Republika Hrvatska, kao i još dvadesetak država Europske unije, solidarizirala se s Velikom Britanijom u otvorenom političkom i diplomatskom sukobu s Rusijom izazvanom trovanjem Sergeja Skripala, bivšeg ruskog obavještajca koji je radio za Engleze, i njegove kćeri Julije u Salisburyju u Velikoj Britaniji prije nepunih mjesec dana. Hrvatska je donijela odluku o proglašavanju trećeg tajnika ruskog veleposlanstva u Zagrebu personom non grata i tako, zajedno s većinom država EU-a, stala na stranu zemlje koja je referendumski odlučila napustiti Europsku uniju i uvelike ugroziti ono što se naziva projektom europskog ujedinjavanja: zemlja koja je okrenula leđa Uniji dosad je uspjela uvući dvadesetak članica Unije u nimalo bezazlen sukob s Rusijom, jer ovdje nije riječ o solidariziranju na simboličkoj razini i u nečemu što je neprijeporno dokazan ruski zločin ili kriminal usmjeren protiv Velike Britanije. I dalje se, naime, govori tek o ‘vrlo vjerojatnoj’ umiješanosti režima Vladimira Putina u pokušaj ubojstva bivšeg vojnog agenta Skripala i njegove kćeri: zasad nema javno predočenih dokaza da je službena Moskva sudjelovala u napadu nervnim otrovom na britanskom tlu i evidentno nema čvrstih činjenica da je zlodjelo u Salisburyju izvedeno po nalogu Kremlja, no ima izvjesnosti da protjerivanje ruskih diplomata neće nanijeti štetu samo Rusiji nego i državama koje su stale uz Britaniju, a ustvari uz Sjedinjene Države i NATO, i riskantnu političku akciju premijerke Therese May. Pritom bi se moglo pokazati da je ta angloamerička akcija, uz ostalo, i u funkciji učvršćenja premijerkinog slabašnog autoriteta u javnosti i podizanja njezine popularnosti među biračima.
Realna je pretpostavka da će Rusi pojačati i zaoštriti poslovno-politička nastojanja da postanu nezaobilazna točka hrvatske političke, ekonomske i društvene stvarnosti
‘Izražavamo duboko žaljenje što je hrvatska strana, slijedeći u kolosijeku blokovske solidarnosti pojedinačne zemlje EU-a i NATO-a, donijela žurnu i loše smišljenu odluku, čije će posljedice negativno odjeknuti za daljnji razvoj naših bilateralnih odnosa, uključujući njihov trgovinsko-gospodarski dio’, saopćeno je iz ruske ambasade u Zagrebu ubrzo nakon što je premijer Andrej Plenković u ponedjeljak obznanio odluku o protjerivanju jednog diplomata. Hrvatski potez nazvan je činom neprijateljstva. U trenutku zaključenja ovog teksta još uvijek nije bilo poznato u čemu će se sastojati ruske protumjere kad je riječ o Hrvatskoj, ali nema sumnje da Rusija na različitim razinama, i formalnim i neformalnim, i državnim i paradržavnim, ima mehanizme efikasnog odgovora.
Isto tako nema sumnje da je aktualna kriza u odnosima Rusije i Zapada razobličila neozbiljnost onoga što se naziva hrvatskom vanjskom politikom koju sukreiraju Vlada i predsjednica Republike. Samo šest-sedam dana prije objave državne odluke o izgonu nižerangiranog ruskog diplomata iz Zagreba, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović požurila je čestitati još jednu premoćnu izbornu pobjedu Vladimiru Putinu, čije je shvaćanje demokracije i građanskih sloboda – blago rečeno – prilično nakaradno, i ponovno ga pozvala u prvi službeni posjet Hrvatskoj. Prema informacijama iz izvora bliskih državnom vrhu, predsjednica Republike nije imala izbora nego suglasiti se s premijerovim prijedlogom proturuskih mjera, premda je zagovarala nešto mekši pristup. Predsjednica je svjesna da joj nije pametno pozicionirati se isključivo kao proruski faktor u ovoj regiji, jer ona svakako želi biti i u milosti Sjedinjenih Država i NATO-a, a osim toga, polako počinje shvaćati da joj je sukob s Plenkovićem dugoročno neproduktivan, unatoč donekle pozitivnim efektima tog sukoba na njezin rejting u istraživanjima javnog mnijenja. Otkako je premijer i šef HDZ-a prije dvadesetak dana ljutito izjavio da od Grabar-Kitarović očekuje da se izjasni o tome želi li se kandidirati za još jedan mandat, pa da će HDZ potom odlučiti hoće li je podržati, primjetno je splasnula predsjedničina protuvladina retorika, kao i forsiranje neprijateljstva Pantovčaka i Banskih dvora: bez čiste i čvrste podrške HDZ-a, Grabar-Kitarović vrlo teško može izboriti još jedan mandat, pa će tom spoznajom biti određeno njezino daljnje postavljanje spram premijera i HDZ-ove vlade.
‘Ostaje moj poziv predsjedniku Vladimiru Putinu da dođe u Hrvatsku jer želimo nastaviti razvijati odnose. Mislim da je iznimno bitno njegovati gospodarske, ali i sve druge odnose s Ruskom Federacijom’, kazala je Grabar-Kitarović u utorak, dan nakon uskraćivanja gostoprimstva trećem tajniku ruskog veleposlanstva. Plenković je rekao da u takvom njezinom stavu ne vidi ništa problematično. Predsjednica je još dodala: ‘Rusija je sigurni igrač u području jugoistočne Europe i kao jedna od članica Upravnog vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini. Dakle, mnogo je tema o kojima možemo i moramo nastaviti razgovarati s Ruskom Federacijom.’
Plenkoviću neće biti lako nositi se s višestrukim ruskim pritiscima, a mogao bi se prevariti ako bude računao da će mu u tome presudno pomoći SAD i Velika Britanija
Ovakav pristup – inzistiranje na pozivu Putinu, dok se iz Zagreba protjeruje ruski diplomat – primjereniji je, naravno, dječjem vrtiću nego ozbiljnoj vanjskoj politici, a ako Hrvatska zbilja vjeruje da Moskva stoji iza trovanja Sergeja Skripala i njegove kćeri kemijskim oružjem, onda je predsjedničino ustrajavanje na pozivu ruskom šefu države moralno skandalozno i neprihvatljivo. Kako god se dakle okrene, Hrvatska se dovela u situaciju da ne može zdravorazumski i uvjerljivo objasniti svoje postupke prema Rusiji, kao što ne može izložiti što Hrvatska i njezini građani dobivaju antiruskim svrstavanjem, mimo ravnopravnog pristupa hrvatskih građana britanskom tržištu rada po dovršetku Brexita, niti što i kako gube one članice Europske unije i NATO-a – poput Slovenije, Grčke, Mađarske i drugih – koje su se, barem u prvom valu, suzdržale od manifestiranja solidarnosti s Velikom Britanijom i iznevjerile savezničku lojalnost zbog svojih interesa u odnosima s Ruskom Federacijom.
Pogrešno je, međutim, očekivati da će Rusija uzvratiti posvemašnjim dizanjem ruku od Hrvatske i obustavljanjem svojih poslovnih operacija u ovoj zemlji, a biznis je u Putinovoj vladarskoj doktrini produžena ruka politike: Rusija je putem svojih banaka i tvrtki u proteklih nekoliko godina investirala suviše napora i novca u prodor u Hrvatsku da bi se tako olako povukla. Realnija je pretpostavka da će Rusi pojačati i zaoštriti svoja poslovno-politička nastojanja da postanu nezaobilazna točka hrvatske političke, ekonomske i društvene stvarnosti. Hrvatska je Rusiji naprosto geostrateški bitna, bitnija i od Slovenije, i od Mađarske, i od onog dijela Bosne i Hercegovine kojim vlada Milorad Dodik, pa možda i od Vučićeve Srbije, odnosno od svih zemalja ili entiteta u hrvatskom okruženju u kojima Rusija ima veliki gospodarski i politički upliv. Rusima je važan izlaz na Jadransko more, a koliko im je to važno demonstrirali su i pokušajem izazivanja puča u Crnoj Gori: brojčano najmanja država nastala propašću jugoslavenske federacije Rusiji nije zanimljiva ni zbog čega drugog doli zbog kontrole nad povećim komadom Jadrana i mogućnosti za stacioniranje ratne mornarice u tamošnjim lukama. Hrvatska je, osim toga, članica EU i NATO-a, čvrsta saveznica SAD-a te potencijalno energetsko čvorište, pa ostvarivanje utjecaja na političke procese u takvoj zemlji nije zanemarivo u strategiji ruskog odgovora na činjenicu da je NATO praktički stigao na granicu Rusije.
Tri su trenutne glavne poluge ruske moći u Hrvatskoj. Jedna je Agrokor. Ruski, dominantno državni Sberbank uključio se, nakon iznuđene ostavke izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka, u proces postizanja vjerovničke nagodbe u polupropalom koncernu Ivice Todorića, a zauzvrat će odustati od tužbi na sudovima u više zemalja. Agrokor je Sberbanku dužan više od milijardu eura i lako je moguće da će ta banka investirati još toliko, ili i više od toga, da bi, zajedno s ruskom bankom VTB, iz nagodbe izišla kao većinski vlasnik koncerna, koji je toliko važan za hrvatsku ekonomiju da je zbog njegovog spašavanja donesen poseban zakon. Druga poluga je Prvo plinarsko društvo, odnosno grupa Energia naturalis, osječkog poduzetnika Pavla Vujnovca. PPD pokriva oko 40 posto hrvatskih potreba za prirodnim plinom, a taj plin dobiva od ruskog energetskog diva Gazproma, koji PPD-u sve vrijeme suradnje ostavlja neuobičajeno visoke marže za tu vrstu posla i time toj firmi omogućava poslovno širenje. Tako Energia naturalis danas, između ostalog, praktički kontrolira Luku Ploče. Najmanje dvojica utjecajnih domaćih političara vrlo su bliska PPD-u i Vujnovcu: to su Milijan Brkić, buntovnički raspoloženi zamjenik predsjednika HDZ-a i potpredsjednik Sabora, te Ivan Vrdoljak, predsjednik Hrvatske narodne stranke, ključnog HDZ-ovog partnera u vladajućoj koaliciji. Ni predsjednica Grabar-Kitarović nije daleko od te poslovno-političke skupine. Treća poluga su, dosad uspješni, pokušaji opstruiranja izgradnje plutajućeg LNG-terminala u akvatoriju otoka Krka: Amerika već dugo zagovara gradnju plutajućeg terminala, ali ponajprije zbog borbe protiv ruskog energetskog prisustva u ovom dijelu Europe, a ne zbog hrvatskih ekonomskih i energetskih interesa.
Rusi će sad sigurno početi snažnije i neprijateljskije pritiskati Hrvatsku, odnosno premijera Plenkovića, spomenutim sredstvima ili kombinacijom tih sredstava, kojima valja pridodati i moguće zaustavljanje ili usporavanje modernizacije rafinerije u Bosanskom Brodu koja godinama zagađuje zrak u Slavonskom Brodu. Plenkoviću neće biti lako nositi se s tim višestrukim pritiscima, a mogao bi se prevariti ako bude računao da će mu u tome presudno pomoći SAD i Velika Britanija, zemlje kojima je pohitao iskazati savezničku bjanko lojalnost.
