Novosti

Kronika

Tajna kirinske pećine

Još jedan spomenik palima u NOB-u zarastao je u šikaru i drač: Korov skriva mramornu ploču koja govori o pogibiji devedeset mještana sela Kirin na obroncima Petrove gore

Do Kirina, raštrkanog sela na obroncima Petrove gore, sjeverozapadno od Vrginmosta, nije jednostavno doći. Potrebno je još više vještine, ali i sreće da sretnete nekoga od rijetkih stanovnika ovoga kraja koji će vas uputiti na cilj - do njegovog zaseoka Pećinari. U zaseoku koji je ime dobio po nekoliko manjih pećina u neposrednoj blizini, nekada je živjelo pedesetak ljudi, ali danas su jedini stanovnici dvije starice, Anka i Nada Pavlović, koje žive potpuno same, svaka u svojoj kući, jedva spajajući kraj s krajem, u neprestanoj borbi s veprovima, lisicama, jastrebovima, ali i s reumom i staračkom nemoći.

Do Oluje, Anka, njen muž Simo, sin Stevan, snaha i njihove dvije djevojčice živjeli su skladno. No početak kolovoza 1995. donio je nevolje koje niti 20 godina kasnije nisu zaboravljene, a vjerojatno nikada i neće. U nekoliko trenutaka sve je krenulo nizbrdo. Najnužnije stvari utovarene su u traktor, krave i svinje puštene su iz štala i započeo je trnovit put u nepoznato, koji nakon petnaestak dana završava na jugu Srbije. Četiri godine kasnije, Anka i Simo sami se vraćaju u rodno selo.

- Zatekli smo sve zaraslo u šikaru, kuću opljačkanu do temelja, uništeno sve što se moglo uništiti. Čak su i velika stabla oraha bila posječena. Tražili smo obnovu, ali su nam rekli da se tu može živjeti. Dobili smo tek nekoliko kreveta, ormarića i stolica, krenuli smo ispočetka. Moj Simo uro je 2008. i od tada sam, pod ovim pećinama, potpuno sama – priča Anka Pavlović.

Nije Oluja prva tragedija koja je zadesila Anku. U travnju 1942., kao trinaestogodišnja djevojčica našla se usred fašističke ofanzive. Svjedočila je borbama partizana s ustašama u kojima je stradalo 90 mještana Kirina, od čega je bilo 25 boraca NOR-a iz Kirinskog partizanskog voda. Nekolicina preživjelih boraca sklonila se u pećine, no, stjerani u stupicu svi su pobijeni, a posljednja trojica, Vaso Alajica, Petar Bijelić i Ljuban Manojlović izvršili su samoubojstvo kako ne bi pali u ustaške ruke. Mjesec dana kasnije, u svibnju, zbog uspješnog partizanskog proboja s Petrove gore, ustaše su, za odmazdu, počinili strašne zločine nad mjesnim stanovništvom. Anka se, sa roditeljima i drugim mještanima, od koljača sakrila u istim pećinama, odmah povrh svoje kuće. Kako je riječ o ustaničkom kraju, svi zaseoci Kirina su zapaljeni, a ljudi koji se nisu uspjeli skloniti, poubijani. Kada je opasnost minula, preživjeli su se vratili na svoja ognjišta.

O svemu što se događalo u pećinama i oko njih, trajno svjedoči spomen obilježje, mramorna ploča zarasla u travu i drač, koju je, u znak sjećanja na žrtve ustaškog terora, 1980. postavio Savez boraca NOR-a iz Kirina. Danas se spomen ploča i ulazi u pećine ne mogu vidjeti od raslinja, kupina i kopriva kroz koje se vrlo teško može probiti, ali ono malo preostalih mještana Kirina vrlo dobro znaju gdje su pećine po kojima je davnih dana zaselak i dobio ime. Možda je i bolje da je sve zaraslo, jer je tako, sasvim sigurno, zaštićeno od uništavanja.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više