>

novosti logo

Kronika Kronika

Ta grozna zadarska noć

Oko 17 sati, 2. svibnja 1991. godine, grupa građana krenula je s Gaženice i putem demolirala srpsku imovinu. Ti su ljudi bili oboružani palicama, bacali su kamenje, neki od njih imali su vatreno oružje - svjedočio je 2010. Đuro Kresović, bivši pročelnik Kaznenog odjela Općinskog suda u Zadru

U četvrtak 2. svibnja 1991. godine, u poslijepodnevnim i večernjim satima, u Zadru je masovno uništavana srpska imovina, kako pojedinaca, tako i poduzeća. U jednom danu uništeno je ili oštećeno više desetaka ugostiteljskih objekata, zanatskih radnji, trgovina i poslovnih predstavništava, a ubrzo potom započelo je i uništavanje, odnosno miniranje, kuća u vlasništvu Srba na području Zadra.

U kratkome je roku uništeno više stotina stambenih jedinica - procjene sežu oko 450 do 500. Sve to, računajući i mlak odgovor hrvatskih vlasti na to uništavanje, stvorilo je atmosferu nesigurnosti među Srbima u Zadru, a izravna je posljedica toga bilo njihovo iseljavanje i preseljenje u druge, po njihovoj procjeni sigurnije krajeve. Uz ostale, iz Zadra je tada iselio i 10-godišnji dječak koji se u taj grad vratio četvrt stoljeća kasnije, današnji episkop Nikodim Kosović.

Povod za zadarsku kristalnu noć bila je pogibija pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Franka Lisice, 23-godišnjaka iz Bibinja, na području Polače 2. svibnja. Polača je bila dio Općine Benkovac, a Lisica je poginuo u sukobu pripadnika MUP-a i pripadnika milicije SAO Krajine pod kontrolom jednog od vođa pobune manjeg dijela Srba u Hrvatskoj Milana Martića. Stanje na širem području Zadra mjesecima je bilo napeto, obostrani incidenti bili su brojni, uništavanje imovine bilo je često. Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske osnovalo je 26. travnja 1991. godine policijsku postaju u Polači, a njen je zadatak primarno trebao biti zaštita hrvatskog stanovništva od pripadnika milicije SAO Krajine. Lisica je 2. svibnja bio u patroli koja se sukobila s pripadnicima milicije SAO Krajine i u tom je sukobu on oko 10.30 sati poginuo. Prema nekim naznakama radilo se o zasjedi milicije SAO Krajine. Slobodna Dalmacija je u svom broju od 3. svibnja naznačila da se ne znaju pouzdano okolnosti pogibije Lisice jer ‘tko je pucao, za sada se ne zna, ali je, poznato je, Polača – naselje benkovačke općine u kojemu žive Hrvati – danima već blokirana iz Biograda milicijskim patrolama benkovačke, odnosno Martićeve milicije i iz pravca Benkovca, također martićevcima te tenkovima i transporterima vojske‘.

Slobodna Dalmacija navodi da su na vijest o pogibije Lisice mnogi Zadrani došli na Narodni trg kako bi iskazali svoje nezadovoljstvo. U drugome tekstu objavljenom istoga dana, naslovljenom ‘Gnjev u Bibinju‘, navodi se da je već oko 14.30 na Narodnom trgu bilo petnaestak automobila Bibinjaca koji su prosvjedovali ispred zgrade Općinske skupštine. Navodi se da su im se obratili potpredsjednik Općinske skupštine Davor Begonja i predsjednik Međustranačkog vijeća za obranu općine Davor Aras te da su okupljene probali smiriti. Navodi se da su nakon toga oni otišli pred zgradu Policijske uprave, s njima je razgovarao predsjednik Izvršnog vijeća Skupštine općine Martin Družina i zamolio iz da se vrate u Bibinje. Ubrzo, navodno, njihovih automobila više nije bilo na Narodnom trgu. Nikakvo uništavanje srpske imovine se ne spominje. No, da se nešto događalo u Zadru čitatelji Slobodne Dalmacije mogli su zaključiti i iz dijela teksta u kojemu je navedeno da se poslijepodne preko zadarske stanice Hrvatskog radija Zadranima obratio Tomislav Stanić, načelnik Policije uprave Zadar, i to iz – Zagreba. Pozvao je građane da se uzdrže od nasilja ‘jer to je ono što agresori očekuju‘.

Da stanje opisano u novinama nije odgovaralo stvarnosti zna se iz raznih iskaza, pa i iz iskaza Đure Kresovića, tadašnjeg pročelnika Kaznenog odjela Općinskog suda u Zadru. U svom svjedočenju izrečenom 2010. godine Novostima kazao je da je oko 17 sati grupa građana krenula s Gaženice i putem demolirala srpsku imovinu. Ti su ljudi bili oboružani palicama, bacali su kamenje, neki od njih imali su vatreno oružje, a već tada su neki objekti uništavani eksplozijama. Uništena je imovina niza poduzeća koja su imala sjedišta u Srbiji. Neka od njih bila su jugoslavenskog karaktera poput poslovnica JAT-a, AVIS-a, Jugobanke, Fruške gore, Jugotursa, Simpa, Kluza i drugih. Slobodna Dalmacija je 4. svibnja objavila da je uništeno 30 poslovnih prostora, ali ta brojka je višestruko premala. Uništeno je između 90 i 130 poslovnih prostora, a mnogi od njih su opljačkani.

Stanje u Hrvatskoj bilo je veoma dramatično jer je upravo 2. svibnja u Borovu Selu poginulo 12 pripadnika Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske. Tog dana hitno je sazvana sjednica Vrhovnog državnog vijeća, a dramatičnost je jasna zna li se da se nakon sjednice predsjednik Republike Franjo Tuđman obratio javnosti u 2.10 sati u noći. U tom je obraćanju Tuđman govorio o politici s kojom se Hrvatska suočava, o pokušaju stvaranja velike Srbije u koju bi trebao biti uključen znatan dio Hrvatske. Govorio je o tome da se dijelom to radi uz pomoć Jugoslavenske narodne armije, ali i o tome da JNA nije napustio razbor te da radi i neke pozitive stvari. Spomenuo je ‘mučko ubojstvo u Polači‘, ali o masovnom uništavanju imovine Srba i poduzeća koja imaju sjedište u Srbiji nije govorio. U tom je uništavanju sudjelovalo sigurno više stotina, a po nekim procjenama i do tri tisuće ljudi. Tuđman se posebno obratio ‘hrvatskom pučanstvu‘ koje je ‘s razlogom uznemireno‘, a u ‘odmetničkim područjima ponižavano‘, koje ‘s pravom gubi strpljenje‘ i apelirao da imaj razumijevanja za to da se sve čini kako bi se u Hrvatskoj pravni poredak uspostavio demokratskim putem.

O reakciji na uništavanje srpske imovine 2. svibnja u Zadru svjedoči članak objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 4. svibnja. Navedeno je da ‘sam Zadar, centar Ravnih kotara, danas nalikuje na ratište‘. Navedeno je da je prema informacijama Policijske uprave Zadar, tokom prosvjeda uništeno 30 radnji, ‘a žalosno je da su između zaista gnjevnih građana bili i huligani i lopovi koji su pokupili svu robu koju su u trgovinama našli‘. Posljedica toga bila je i to da su policajci tokom noći osiguravali dio razbijenih radnji i kafića. Zašto nisu osiguravani tokom dana, za vrijeme prosvjeda, nije navedeno, a iz teksta se može zaključiti da je problem bila pljačka, a ne uništavanje koje je prethodilo krađi.

U petak 3. svibnja sastalo se Izvršno vijeće Skupštine općine Zadar i oglasilo se priopćenjem koje su novine prenijele. U njemu se navodi da je ubojstvo Lisice ‘izazvalo opravdan gnjev iskazan masovnim izlaskom građana na ulice‘. Nadalje piše da je ‘tom prigodom došlo do nekih nekontroliranih akcija manjeg dijela demonstranata što je rezultiralo razbijanjem izloga radnji nekih poduzeća i pojedinaca. Iako je gnjev razumljiv, ničim se ne može pozdraviti odnošenje imovine iz prodavaonica koje je uslijedilo nakon protesta‘. Dakle, i u ovom slučaju je problematična pljačka, ne uništavanje i demoliranje.

Osim u Zadru, početkom svibnja zabilježeno je uništavanje poslovnih prostora i kuća za stanovanje Srba i poduzeća koja su imala sjedište u Srbiji u nizu gradova i mjesta u Dalmaciji – u Sinju, Trilju, Šibeniku, ponovno u Zadru, Dubrovniku, a zabilježeno je sve više miniranja kuća u vlasništvu Srba.

‘Ne bavimo se dalekom prošlošću’

Na županijskom Državnom odvjetništvu u Zadru rekli su nam da spis o događaju nemaju niti su ga imali, već je za takav delikt mjerodavno općinsko Državno odvjetništvo, te dodali da je ‘prošlo jako puno vremena i da se danas u tim institucijama bave recentnim stvarima, a ne dalekom prošlošću’. Poslije višednevnog traženja, iz općinskog Državnog odvjetništva poručili su nam kako su uspjeli iskopati podatak da se zapisnik o događaju ipak nalazi u županijskom odvjetništvu. Na koncu, sam županijski državni odvjetnik Ivan Galović, koji tu dužnost obnaša od početka devedesetih pa je na tom mjestu bio i u inkriminirano vrijeme, rekao nam je sljedeće: ‘Nažalost, vaše se strpljenje nije isplatilo jer je čitav slučaj proslijeđen u Split u kojemu su 1992. godine formirani tadašnje Vojno tužiteljstvo i Vojni sud.’ Iz županijskog Državnog odvjetništva u Splitu, poslije ukupno devet dana traženja, napokon smo dobili traženi podatak: ‘Vojno tužiteljstvo 1992. godine primilo je iz Zadra predmet o počinjenom kaznenom djelu uništenja i oštećenja tuđe imovine o nepoznatom počinitelju, a slučaj je poslije deset godina, 2002. zaključen.’ – ovako su Novosti 2010. pisale o stramotnoj zadarskoj hajci u članku Ernesta Marinkovića. Drugim riječima, za zadarsku kristalnu noć nitko nije bio kriv.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/1