Nakon što je zeleno-lijeva koalicija okupljena oko platforme Možemo! na nedavnim izborima dobila čak sedam mandata, u Saboru je za očekivati veće zalaganje za politike koje se tiču socijalno-ekonomskog položaja radničke klase. Budući da su povod ovom razgovoru vama bliske teme radništva, neformalne ekonomije i suvremene nezaposlenosti, čije ste istraživanje pretočili i u knjigu ‘Nezaposleni u gradu – antropologija rada i neformalne ekonomije’, kako vi na to gledate?
Nove političke skupine i usmjerenja na političkoj sceni koje u svojim programima ističu ekološki održiv razvoj i participativnu demokraciju osobno su mi bliske. Pokazuje se da mjera nekog grada ili države može biti i spremnost na digitalnu transformaciju sa socijalnom komponentom koju uz određen postotak solidarne ekonomije donose lijeve stranke. Ljudi oko koalicije Možemo! osim što dolaze iz organizacija civilnog društva, što je njihov društveni i iskustveni kapital, okupili su i brojne pojedince iz akademskog svijeta, koji inače nemaju dovoljnu javnu vidljivost sa svojim istraživačkim iskustvima i znanjima. Kako se kod nas često govori da se struka slabo koristi i uvažava, čini mi se da je sad prava prilika da se neke nove vrijednosti upišu u naše društvo. A te vrijednosti vidim u obliku znanja, intelektualnog rada i zalaganja za socijalnu i humanističku perspektivu na tržištu rada. Iako nije sve mjerljivo isključivo numeričkim pokazateljima pa se tako temi nezaposlenosti i marginalnim skupinama često pristupa samo kroz statistiku, treba reći da se iza tih brojki krije heterogena priča o stvarnim življenim iskustvima ljudi, što može dati smjernice za donošenje političkih odluka. Radništvo je danas posebno kompleksan pojam koji se smjenom generacija jako resemantizirao, odnosno promijenio je svoje dominantne konotacije. Istraživanje koje sam provodila o nezaposlenosti i radnicima koji su 1990-ih masovno bili otpuštani iz velikih socijalističkih poduzeća u procesu tranzicije, pokazalo je da je tijekom tih godina, ali i dvijetisućitih, dominirala negativna percepcija radništva, kolektivizma i solidarnosti, pojmova uz koje su se snažno vezale asocijacije na bivši socijalistički sistem s kojim smo htjeli radikalno raskinuti u tranzicijskom procesu. S vremenskim odmakom i smjenom generacija, ali i transformacijama na tržištu rada, ti su pojmovi dobili ipak na značenju koje konačno biva sve pozitivnije, iz čega tumačim i uspon sindikata nakon svjetske financijske krize iz 2008. Što se tiče opcije Možemo!, nadam se da se može dobro strukturirati i u gradu Zagrebu, gdje se od njih tek očekuju veće stvari.
Smjene kriza
Kakve će, po vama, biti ekonomske i socijalne posljedice aktualne pandemijske krize?
Teško je još govoriti o učincima, ali za sada u medijskom diskursu možemo vidjeti na koji se način posljedično imaginira budućnost, što je i tema kojom ćemo se u okviru etnologije i kulturne antropologije nadalje baviti. U istraživačkom smislu osim aktualne, zanimljive su i postpandemijske faze. Dosadašnja moja istraživanja pokazala su da je puno opipljivije govoriti o velikim rezovima i periodizacijama. S obzirom na temu neformalne ekonomije i neformalnih mehanizama preživljavanja u smislu različitih društvenih odnosa, takvi neformalni sustavi mogu amortizirati razdoblja postpandemijske krize. Treba tek vidjeti kako će se na svakodnevnoj praktičnoj, a onda i diskurzivnoj razini stvari mijenjati ili održavati. Trebat će pratiti koja su se iskustva na mikrorazini u svakodnevnom životu pojedinca promijenila.
Što biste nas primjerice upitali da provodite takvo istraživanje?
Pitala bih vas koliko su vaša radna i privatna sfera prožimajuća sad i prije pandemije. Što su prednosti i nedostaci za vas ove novonastale situacije. Svakodnevne situacije istraživali bismo promatranjem. Pitala bih vas također je li vam cijela situacija oko pandemije stvorila nove razine neizvjesnosti ili imaginiranja budućnosti ili vas je učvrstila u nekim vašim uvjerenjima ili pak u odnosu prema budućnosti.
Poslodavci su prepoznali studente kao najisplativiju radnu snagu. U takvoj njihovoj prekarnoj poziciji trebat će reagirati i fakulteti, za koje je nužno da se nametnu u obrani studija i studiranja
Recimo da nas je pandemija učvrstila u našem položaju neizvjesnosti. Što i kako dalje?
U tom slučaju bilo bi zanimljivo otkriti koji vam mehanizmi ili aspekti života ipak daju osjećaj sigurnosti, sreće, zadovoljstva, uspjeha. Čovjek ne može stalno konfliktno i negativno funkcionirati ili biti stalno u strahu. Morate se uhvatiti za nešto što vam daje osjećaj digniteta i sigurnosti. Takvo što primijetila sam kod skupine dugotrajno nezaposlenih. Iako su oni načelno društveni i ekonomski gubitnici, istovremeno nisu izgubljeni i besperspektivni jer sebe nalaze u različitim drugim sferama života. Oni su istovremeno i bake i djedovi, kolege u parku koji najbolje boćaju, dobri susjedi. Postoje različite razine vašeg identiteta koje mogu u određenim društvenim situacijama izrazito doći do izražaja pa tako ljudi sami daju smisao vlastitom postojanju.
Premijer Plenković je danima prije izbora ponavljao kako Hrvatska danas ima više zaposlenih nego prije početka pandemije, no podaci Eurostata iz svibnja pokazuju da je Hrvatska bila među pet zemalja EU-a s najvećim rastom nezaposlenosti u odnosu na prethodni mjesec. Bilo je 44.000 nezaposlenih više nego lani u isto vrijeme, odnosno ukupno 169.000 nezaposlenih. Također, zaposlenost mladih na najvećem je udaru aktualne krize?
Imamo smjene kriza. Možda bismo se trebali prisjetiti krize na tržištu rada koju smo osjetili ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, kojoj su doprinijele velike brojke iseljavanja mladih, što je usput smanjilo formalnu statistiku registriranih nezaposlenih. No ogroman odljev mladih iz zemlje pokazao je i tendenciju nemogućnosti prvog ili kasnijeg zaposlenja. Mladi su pritom kontinuirano jedna od najugroženijih skupina na tržištu rada, jednako kao i žene i stariji od pedeset godina ili primjerice Romi kao marginalizirana manjina. Također, velik broj nezaposlenih, što se također najviše odrazilo na mlade, stigao je s velikom svjetskom financijskom krizom iz 2008. koja je svoje prve ekonomske i socijalne reperkusije imala u Hrvatskoj tijekom 2010. i 2011. godine. Moj istraživački interes unatrag nekoliko godina fokusiran je na stariju populaciju, pri čemu nije riječ formalno o umirovljenicima, nego o onima koji su na tržištu rada percipirani kao stariji radnici koji se suočavaju s različitim oblicima diskriminacije.
U povodu Praznika rada kazali ste da se prekarnost toliko udomaćila da je postala normalna pojava i da su vaši studenti rođeni 2000-ih prekarnu poziciju već snažno osjetili na vlastitoj koži, pri čemu, upozorili ste, ni ne zamišljaju da bi se ona mogla promijeniti…
Mladi i mladost su zapravo u deklarativnom smislu kategorije koje nalazimo i u bivšem političkom sustavu, imali smo u tom smislu i praznik – Dan mladosti. U ovom novom sustavu u retoričkom smislu govori se o mladima na kojima svijet ostaje, međutim na tržištu rada i prije zdravstvene krize uočavamo niz problema: što se tiče fakulteta, svjedočimo tome da mladi na tržištu rada participiraju u izuzetno prekarnoj poziciji. Poslodavci su prepoznali studente kao najisplativiju radnu snagu i to za poslove koji ne osnažuju profesiju za koju studiraju. U nekim velikim korporacijama, poput pozivnih centara, cijeli odjeli su zamijenjeni studentima. Međutim, mi imamo upisane redovne studente od kojih se očekuje da svoj radni dan posvete studiju i knjizi. U takvoj njihovoj prekarnoj poziciji trebat će reagirati i fakulteti, za koje je nužno da se nametnu u obrani studija i studiranja.
U vašem istraživanju između redaka može se naslutiti određena nostalgija za razdobljem socijalizma, barem kad je riječ o ondašnjoj regulaciji radnih odnosa i prilikama za zaposlenje. Kakvu paralelu između dva sistema možete povući?
Iako su se zadnja tri desetljeća na tržištu rada dogodile ogromne promjene, stava sam da možemo i trebamo izvući najbolje iz oba – bivšeg i sadašnjeg – politička sistema. Sigurnost koja se stalno provlači kao nostalgija prema bivšem sistemu nije zanemariva i to je nešto čemu ljudi teže, ali nije dolazila do izražaja dugi niz godina zbog pejorativnih karakteristika koje su se upisivale u termin socijalizma u Hrvatskoj. Umjesto da se povuku neke vrijednosti po sebi, mi smo radikalno željeli raskinuti s bivšim sistemom. Također, tek smo nedavno spoznali da vrijednost sigurnosti radnika na radnom mjestu i sigurnost plaća nije tekovina socijalizma, već standard ljudskih i radničkih prava koja su, na koncu, upisana u Ustavu kao temeljnom dokumentu države.
Kako će se u uvjetima pandemije kretati neformalna ekonomija – riječ je o sivoj zoni rada koja nije oporezovana?
S obzirom na pad mogućnosti na formalnom tržištu rada uslijed pandemije, za očekivati je da će neformalna ekonomija imati puno više mogućnosti za razvoj – ljudi će se nastojati snaći na nekoj dogovornoj osnovi ili na osnovi poznanstva
Neformalna se ekonomija cijelo vrijeme pokazala perzistentnom, ona postoji u svim državama i po nekim procjenama u nekim zemljama čini i do 30 posto BDP-a. Iako je teško pronaći mjerljive parametre tog neregistriranog rada, postoje alati u području javnih financija uz pomoć kojih se može aproksimativno odrediti koliki udio ekonomije takav rad zahvaća. S obzirom na pad mogućnosti na formalnom tržištu rada uslijed pandemije, za očekivati je da će neformalna ekonomija imati puno više mogućnosti za razvoj – ljudi će se nastojati snaći na nekoj dogovornoj osnovi ili na osnovi poznanstva. Iako snalaženje u sferi neformalne ekonomije ima negativne reperkusije na makrorazini za javne financije, nije za očekivati da će nezaposleni pojedinac sjediti kod kuće i čekati da dobije kakav posao koji možda nikad neće stići.
Rad od kuće
Analitičari kažu da nas čeka teška jesen?
Ako su vam zatvorene mogućnosti da u okviru formalnog obrta obavljate određene djelatnosti, vjerojatno ćete ih moći i dalje obavljati neregistrirane, što nema zakonski i pravni, ali ima društveni legitimitet. Kod nas vlada nepovjerenje u formalne sustave moći i donositelje odluka i ono je vertikalno, ali i horizontalno, što znači uvjerenost da će se svi po prilici nastojati snaći na neki drugi način, što nije samo motivirano financijskom dobiti.
Kakav je vaš stav u vezi rada od kuće koji se jako proširio u pandemiji? Sve je više poslodavaca koji na taj način kontroliraju svoje radnike, dočim dolazi do njihove atomizacije?
Rad od kuće trebao bi postojati kao zakonska mogućnost jer su mnoge prednosti takvog rada. Ali ne samo u smislu financijske zarade za poslodavce, već i oko organizacije vlastitog rada i vremena, ali i boljitka u ekološkom smislu. No on se ipak ne smije zloupotrebljavati u smislu monitoringa koji prelazi razumne okvire. Riječ je o novom poglavlju i za sindikate, o čemu trebaju povesti računa. Rad od kuće još nije na toj razini problematiziran jer donedavno nije postojao kao masovnija pojava.
Jednom ste kazali da smo društvo koje je prednost dalo kolektivizmu naspram individualizmu. Proizlaze li iz toga i neke konzervativne vrijednosti: protivljenje nekih aktera pobačaju, dominacija Crkve i slično?
Problem nastaje kad tradicija, bila ona seoska, etnološka ili crkvena, dolazi u raskorak sa standardima ljudskih prava koji su vrlo jasni na europskoj i svjetskoj razini. U tom smislu ne treba težiti konzervativnim vrijednostima, nego vidjeti koji su ekonomski i politički standardi postavljeni u razvijenijim društvima, pri čemu najbolje primjere možemo pronaći u nordijskim zemljama. Ondje vlada vrlo visoka osviještenost na području ljudskih prava u svim sferama života, od školstva preko javnog prostora do političkog sustava. Čini mi se da se mi krećemo negdje između kolektivnih i tradicionalnih vrijednosti, pri čemu ipak stremimo ka individualizmu. Usmjeravajući se prema dominantnim vrijednostima na razini standarda ljudskih prava, ne bismo trebali zapostaviti ni kulturni identitet i druge specifičnosti dokle god nisu u raskoraku s tim navedenim standardima, poput prava manjina i drugih građanskih prava. Trebamo se svakako voditi ustavnim i ljudskim pravima.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
