Pridružena članica ruske protestne grupe Pussy Riot pet je dana prošlog tjedna provela u zatvoru u zagrebačkom Remetincu. Nakon ulaska u Hrvatsku radi nastupa u Muzeju suvremene umjetnosti, Ajsoltana Nijazova uhapšena je na temelju tjeralice koju je preko Interpola izdao Turkmenistan. Nije to prvi put da ta stanovnica EU-a ima pravnih problema. Nekoliko dana ranije privedena je i u Sloveniji, no samo joj je u Hrvatskoj određen ekstradicijski pritvor i to u Remetincu čiji su uvjeti uspjeli šokirati političku bjegunku iz Turkmenistana. Nijazova također nije prva osoba koja slobodno ili čak uz državnu zaštitu živi u nekoj drugoj članici EU-a dok ju je Hrvatska strpala u ekstradicijski zatvor zbog evidentno političkog zahtjeva neke od notorno represivnih zemalja. Posljednjih desetak godina bilo je bar sedam takvih slučajeva, upozoravaju iz Centra za mirovne studije. Zašto hrvatski sudovi, suprotno praksi većine drugih u EU-u, bez problema određuju ekstradicijske pritvore u nehumanim uvjetima hrvatskih zatvora osobama koje su meta progona represivnih država važno je pitanje na koje aktivistkinje i aktivisti CMS-a, zajedno s mnogim drugima, već desetljećima nastoje pronaći odgovor. U ovom, kao i svim drugim slučajevima, trebalo je unaprijed biti jasno da izručenje zakonski nije moguće u zemlju bez vladavine prava, s registriranom praksom političkih ubojstava i mučenja. U slučaju Nijazove sve se to, pritom, događa pripadnici vjerojatno globalno najpoznatije antiputinovske kulturne grupe u trenutku kad su EU i NATO, pa onda i Hrvatska, praktički u neproglašenom ratu s Putinovom Rusijom. Kada je riječ o geopolitički složenijoj situaciji nego što je ova, proces puštanja iz ekstradicijskog pritvora traje tjednima, nekad i mjesecima.
U Srbiji pak druga represivna država, Turska, traži izručenje čak troje svojih državljana. Najpoznatiji je slučaj Ecevita Piroğlua, koji se nalazi u zatvoru u Beogradu punih godinu dana. Prošlog petka, istog dana kada je na slobodu u Zagrebu puštena Nijazova, u Beogradu je održano saslušanje u slučaju turskog zahtjeva za njegovim izručenjem. Saslušanje je naposljetku "propalo" i sazvano je novo za dva tjedna, prije svega zbog sukoba oko prijevoda. Naime, sud je angažirao tumača navodno bliskog turskoj ambasadi koji je, prema tvrdnjama članova Inicijative "Sloboda za Edževita", namjerno pogrešno prevodio iskaz. Da stvar bude neobičnija, svega dan uoči saslušanja UN-ov Komitet protiv torture sugerirao je Srbiji da odbije izručenje, a Ecevit je započeo štrajk glađu iz protesta prema beskonačnom i uvelike besmislenom procesu.
Izručenje Piroğlua traži uvjetno rečeno "saveznička" Turska, koja je po izvještaju američkog Freedom Housea jedna od dvije zemlje najzloglasnije po zloupotrebi međunarodnih tjeralica za transnacionalnu represiju. Iza optužbe za "terorističku djelatnost" protiv njega krije se sudjelovanje u protestima u parku Gezi 2013. godine, koji su svojevremeno privukli veliku pažnju međunarodne javnosti kao ozbiljan izazov autoritarnom režimu Recepa Tayyipa Erdoğana. Osim što je bio funkcioner Socijalističke demokratske partije (SDP), bio je i direktor Udruženja za ljudska prava (HDI). Najsporniji dio biografije za tursku državu svakako je njegovo napuštanje zemlje unatoč zabrani i oduzimanju pasoša te boravak i djelovanje na području sjeverne Sirije pod kontrolom Kurda. Većina zapadnih zemalja sirijske Kurde smatra svojim saveznicima u borbi protiv tzv. Islamske države. Turska ih smatra većom prijetnjom od islamističkih terorističkih grupa. Poput znatnog dijela žrtava političke represije u Turskoj Piroğlu je pripadnik kurdske nacionalne manjine i alevijske vjerske manjine.
Iako i sama aktivni progonitelj svojih disidenata i političkih protivnika, Turska je tradicionalno bila i destinacija za disidente iz drugih turkijskih zemalja i krajeva, osobito Ujgure iz Kine, ali i Turkmenistance. Međutim, kako upozorava spomenuti izvještaj Freedom Housea, pokušaji Turske posljednjih godina da se nametne kao utjecajna sila u Srednjoj Aziji i popravi odnose s Kinom učinili su je opasnom destinacijom sklonom izručivanju disidenata. Nije nikakva tajna da bi Turska, kao i većina autoritarnih zemalja, svoju praksu transnacionalne represije željela izvoziti i normalizirati. Tu namjeru je uostalom jasno iskazala kada je najavila blokiranje ulaska Finske i Švedske u NATO, između ostalog upravo zbog funkcionalnog prava na azil u tim zemljama i njihovog odbijanja da izručuju žrtve političkih progona u nedemokratske zemlje.
