>

novosti logo

Društvo Društvo

Tko je ono pobijedio 1945?

Tito je umro prije četrdeset godina, Hrvatska je samostalna država trideset godina. I danas, kada Evropa obilježava 75. obljetnicu sloma nacifašizma, u Hrvatskoj se postavlja pitanje: A što je zapravo taj Dan pobjede, odnosno tko je ono pobijedio i koga 1945?

Kada je u travnju ministar branitelja u Vladi Republike Hrvatske najavljivao događaje koji će biti obilježeni u narednom razdoblju, naveo je proboj jasenovačkih logoraša, operaciju ‘Bljesak’ i stradanje nakon predaje kod Bleiburga. I nijednom, a ponavljao je to više puta, nije spomenuo dan koji će, mada u uvjetima ograničenja izazvanih pandemijom, biti obilježen u cijeloj Evropi. Nije spomenuo Dan pobjede, 9. svibnja. Kao da taj dan za njega ne postoji ili ga ne smatra vrijednim slavljenja. Što nužno nameće pitanje: A što je zapravo taj Dan pobjede, odnosno tko je ono pobijedio (i koga) godine 1945?

Prije sedam i pol desetljeća odgovor na ta pitanja bio je jasan u cijeloj Evropi, pa tako i na području Jugoslavije u kojoj je Hrvatska postala federalna jedinica. Citirajmo, a citat je od 9. svibnja 1945: ‘Pobijedila je pravedna stvar Ujedinjenih naroda nad onim razornim silama koje su htjele nametnuti čovječanstvu takozvani novi poredak, poredak ropstva i patnji. Ovaj najstrašniji rat u historiji čovječanstva koštao je Evropu desetine milijuna ljudskih žrtava. Pomahnitali njemački fašizam, talijanski fašizam i njihove krvave sluge, koje su se našle u svim evropskim zemljama, istrebljivali su u pozadini mirno stanovništvo, istrebljivali su sve one koji se nisu mirili sa sudbinom Hitlerovog ‘novog poretka’ u Evropi. Stotine logora tipa Majdaneka i Jasenovca, logora grozote i smrti, ostat će na vječna vremena kao jezovita opomena svim narodima da nikada više ne dopuste ponavljanje ovakve tragedije, da učine sve da se uzročnik te tragedije, fašizam, u korijenu uništi.’

Dakle, bez dileme: poražen je fašizam, a porazio ga je, tko bi drugi nego antifašizam. Antifašizam je pobjednik. Ili, malo preciznije: uzročnik tragedije bio je fašizam. Taj je fašizam poražen zajedničkim naporima Ujedinjenih naroda (drugo ime za saveznike), među kojima je kao priznata vojna sila (od Teheranske konferencije ‘velike trojice’ Roosevelta, Staljina i Churchilla) bila i Narodnooslobodilačka vojska. I treba svim snagama raditi na tome da fašizam, koji je želio nametnuti ‘poredak ropstva i patnji’, bude u korijenu uništen, eliminiran za sva vremena. To je očito bilo jasno godine 1945., a citirali smo iz govora što ga je na Dan pobjede prije sedamdeset i pet godina održao maršal Jugoslavije Josip Broz Tito.

Tito je umro prije četrdeset godina, Hrvatska je samostalna država trideset godina. I danas, kada Evropa (ali i svijet) obilježava 75. obljetnicu sloma nacifašizma, pobjede nad njime i završetka Drugoga svjetskog rata u Evropi, kada tu pobjedu slave, u Hrvatskoj, demokratskoj zemlji i članici Evropske unije, otvoreno je pitanje: A tko je ono pobijedio godine 1945?

Otvoreno je zato što se već godinama antifašizam dovodi u pitanje, što se antifašiste demonizira, što se ne samo one koji su vodili antifašistički otpor nego i mnoge njegove sudionike proglašava zločincima i što se, uz potporu države i uz blagoslov Crkve, kao nevine žrtve komemoriraju svi oni smaknuti 1945. bez sudskih postupaka (ili nakon tek formalnih, kratkih suđenja pred divizijskim sudovima), a među kojima je bilo i notornih ratnih zločinaca. Pitanje tko je ono pobijedio godine 1945. postavlja se i zato što se okupatorska, nacifašistička tvorevina što se nazivala Nezavisnom Državom Hrvatskom proglašava hrvatskom državom (mada nitko i nikada nije pitao hrvatski narod želi li takvu državu i mada se dobar dio toga naroda okrenuo protiv nje, pristupajući Titovim partizanima); zato što se ostaci poražene kvislinške vojne sile što se na Blajburškom polju napokon predala nakon što je gotovo tjedan dana nakon završetka Drugoga svjetskog rata u Evropi (u cijeloj Evropi!) nastavljala s borbama, odbijajući kapitulaciju, danas proglašavaju hrvatskom vojskom. Bez ikakvih ograda! Zato što se ustaški – i samo ustaški – pozdrav ‘Za dom spremni’ nastoji uvući u hrvatski javni prostor kroz perfidnu i prozirnu priču o tome kako je on dozvoljen prigodom odavanja počasti palim pripadnicima HOS-a, nelegalne stranačke vojske, 1993. ukinute i inkorporirane u Zbor narodne garde, a koja je – prema izjavama onih koji su je osnivali – novonastalu neovisnu Hrvatsku znakovljem i pozdravom trebala što čvršće vezati uz zločinačku ustašku NDH.

Eto, zbog svega toga današnjim se mladim naraštajima u Hrvatskoj nužno postavlja pitanje: A tko je ono pobijedio 1945., odnosno treba li slaviti 9. svibanj kao Dan pobjede? Za ministra branitelja koji se ne smatra odgovornim za pojavljivanje ljudi u majicama s natpisom ‘Za dom spremni’ prigodom obilježavanja ‘Bljeska’ u Okučanima, koji osuđuje predsjednika Republike zbog toga što je tu i takvu komemoraciju demonstrativno napustio, to je pitanje očito apsolvirano. Za njega, sudeći prema na početku teksta spomenutim izjavama, Dan pobjede ne postoji. Zaključak: nemamo što slaviti jer nisu pobijedili ‘naši’. A ako ‘naši’ nisu pobijedili, ako su oni prije 75 godina poraženi, onda su ‘naši’ – tko? Fašisti, drugoga odgovora nema. A teško da ga i može biti uzimajući u obzir i davnu Tuđmanovu izjavu kako je proglašenje NDH bilo odraz i vjekovnih težnji hrvatskoga naroda, uzimajući u obzir da je nakon 1990. promptno ukinuta Ulica 8. maja 1945. u Zagrebu uz obrazloženje da toga dana grad nije bio oslobođen nego okupiran, i uzimajući u obzir kako je tek nakon višegodišnjih demonstracija uspjelo Trgu žrtava fašizma vratiti njegovo ime (dok ustaški doglavnik Mile Budak i dalje ima ulice u više hrvatskih gradova).

Doda li se tome uporno izjednačavanje fašizma s komunizmom kao jednakim zlom, uzme li se u obzir da se pritom zanemaruje činjenica kako je postojalo nekoliko modela socijalizma, s time da je jugoslavenski nesporno bio najliberalniji (ali ne i lišen represije prema ideološkim protivnicima), registrira li se uporno inzistiranje na jednakoj osudi svih oblika totalitarizama, čime se izbjegava jednoznačno i bezrezervno osuđivanje fašizma, onda je, još jednom, savršeno jasno zašto u današnjoj Hrvatskoj u vezi Dana pobjede ništa nije jasno, barem onima na vlasti (izuzimajući aktualnog predsjednika) i potpuno dezorijentiranim mladima, ali i svima onima starijima koji su nasjeli na floskulu kojom se godinama nastoji spriječiti svaka smislena rasprava o prošlosti i svako suprotstavljanje povijesnom revizionizmu, a ta je da nam je dosta priča o ustašama i partizanima. Ili u najnovijoj HDZ-ovoj smicalici: u novoj normalnosti (što je inače termin isključivo rezerviran za opis stanja izazvanog pandemijom) nema mjesta za bilo kakve ideološke prijepore.

Upravo zbog toga što je Hrvatska danas takva kakva jest, ne treba se čuditi kada se na internetu može pročitati i ovaj (ne nužno reprezentativan, ali simptomatičan) komentar: ‘Hrvat sam, upravo sam se vratio iz SAD-a jer više nisam mogao podnositi Trumpovu rasističku politiku, da bih ovdje naišao na još goru situaciju, gdje primitivna, nepismena, poseljačena rulja samo traži još jednog Srbina, Židova ili bilo koga da ga mrzi. Hrvatska ne bi smjela biti dio EU-a, nikada.’

Da bi Hrvatska zaista bila dijelom demokratskog svijeta, da bi bila dijelom Evropske unije zasnovane na ideji da se spriječe mogući novi ratovi, a nakon trijumfa nad fašizmom, ona mora biti bezrezervno antifašistička, i mora upisati Dan pobjede zlatnim slovima kao blagdan u sve svoje kalendare, i mora ga slaviti kao ono što i jest – dan pobjede Dobra nad Zlom. Samo takva Hrvatska, nakon što se riješi balasta onih koji je uporno vuku u prošlost, ne raspravom o ustašama i partizanima nego ustašovanjem i pozdravom ‘Za dom spremni’, ima budućnost. Dakle, ne bilo kakva Hrvatska, nego samo takva Hrvatska. U kojoj se nitko neće pitati: A tko je ono pobijedio 1945?

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

1/1