Devetog studenog osamdeseta je godišnjica Kristallnachta, pogroma nad njemačkim i austrijskim Židovima koji je potaknula i kao ‘spontane demonstracije’ organizirala nacistička stranka. Prema službenim podacima, u tim ‘demonstracijama’ ubijen je 91 Židov, spaljene su gotovo sve sinagoge u Njemačkoj i Austriji, porazbijano je i opljačkano oko 7500 dućana čiji vlasnici su bili Židovi, a po razbijenom staklu njihovih izloga taj je pogrom i dobio ime.

Dan prije, 8. studenog 1938., izbačena su židovska djeca iz svih osnovnih škola u Njemačkoj, a tokom noći 9. na 10. studenog tisuće i tisuće Židova napadnuto je u svojim stanovima, premlaćivano i izbačeno na ulicu, dok su im stanovi opljačkani, uz nemali broj ubojstava i silovanja.

Nasilje i zločine u Kristalnoj noći počinilo je tisuće pripadnika nacističke stranke, ali su ih gromoglasno odšutjeli deseci milijuna Nijemaca

Policija je imala naređenje da ne sprečava ‘spontani gnjev građana’, ali da pazi da se ne podmeću požari u blizini njemačke imovine. Imala je i naređenje da hapsi mlađe Židove koji su, njih trideset tisuća, poslani u koncentracione logore.

Neposredan povod za taj pogrom, kakav u Europi nije viđen od vjerskih ratova u 16. stoljeću, bio je atentat na Ernsta vom Ratha, trećeg sekretara njemačkog veleposlanstva u Parizu. Počinio ga je Herschel Grynszpan, 17-godišnji dječak kojeg su roditelji poslali iz Njemačke stricu u Pariz kako bi izbjegao sve drastičnije zakonske mjere usmjerene protiv Židova i sve virulentniju antisemitsku atmosferu koju je nacistička vlast sustavno stvarala. Sam vom Rath bio je slučajna žrtva, štoviše, pratio ga je Gestapo jer je bio pod sumnjom da je negativno govorio o nacističkoj antisemitskoj politici i da je homoseksualac.

Nacistički vrh iskoristio je taj atentat na više načina: sva poduzeća koja su još bila u vlasništvu Židova država je oduzela njihovim vlasnicima pod optužbom da ‘međunarodna židovska zavjera stoji iza atentata’, njemački Židovi osuđeni su da plate državi odštetu od milijardu maraka (oko pet milijardi današnjih eura) ‘zbog počinjene štete nastale u demonstracijama koje su svojim ponašanjem izazvali’, mnogi članovi NSDAP-a, koji su već počeli pokazivati nezadovoljstvo što njihova vjernost stranci još nije adekvatno nagrađena, domogli su se židovskih dućana, stanova ili imovine, a nasilje prema Židovima Goebbelsova propaganda uspješno je prikazala, barem što se mnogih Nijemaca tiče, kao još jedan dokaz da židovska manjina u Njemačkoj terorizira njemačku većinu!

Brojni njemački dokumenti nađeni po završetku Drugog svjetskog rata nedvosmisleno potvrđuju da je nacistička vlast odlučivala kad će se ‘spontane demonstracije’ i pogromi dogoditi, kad im odgovaraju, a kad ne. Na to, posredno, ukazuje i jedan sličan, ali manje poznat događaj koji se dogodio dvije i pol godine ranije. U veljači 1936. ubijen je Wilhelm Gustloff, osnivač i vođa nacističke stranke u Švicarskoj, inače poznat po svom antisemitizmu. Atentator je bio David Frankfurter, sin nadrabina iz Vinkovaca, koji je došao iz Hrvatske u Njemačku studirati stomatologiju, ali se, ogorčen nasilnim nacističkim antisemitizmom, preselio u Bern. U Njemačkoj je za Gustloffa, koji je nacistima bio neusporedivo važnija ličnost od vom Ratha, organiziran državni sprovod na kojem je bio cijeli vrh nacističke stranke, ali Hitler nije dozvolio nikakve ‘spontane demonstracije’ jer se bojao da bi to moglo ugroziti održavanje Olimpijskih igara te godine u Berlinu. David Frankfurter proveo je rat u švicarskom zatvoru, a njegovog oca ubili su ustaše u Jasenovcu.

Hitlerova mržnja prema Židovima može se naći na mnogim stranicama ‘Mein Kampfa’. Ali on ju je 1936. još kontrolirao i podložio racionalnim interesima. Događaji oko Kristallnachta jedno su od onih sudbonosnih raskrižja u dvanaestogodišnjoj povijesti Trećeg Reicha u kojoj se godinama podjarivana nerazumna netrpeljivost i mržnja počela pretvarati u opsesiju. Opsesiju koja će gurnuti nacističku državu prema zločinima Holokausta, nadvladati svaki racionalni interes i voditi prema njenom uništenju.

Nasilje i zločine u Kristalnoj noći počinilo je tisuće pripadnika nacističke stranke, ali su ih gromoglasno odšutjeli deseci milijuna Nijemaca, kulturnog i civiliziranog naroda koji je godinama bio izložen agresivnoj antisemitskoj propagandi, čije su višestruko ponavljane klevete i laži počele formirati javno mnijenje.

Kad danas u Hrvatskoj obilježavamo osamdeset godina od Kristalne noći, to nije samo zato što je to značajan povijesni događaj, nego prvenstveno zato što je to važno upozorenje kamo sustavno poticana netrpeljivost može voditi. Ma koliko plitke bile klevete i laži na kojima se ta netrpeljivost izgrađuje, one značajno utječu na formiranje dijela javnog mnijenja ako se ustrajno ponavljaju.

Istog dana kad pada osamdeseta godišnjica Kristallnachta najavljena je u Zagrebu premijera filma Jakova Sedlara ‘Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918-2018 (Od Karađorđevića i Pribičevića do Vučića i Pupovca)’. O svom najnovijem filmu Sedlar kaže: ‘(Film se bavi) velikosrpskom agresijom na Hrvatsku uključujući i sve figure koje su provodile velikosrpsku politiku i teror (nad Hrvatima) (…) Od Račana i Sanadera do Josipovića i Mesića, zatim cijelu plejadu novinara od Tomića, Pavičića, Jergovića, Hedla i drugih, uz neizostavnog Milorada Pupovca i njegovih Novosti.’

Sedlarov opis govori o filmu koji se, uz promjenu naslova, ne bi razlikovao od propagandnih uradaka koji su izlazili iz Goebbelsovog ministarstva tridesetih godina prošlog stoljeća, a u kojima moćna i zlonamjerna židovska manjina, potpomognuta njemačkim izdajicama, trajno provodi teror nad naivnim njemačkim narodom.

Ova godišnjica važna je da nas podsjeti kamo je nacizam vodio. Ali možda je još važnija da podsjeti kako je počeo: s ponavljanim lažima i klevetama kako bi se stvarala netrpeljivost prema manjini i potaknulo bujanje militantnog nacionalizma. Da to zvuči u današnjoj Hrvatskoj poznato, razlog je za ozbiljnu zabrinutost.