>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Tihomir iz Pakline

Tu, na početku te male Pakline, malo ispod staze zaklonjeno kamenim zidićem iza borovog debla i jednog niskog žbuna, čula bi se svaki dan oko tri popodne svirka s nekog svirala koje ne znam. Iz toga bubnja ili tako nečega izlazio je zvuk koji mami, uzima u svoju vlast i ne da da se ide dalje

Kad odnekud čuješ žalosnu svirku, ne traži svirača, no gledaj da mu ne smetaš, gledaj da te ne vidi, slušaj ga koliko ti se sluša, i pođi dalje svojim putom. On je sam samcihat i za njega je najbolje je da mu se skloniš s puta, kao što se skloniš kad dženaze nosi rahmetliju u groblje. Ovako je jednom govorio moj davni rođak Rustem, kad bi čuo kako s nečije svirale iz mrčave dolazi svirka pjesme ‘Zajdi, zajdi, jasno sonce’. Kažem nečije, a Rustem je znao sa čije, znali smo i mi čija je to svirala, što tmolno svira i tumolno. A znali smo i da svirača tišti neka koznakadašnja žeđa, pa se poji svirkom.

Rustemove sam riječi imao na umu svakoga avgusta posljednjih pet godina, kad god bih prolazio starogradskom uvalom Paklina, onom na tri kilometra od Ploče, sjevernom stranom zaliva idući. Tu, na početku te male Pakline, malo ispod staze zaklonjeno kamenim zidićem iza borovog debla i jednog niskog žbuna, čula bi se svaki dan oko tri popodne svirka s nekog svirala koje ne znam. Sviralo je neko udaračko, udaranje je bilo dlanom, možda i prstima, no nešto jako tiho, u nešto metalno, ali u šta, to ni moje nedostatno muzičko obrazovanje ni od obrazovanja bolje uho nisu mogli dokučiti. Svirka je bila nepoznata, ali je bila, što bi se narodski reklo, tužna žalosna. Iz toga bubnja ili tako nečega izlazio je zvuk koji mami, uzima u svoju vlast i ne da da se ide dalje.

Sviraču su se vidjela bosa stopala i do iznad koljena gole noge, ispred njega su bile izuvene patike. Sa staze se vidjelo toliko, a približavanje bi značilo silazak od koji metar. To bi pomoglo da se vidi i svirač i njegovo sviralo, ali meni nije dao moj Rustem da to učinim. Rijetko kad bih kroz Paklinu išao sam, bilo nas je od dvoje do četvoro, išli bismo na plivanje prema Punti od Babe, oni koji poznaju Stari Grad, a ove godine nisu dolazili, neka znaju da stijene Babe više nema, razbilo ju je nevrijeme prošle godine. Kad bih onuda išao sam, i kad bi se iz onoga zaklona vidjele sviračeve noge i začula ona svirka, odmaknuo bih se desetak metara od staze na drugu stranu, sjeo na kamen i slušao. Nakon pola sata bih nastavio prema Babi, a svirača bih ostavljao da dlanovima i prstima lupka po onome što se sa staze ne vidi.

Prošlo je cijelo jedno ljeto i došlo drugo, i u ljetu došao mjesec avgust. Prvi odlazak na kupanje preko Pakline je bio ponovno upadanje u polje zvuka sa čudnog instrumenta i neznanog svirača. Približim se, opet vidim one patike izuvene, opet one gole noge i rub kratkih hlača sviračevih. Svirka ista ona, možda mrvu drukčija. Ali jednako tiha i melanholična, Rustem bi kazao tumolna. Nije me podsjećala ni na kakvu drugu, jer joj druga nisam imao, pa sam zamišljao da bi takva mogla biti muzika morskih dubina. Ne znam mogu li se zvuci morskih dubina zvati muzikom, ne znam ni kakvi su ti zvuci, jer ne umijem roniti, glavom nisam zaronio nikad dublje od metra ispod površine. Muzika iz žestokog filma ‘Veliko plavetnilo’ nije mi bliska, sintisajzerski bućkuriš uz scene iz Taormine sa roniocima na dah odbijaju me. Tiha muzika iz uvale Paklina odgovarala je mome jeziku tuge morskih bezdana.

Zamišljao sam da to svira neki čovjek sklon moru, zamišljao sam ga i kako svira na Paseo de los Tristes ispod Alhambre u Granadi, a ljudi mu u šešir ostavljaju papirne novčanice, jer bi zveket kovanica ometao svirku. Zamišljao sam ga i kako svira kraj groblja Melanholični brežuljak u gradu Porto Alegre, a jednom sam sanjao kako je unaprijeđen te svira i u romanu Moacyra Scliara ‘Brežuljak uzdaha’, pa sanjao kako ide po školama i dok učitelji pričaju đacima o knjizi, on u svoje udara sviralo.

Nakon nekoliko dana, odvažio sam se da provirim prema sviraču. Zapao me pogled u njegova leđa. Mlađi čovjek s plavom kosom vezanom u rep, koji mu ide do pola leđa. Ruke mu idu po ‘naboranoj’ konveksnoj metalnoj površini koja najviše liči na ono što se u mom kraju zove sač, a drugdje češće peka, a zvukovi se mijenjaju zavisno od položaja šake i prsta na toj površini. Ispred svirača šumi more, on sjedi na kamenu raširenih nogu da mu sviralo stoji ravno. Kako drži leđa, zaključujem da mu je stalo do održavanja položaja. Sjetio sam se svoga rođaka Džema, koji je jednoga ljeta opsesivno hodao po planini sa harmonikom na ramenima, i svirao po cipcijele dane. Jednoga dana je ostavio harmoniku iza kleke, da bi otišao tamo gdje i car pješice ide, a jedna junica je harmonici prišla i krenula glodati kaiševe na njoj. Znoj koji se sa Džemovih leđa i ramena prešao u kaiše bio je slani mamac za govedo. Oštećenih kaiša, Džemo nije mogao harmoniku držati na ramenima kako valja, pa bi tražio neko kameno sjedalo ili panj s nekim dijelom kao naslonjač, e da može sjesti i nasloniti se unatrag tako da mu stanjeni kaiši ne bi pukli i harmonika pala.

Jednoga dana među danima došao sam sviraču s lica i posve se zgranuo. Bio je to čovjek koga sam godinama poznavao: Tihomir iz Antike! Antika je bila restorančić u Starom Gradu, koji su vodili Boško i Inge, a Tihomir je radio u restorančiću, stalno je ili nosio ili vukao kolica, dovozio vina, piva, ribu, salate, odvozio šta se iz restoranskog magacina odvozi. Po mjesec dana smo sa greda ispred Antike gledali kako Tihomir ulazi u magacin, pa izlazi, a riječi ne progovara. Vidjelo se da je Tihomir ono što se u našim krajevima zove veliki radnik. Zaključili smo da svako od nas, gostiju na balvanima ispred Antike, više riječi izgovori za pola sata negoli Tihomir za cijelo ljeto. Kako se o šutljivim ljudima izmišljaju i pričaju razne priče, tako se i o Tihomiru među glasovima bio raširio i glas kako ga je Boško usvojio, jer je, pričalo se, Tihomir bez roditelja. Takvi su glasovi stvarali neku dodatnu tišinu oko Tihomirova statusa, pa je mnogima bilo jeftinije da u njih povjeruju nego da provjere. Da Tihomir stanuje u istom ulazu u kojem je i magacin Antike, to je mogao znati samo onaj što se raspitao, a takav se jedva kad pojavio. A taj je stan Tihomirovo vlasništvo, nasljeđe od bake.

Kad sam vidio čime se Tihomir bavi u pauzama na svome poslu, zamolio sam ga da mi kaže kakvo je to sokoćalo njegovo čiji zvuk mene preobražava u kapetana Nema. Rekao mi je da se njegovo sviralo zove handpan, da je ono švicarski izum, da nije staro ni 20 godina, da je skupo, preko dvije hiljade eura. Napravljeno je od čeličnog lima, dvije školjke priljubljene jedna uz drugu tako da im šupljine bivaju dvostruke i grade rezonator. On je najprije bio nabavio tank drum, udarački samozvon, napravljen od nekog starog bojlera, da bi potom, kad je uštedio novaca, nabavio i hang drum, to jest hang pan. Ova prva riječ je iz bernskog dijalekta i označava ono što je u tzv. standardnom jeziku Hand, a Tihomir cio naziv prevodi kao ‘teća za ruke’. Tu teću Tihomiru nije bilo lako nabaviti, ne samo zbog cijene. Proizvođač, firma PANArt, tražila je sve moguće podatke, te zašto to treba Tihomiru Lugariću iz Zagreba, te s kim će monsieur svirati, u koju svrhu će ga koristiti, sve moguće. A i rok za izradu nije bio kratak.

I ove godine sam Tihomira nalazio u Paklini. Njegova me svirka zanosi isto kao i onoga prvoga ljeta kad sam je čuo. On ne svira ni na čije note, sve improvizira sam. Nabavio je još jedan hang pan, te sad ima dva, jedan u G tonalitetu, a drugi u tonalitetu D. Pozvao me je i na svoj mali koncert u jednom restoranu na Ploči. Oba su handpana bila uz njega, pratio ga je efektima električne gitare kolega Zak Mondo, Irac. To je bio lijep nastup ali za mene ni ublizu kao oni u Paklini, uz pratnju mora.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2