Thomas Schmidinger austrijski je politolog i antropolog, profesor Sveučilišta u Beču, trenutno gostujući predavač na Sveučilištu Kurdistana u Erbilu u iračkom Kurdistanu. Proveo je brojna terenska istraživanja u Siriji, Iraku, Egiptu i Sudanu. Autor je brojnih knjiga, uključujući više djela o Sudanu, Kurdima i političkom islamu.

U saudijskoj Džedi pod pokroviteljstvom Rijada i Washingtona traju pregovori zaraćenih sudanskih frakcija. U sukobu koji je izbio 15. travnja ubijene su stotine ljudi, a stotine tisuća su izbjegle. Da li je ovaj sukob posljedica, kako ste napisali, "nedovršene revolucije" nakon što su 2019. protesti i vojni udar srušili Omara al-Bašira, koji je trideset godina diktatorski vladao Sudanom?

Sukob je definitivno posljedica neuspjeha demokratske transformacije i političke uloge sudanske vojske, odnosno SNA, i Snaga za brzu podršku, RSF-a. U jesen 2021. odvio se novi državni udar, a od tada i vojska i RSF igraju ključnu političku ulogu. Obje grupe imaju vrlo slične planove, nijedna ne želi nikakvu demokratizaciju, ali njihova sjedišta moći su u različitim dijelovima zemlje. Baza vojske predvođene Abdelom Fatahom al-Burhanom je u dolini Nila i vezana je uz tradicionalne elite Baširovog režima, dok je baza RSF-a u Darfuru. RSF je nastao iz paravojske Džandžavidi, koja se tijekom darfurskog građanskog rata obogatila zahvaljujući tamošnjim rudnicima zlata i kojom zapovijeda Muhamed Hamdan Dagalo Hemedti. To su dvije frakcije organiziranog kriminala koje ugnjetavaju demokratski pokret. No dualno vodstvo nije funkcioniralo, niti je uspostavljena stabilna diktatura. Dok se obje strane ne povuku iz politike, čak i neka vrst primirja neće dovesti do stabilizacije, nego će samo odgoditi borbu za vlast. Održivo mirovno rješenje zahtijeva stvaranje civilne tranzicijske vlade, koja bi zemlju pripremila za demokratske izbore.

Koliko je snažno sudansko civilno društvo?

Ono je još uvijek vrlo jako i do početka sukoba se u velikim gradovima stalno prosvjedovalo protiv vojne diktature. Problem su Ujedinjeni narodi i međunarodna zajednica koji nisu odigrali pozitivnu ulogu. Vršili su pritisak na predstavnike civilnog društva i demokratske opozicije, odnosno pokreta Snage slobode i promjene, da sklope sporazum s vojskom i opet prihvate tranzicijsku vladu pod vodstvom vojske. Opozicija se podijelila, pa je pragmatičniji konzervativno-liberalni dio prosvjednog pokreta prihvatio sporazum, u čemu sudjeluju i predstavnici islamskih i liberalnih stranaka koje su bile na vlasti do 1989. i Baširovog udara. Radikalniji dio pokreta odbija ulogu vojske i još uvijek prosvjeduje. Taj dio pokreta jak je u velikim gradovima, a predvode ga Sudanska komunistička partije, stranka Baas i druge lijeve stranke, kao i lokalna vijeća u četvrtima Kartuma, Omdurmana i drugdje, a one uključuju feminističke i druge aktiviste. Ta manja, lijeva frakcija uključuje barem polovinu aktivista koji su 2019. izborili rušenje Baširovog režima. No posljedica fragmentacije je slabljenje demokratskog pokreta u cjelini.

Postoji li opasnost od potpunog građanskog rata i raspada zemlje? Vidite li šansu za mir u trenutnim pregovorima?

Opasnost od raspada definitivno postoji. Osim toga, u Sudanu do danas nisu bili prisutni ogranci džihadističkih pokreta kao što je Islamska država. Ako zemlja krene ka raspadu, otvorit će se prostor za ekstremiste. Bojim se da će ogroman dio sudanskog stanovništva pokušati pobjeći. Mogućnosti nisu dobre: Egipat zatvara granice, Etiopija ima svoje probleme, dok je Južni Sudan također vrlo krhka država. Situacija je izuzetno teška, a Sudan bi mogao postati nova Somalija.

Što se pregovora tiče, različite arapske zemlje podupiru različite strane. Egipat daje podršku SNA-i, dok Ujedinjeni Arapski Emirati podržavaju SRF. Te države bi mogle izvršiti pritisak na obje strane da zaustave sukob. No dokle god te dvije vojne frakcije budu na vlasti, postojat će opasnost od sukoba. Pregovori će u najboljem slučaju donijeti privremeno primirje. Međutim, to definitivno nije rješenje problema. Od ostalih uključenih faktora, RSF održava veze s ruskom plaćeničkom paravojskom Wagner, s obzirom na to da su se u Libiji borili na istoj strani. Zapad je zbog veza s Egiptom i Saudijcima podupirao SNA, a Izrael je zbog nade u nastavak važenja Abrahamskih sporazuma prihvatio vojni režim. Glavni problem je što zapad nije zaista podupirao demokratsku tranziciju. Dakle, zapad je svakako uključen u sukob. Bit će teško naći neutralnog posrednika.

U kojoj je mjeri faktor borba za sudanske resurse?

Rudnici zlata u Darfuru su izuzetno važna materijalna osnova RSF-a, kao što je to i izvoz njihovih boraca. Pripadnici RSF-a djeluju kao plaćenici u raznim afričkim zemljama i Jemenu, njihov zapovjednik Hemedti je ratni poduzetnik. Nafta nije toliko važna jer se izvori uglavnom nalaze u Južnom Sudanu. Međutim, u budućnosti bi moglo biti važno bogato poljoprivredno zemljište, pri čemu je Sudan država s relativno malobrojnim stanovništvom. To bi moglo biti zanimljivo bliskoistočnim zemljama. Naročito UAE nastoji kupovati zemlju u drugim državama kako bi osigurali prehrambenu sigurnost, što je povezano s klimatskim promjenama. Grabljenje resursa svakako jest dio mozaika.

Sirija je prije nekoliko dana nakon dvanaest godina ponovno primljena u Arapsku ligu. Normalizacija arapskih odnosa s Asadovim režimom ujedno je poraz zapada. Kakve će biti posljedice za sirijske Kurde i njihovu Autonomnu administraciju sjeverne i istočne Sirije, odnosno Rožavu?

Ponovno primanje Sirije u Arapsku ligu posljedica je vojne pobjede vladajućeg režima uz potporu Irana i Rusije. To je definitivno politički uspjeh režima i poraz zapada. Međutim, već je od ranije jasno da je zapad poražen. Prihvatio je Asadovu pobjedu i uglavnom se povukao iz Sirije. Američka vojska još uvijek je prisutna u dijelovima sjeveroistoka zemlje, oko Hasake, ali čak i teritoriji pod nadzorom Sirijskih demokratskih snaga (vojnog saveza pod vodstvom sirijskih Kurda koji surađuje sa SAD-om, op. a.) dijelom se nalaze pod ruskom hegemonijom. Ne mislim da će ponovno primanje Sirije u Arapsku ligu dodatno otežati pregovore Kurda s Damaskom, mada je to sigurno prednost za režim. Međutim, režim će biti osnažen u odnosu na Tursku, koja još uvijek drži Afrin i dijelove sjeverozapada pod okupacijom, pa bi primanje u Arapsku ligu moglo pomoći da se završi ta okupacija.

Kurdi zahtijevaju stupanj političke autonomije i nastavak postojanja Sirijskih demokratskih snaga kao poluautonomne vojne sile, slično pešmergama iračkog Kurdistana. Postoji li mogućnost dogovora s Damaskom?

Šanse za sporazum nisu velike. Čak ni Rusija nije uspjela u posredovanju – njeni predstavnici pokušali su uvjeriti Damask da pristane na neku vrst lokalne autonomije, ali basistički režim odbija mogućnost bilo kakve autonomije i inzistira na povratku centraliziranoj arapskoj državi. Za sada nema rješenja, mislim da će potrajati nestabilna situacija. Rožava vojno ovisi o potpori Sjedinjenih Država. Situacija u Siriji u najboljem slučaju bi se mogla pretvoriti u neki oblik zamrznutog sukoba, s dva entiteta koji se barem neće napadati. Možda će za nekoliko godina postojati šansa da se postigne rješenje, ali sada izgleda da takva mogućnost ne postoji.