ciklusu.
Globalan pristup u sadašnjem stanju međunarodnih odnosa nije moguć. Dapače, ratovi koji se vode, kao i pripreme za moguće nove sukobe, potpuno su zasjenili probleme klimatskih promjena. Evropska unija sprema se uložiti enorman novac u naoružanje i tako svoju industriju orijentirati na ratnu proizvodnju. To su već učinile Rusija, Kina i Sjedinjene Države. Posljednje će ionako biti najveći dobitnik nove evropske politike.
U pozadini tih geopolitičkih politika, manevara i priča ostaju deseci tisuća ubijenih ljudi. Neki su naoružani pa ih zovemo vojnicima, a drugi su bez oružja i posve bespomoćni pred sve efikasnijim sredstvima za ubijanje i razaranje, kako se to vidi u Ukrajini. Najdrastičniji primjer toga je Gaza, gdje dnevno biva ubijeno nekoliko desetaka djece i odraslih osoba. Kako stvari trenutačno stoje, oko dva milijuna ljudi ostavljeno je bez gotovo ikakve humanitarne pomoći i zdravstvene skrbi i bježe iz jednog kraja Gaze u drugi, dok se oko njih ruši njihov svijet.
A svijet? Gleda i uglavnom šuti.
