Književno-informativna sekcija karlovačkog pododbora SKD-a Prosvjeta i VSNM Karlovca organizirali su tribinu na kojoj je predstavljena knjiga ‘Historija osušene zbilje’ Nikole Kopca. Rođen 1954. godine u selu Trepča kod Vrginmosta, Kobac (inače inženjer građevine koji sada živi u Banjoj Luci) u svojoj trećoj knjizi donosi nove pjesme, ali i prozne radove, među kojima su anegdote i pošalice vezane uz Kordun, kao i opisi onoga što se ljudima iz toga kraja događalo od devedesetih do danas. Recenzenti Kopčeve knjige su Janko Velimirović, Mile Dakić i Svetozar Livada.
- Riječ je o nadarenom čovjeku, pjesniku i pripovjedaču, sanjaru i lutalici koji piše srcem i koji duboko osjeća dušu svog naroda. Sve je impresivno, od naslova pa do niza izvanrednih metafora i misli od kojih se čovjek ne može odvojiti. Sam naslov asocira na osušenu granu u kojoj više nema sokova, a upravo je to današnji Kordun: zemlja bez ljudi. I sam autor konstatira da u njegovoj knjizi mrtvi žive, a živi su nekamo otišli - kazao je na promociji prof. Dragan Grubješić, voditelj književno-informativne sekcije, nakon što je brojne okupljene pozdravio predsjednik Prosvjetina karlovačkog pododbora Milan Lapčić.
Prije Karlovca, Kopčeva je knjiga promovirana u Plaškom, Beogradu i Banja Luci. Recenzent Velimirović kazao je da je autorova rekonstrukcija događaja devedesetih razjasnila zašto je selo Trepča 1931. godine imalo 234, a 2011. godine samo troje stanovnika, i to u poznim godinama.
Vlado Gabrić je primijetio da Kobac liježe i budi se sa ljudima i običajima Korduna, riječima oslikavajući unakaženu Petrovu goru, ali i govoreći o specifičnom odnosu Kordunaša prema ženama. Mile Dakić kaže da Kobac piše upravo onako kako njegov narod govori, čime pridonosi očuvanju brojnih narodnih riječi i izraza, a pritom ne čini grijeh prema standardiziranom jeziku, te da je to krik protiv nestajanja naroda na Kordunu, Baniji i u Lici i bol za zavičajem, ali da to odumiranje nije započelo 1990. godine.
- Kobac daje poetski prilog pisanju historije ovih krajeva, zaključio je Dakić, na što se nadovezao dr. Đuro Zatezalo koji smatra da je u našim životima najvažnija istina, ali da te istine danas nema.
- Kobac bez mržnje žaluje za svim onim što se bezrazložno događalo našim ljudima. Došlo je do debakla morala, pa što ne učini kapital, učini oružje i NATO. Mi biološki propadamo, a to se slavi. O svemu se danas brine osim o čovjeku, i to je Nikola oslikao. Drskost je pretvorila političare u kanibale, a on predstavlja život onako kako ga živimo i zato je ova knjiga duhovna gozba - rekao je Svetozar Livada.
- Moje selo Trepča je nestalo, ostali su neubrani kukuruzi, naše jeseni i popaljene kuće, a mi se kao listovi perušine, nošeni sudbinom vjetra i raštrkani po ovom nemilosrdnom, opasnom, ružnom i opakom svijetu, dozivamo plačući ili svađajući se tražimo pravdu. Knjiga nije pisana ni hrvatskim ni srpskim jezikom, pisana je mojim jezikom: onim jedinim koji znam i razumijem, kojim sam progovorio i kojim divanim. Ključ međusobnog razumijevanja nije ni u Londonu, Moskvi, Briselu ili Beogradu, on je u nama. Koliko u Vrginmostu i Varaždinu, toliko u Benkovcu i Bedekovčini. A najviše je u Zagrebu: jer, što će pusta zemlja državi, što će Kordun bez naroda? Samo istina i iskreni stisak ruke put su ka trajnom pomirenju, dušebrižnici nam nisu potrebni, do danas nas ionako samo svađaju - zaključio je na promociji svoje knjige Nikola Kobac.
