>

novosti logo

Sumrak demokracije?

Hajka kojoj su bili izloženi Ramelow i Ljevica u Tiringiji savršeno se uklopila u svjesno izazvanu i uporno podgrijavanu atmosferu straha od ‘obnove komunizma’

Bodo Ramelow. Bez obzira na to što je do sada radio, kao i na sve što će tek uraditi, ime toga čovjeka ostat će upisano u povijest ujedinjene Njemačke. Sindikalist iz nekadašnje Zapadne Njemačke, koji se prije pune 24 godine doselio u pripojeni dio zemlje, u do tada ‘komunistički istok’, postao je prošloga petka prvim pokrajinskim premijerom u ujedinjenoj Njemačkoj koji dolazi iz redova Ljevice. I da to nije stranka u kojoj se skrasilo šesnaest tisuća od nekadašnjih dva milijuna i tri stotine tisuća (!) članova Jedinstvene socijalističke partije (SED), koja je – a to je blagi izraz – čvrstom rukom vladala Njemačkom Demokratskom Republikom, nitko ne bi riječ rekao. Ovako, digla se silna dreka, počevši od samoga šefa države koji je, krajnje nedemokratski, pokušao, ‘izražavajući svoje mišljenje’, utjecati na to hoće li Ramelow biti izabran ili ne (o čemu smo ovdje već pisali), pa do medija koji su pravom hajkom i harangom nastojali makar u posljednjem trenutku spriječiti ono što je bilo rezultat demokratski izražene volje birača u pokrajini Tiringiji.

Ljevica je na izborima postala druga po snazi stranka u toj pokrajini, socijaldemokrati – ako su htjeli, a htjeli su – biti dio vlasti, morali su zajedno sa Zelenima ući u koaliciju s Ljevicom i prihvatiti njezinoga premijera. Jednostavna računica, demokratska procedura, ali tako teško prihvatljiva (još uvijek ili možda sada tek ponovno) mnogima u Njemačkoj. Pa u potpunosti opravdava ocjenu da Njemačka, ostajući formalno vjerna načelima zapadne parlamentarne demokracije, doživljava evidentni sumrak demokracije kao sustava. Napokon, ne samo Njemačka.

Jer cijela igra oko Ramelowa i Ljevice u Tiringiji savršeno se uklopila u svjesno izazvanu i uporno podgrijavanu atmosferu straha od ‘obnove komunizma’. Pa baš u danima kada američki Predstavnički dom golemom većinom glasova donosi rezoluciju kojom osuđuje ‘politiku agresije Rusije prema susjednim državama’, a nakon što je predsjednik Barack Obama kao tri najveća zla što prijete suvremenom svijetu označio tzv. Islamsku državu, epidemiju ebole i – politiku Vladimira Putina, baš dakle u tim danima na mjesto premijera jedne njemačke pokrajine dolazi predstavnik Ljevice, formalno sljednice nekada vladajuće (mada ne i jedine, što je malo poznato) stranke u DDR-u. Nečuveno, nezamislivo, uvredljivo za demokraciju, unisono zaključuju predstavnici ‘slobodnih medija’ i počinju hajku protiv Ramelowa. Ne koristi tu ništa što nekadašnji čelnik Ljevice (a prethodno njemačkih socijaldemokrata) Oskar Lafontaine postavlja retoričko pitanje: ‘Ako šef države, ujedinjene Njemačke, može biti pastor iz Istočne Njemačke, ako kancelarka može biti znanstvenica iz Istočne Njemačke, zašto premijer jedne pokrajine ne može biti sindikalist iz Zapadne Njemačke?’ Ne može, jer je to – vrište mediji iz svega glasa, a i nekih tisuću prosvjednika na ulicama, potpomognutih pristašama desne, protuevropske Alternative za Njemačku – uvreda za sve žrtve represivnog režima Njemačke Demokratske Republike. I opet, ne koristi tu ništa što današnja Ljevica nije ni po sastavu članstva ni po programu ono što je nekada bio SED, ni to što je Ramelow (koji, ponovimo još jednom, dolazi iz zapadnog dijela zemlje) osudio istočnonjemački totalitarizam, pa ni to što je u koalicijskom sporazumu dobar dio posvećen osudi DDR-a kao države koja nije bila pravna. Sve to ništa ne koristi, jer Marx je ‘pred vratima’, ‘komunistički prevrat’ samo što se nije dogodio, ‘propast Zapada’ (kako je ironično rekao sam Ramelow) na vidiku je.

U takvoj atmosferi, koju dobrim dijelom i sami stvaraju, oba programa javne (!) televizije, ARD i ZDF, u dva uzastopna dana, a neposredno uoči izbora pokrajinskog premijera, posvećuju diskusione emisije (talk show) Tiringiji, odnosno (da stvari nazovemo pravim imenom) izruguju se demokraciji, nastojeći spriječiti ono za što su se birači na slobodnim, demokratskim izborima opredijelili. Pritom voditeljice razgovora (što neodoljivo podsjeća na HTV iz ‘najboljih’ dana HDZ-a) preuzimaju ulogu zagovornika jedne strane, sve do točke koja svjedoči o potpunoj paranoji u nečijim glavama, do točke naime kada se postavlja pitanje: ‘A možda će nekim socijaldemokratskim zastupnicima u pokrajinskom parlamentu ipak u posljednjem trenutku proraditi savjest (!), pa neće svoj glas dati Ramelowu?’

Nije bitno ono što su svojim glasovima rekli birači, nije bitno to da se demokratski izražena volja građana na izborima mora poštivati, bitno je da Ljevica ne postavi premijera. I bez prestanka se insistira na diktatorskom karakteru režima DDR-a (kao da to itko dovodi u pitanje), ali se na primjedbu Lafontainea da su Ramelowa dokazano protuzakonito godinama špijunirali ljudi iz Službe za zaštitu ustava (lijepo ime za običnu tajnu policiju) reagira doslovno histerično, pa čak i od strane predstavnice Zelenih, insinuiranjem da i samo spominjanje činjenice kako i na Zapadu ima stvari koje nisu u skladu sa zakonom u istu razinu stavlja demokraciju i diktaturu, da je to sramotno i nečuveno. Da bi na dodatnu Lafontaineovu primjedbu kako Njemačka ne bi smjela biti ravnodušna na to da se, kako se izrazio, ubojstvima američkim bespilotnim letjelicama u Aziji i Africi dirigira iz centra u Njemačkoj, uslijedila nova, jedva kontrolirana provala bijesa, sažeta u rečenicu: ‘Dosta nam je toga antiamerikanizma, dosta nam je toga da je Amerika kriva za sve!’

A razgovor se odvija pred pozadinom s koje nas prijeteći gleda u crveno obojeni Marx, da bi se smijenio s fotografijama istočnonjemačkih zatvora i stražarskih kula u tim zatvorima; kako bi svakome ‘bilo jasno’ što dolazi s Ramelowom. Sumrak demokracije koju bi trebali ‘na plećima nositi’ slobodni i objektivni mediji! Tko to ne vidi, taj je slijep. A i slijepac bi morao progledati nakon prvih razgovora s Ramelowom nakon što je izabran za premijera (a jest izabran). I dalje ga se pokušava diskreditirati, kompromitirati, prikazati kao nekoga tko ili prijeti revolucijom ili uopće nema programa. Trebalo bi se nadati, ne samo u interesu Njemačke i demokracije u toj zemlji, da je sve ovo što se događalo oko izbora prvog pokrajinskog premijera iz redova Ljevice bila tek ružna epizoda. Kažemo, trebalo bi se nadati jer – to je stara izreka – nada umire posljednja.

I kao dodatna primjedba tek jedan nimalo nevažan podatak: u svim razgovorima o opasnosti što prijeti od dolaska Ljevice na čelo jedne pokrajine, pa možda i od modela za neka buduća savezništva na razini savezne države, nitko nijednom riječju nije spomenuo sve one silne naciste (od kojih su neki bili sve prije nego beznačajni) koji su nakon 1945. prihvaćeni u redove zapadnonjemačkih kršćanskih demokrata i liberala. I koji su napredovali u tim strankama i u državi, a da se nitko nije ozbiljno pobunio. Zanimljivo, zar ne?

1/1