Ratne jeseni 1991. mnoge žrtve zabilježene su iza borbenih linija; godišnjice koje padaju ovih dana sasvim sigurno će proći u šutnji medija i države. Tokom ljeta i jeseni te godine u Sisku je likvidirano više od sto lica srpske nacionalnosti, a do danas nisu pronađena tijela 40 stradalih. Na karlovačkom Koranskom mostu 21. septembra 1991. godine dogodio se ‘krvavi pir’ nad razoružanim rezervistima JNA, od kojih je ubijeno njih 13, dok je osam dana kasnije ubijeno šestero zarobljenih pripadnika JNA iz bjelovarske kasarne. U Sajevcu kraj Karlovca 5. oktobra 1991. za ručkom je likvidirano troje članova porodice Roknić. Ubojstva u Marinom Selu i Pakračkoj Poljani počela su 9. oktobra 1991. godine, kada je usmrćeno više od sto žrtava, uglavnom srpske nacionalnosti. Posebno krvavu jesensku stranicu zauzima Gospić, gdje je ubijeno najmanje 123 lica srpske nacionalnosti, među kojima i 35 žena, od čega skoro polovina 16. i 17. oktobra. Dvanaest dana kasnije započela je evakuacija mještana 26 sela požeške kotline, a potom njihovo potpuno uništenje. U menzi Policijske stanice u Ogulinu 19. novembra 1991. aktivni vojnik HV-a ubio je troje Srba koji su bili pozvani na informativni razgovor zbog navodnog šurovanja s neprijateljem.

Tragična jesen nad civilima ponovila se 1993. godine: 9. septembra Hrvatska vojska izvela je akciju na sela u tzv. Medačkom džepu – Divoselo, Čitluk i Počitelj – koja su bila pod zaštitom UN-a. U akciji koja je trajala do 17. septembra uopće nije bilo ranjenika, a ubijeno je 88 ljudi, među kojima je bilo 36 civila, od toga 17 žena.

Trendu ignoriranja stradanja Srba u ratu devedesetih sasvim sigurno smeta izjava zapovjednika kanadskog bataljuna UNPROFOR-a Jeana Cota izgovorena nakon obilaska terena dva dana po povlačenju HV-a: ‘Nisam pronašao nikakve znakove života. Nema ljudi, nema životinja. Uništenje je bilo sustavno i namjerno.’ U hrvatsko-srpskom selu Mirlović Polju, u blizini Drniša, 6. septembra 1993. godine pripadnici HV-a ubili su sedmero srpskih civila, prosječne starosti 71 godinu. Dvadeset i kusur godina poslije sva ta ubojstva ostaju bez spomena i obilježja.