>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Treći svijet bez prve pomoći

Kada se koronavirus proširi Afrikom, prema najpesimističnijim prognozama oboljet će i do 80 posto ljudi. Za razmjere zdravstvene krize u Iranu najodgovornije su sankcije američkih vlasti, Donald Trump koristi pandemiju i za pritisak na Venezuelu i Jemen, a zbog izraelske politike katastrofa se sprema Palestini

Globalna statistika o koronavirusu nezaustavljivo se ovih dana penje prema brojci od milijun zaraženih, a već je gotovo 40 tisuća ljudi umrlo. Izuzev Kine u kojoj je sve počelo, najveći dio tih statistika odnosi se na zemlje razvijenog zapada, najbogatija društva svijeta koja unatoč desetljećima neoliberalnih politika i dalje raspolažu najsuvremenijim zdravstvenim sustavima. No čak i takvi zdravstveni sustavi pucaju po šavovima pod pritiskom eksponencijalnog rasta epidemije, pa se u toj situaciji malo tko zamara još i mišlju što će se dogoditi kada virus istim takvim intenzitetom zahvati i zemlje takozvanog trećeg svijeta, države naseljene milijardama siromašnih ljudi za čije su takvo stanje odgovorne iste te zapadne zemlje koje su ih sada zaboravile ili ih, još gore, pritišću ekonomskim sankcijama.

U Afriku je, primjerice, koronavirus tek stigao. U srijedu je na cijelom kontinentu bilo zabilježeno tek nešto manje od 6000 zaraženih, a potvrđen je 201 slučaj smrti. No kada se epidemija zahukta, očekuje se da će zahvatiti najmanje 20, a najviše 80 posto populacije koja broji 1,2 milijarde ljudi, ovisno o tome hoće li i kakve mjere biti poduzete u tamošnjim državama. No već se sa sigurnošću može reći da te mjere neće biti moguće provoditi u onom obimu u kojemu ih se provodi na zapadu, zbog čega bi i broj žrtava mogao biti daleko veći.

U Kampali, glavnom gradu Ugande, 70 posto domaćinstava spava u jednoj prostoriji, a u Makoku u nigerijskom glavnom gradu Lagosu samo 20 posto kućanstava ima tekuću vodu

Čak dvije petine afričkog stanovništva živi u gradovima, a polovica od toga broja u slamovima, prenapučenim naseljima u kojima je nemoguće pridržavati se mjere socijalnog distanciranja i održavati osnovnu higijenu jer u njima uglavnom nema tekuće vode. U slamu Alexandria u Johannesburgu, navodi primjer The Economist, devet tisuća domaćinstava nagurano je na prostoru površine jedne kvadratne milje, dok u bogatom predgrađu Sandton u istome gradu na istom prostoru živi tek 700 obitelji. U Kampali, glavnom gradu Ugande, 70 posto domaćinstava spava u jednoj prostoriji, a u Makoku u nigerijskom glavnom gradu Lagosu samo 20 posto kućanstava ima tekuću vodu.

Jedina ‘prednost’ Afrike u epidemiji Covida-19 činjenica je da je većina tamošnjeg stanovništva izrazito mlada pa je srednja dob stanovnika 20 godina. Samo osam milijuna ljudi na cijelom kontinentu starije je od 80 godina, dok u Evropi koja ima dvostruko manje stanovnika živi 40 milijuna osamdesetogodišnjaka. No Afrikanci imaju slabiji imunitet od zapadnjaka zbog lošije ishrane i drugih zaraznih bolesti koje ne mogu adekvatno liječiti, što je i razlog zašto ih većina ni ne doživi starost.

Zdravstveni sustavi koji bi se trebali nositi s epidemijom podjednako su neadekvatni kao i životni uvjeti velike većine stanovništva pa u subsaharskoj Africi jedan liječnik dolazi na svakih pet tisuća stanovnika, dok je taj omjer u Evropi jedan liječnik na 300 stanovnika. Prosječna američka bolnica ima više kreveta u jedinicama intenzivne njege nego većina afričkih država, a Uganda ih ima manje nego ministara u vladi. U Africi je za trećinu svih smrti odgovorna neka zarazna ili parazitska bolest, dok u Evropi od takve bolesti umre tek svaka pedesetak osoba. Stoga se već sada može sa sigurnošću reći da će stavljanje ionako oskudnih resursa u funkciju suzbijanja epidemije Covida-19 dovesti do smanjenog liječenja drugih zaraznih bolesti, poput malarije, HIV-a ili tuberkuloze. Resursi su toliko oskudni da neke države nemaju ništa osim onoga što im je donirao najbogatiji Kinez, vlasnik Alibabe Jack Ma: on je u svaku afričku državu uputio po 20 tisuća testova, 100 tisuća maski i tisuću zaštitnih odijela.

Budući da više od 80 posto ljudi u Africi radi u neformalnom sektoru, za pretpostaviti je da oni neće moći birati između samoizolacije i odlaska na posao jer ovo prvo za većinu njih znači da će doslovno gladovati. Usto, međunarodne financijske institucije već su izračunale da afričke države čeka ekonomski krah uslijed jakog pada svjetske potražnje za sirovinama, kojima je također i pala cijena i koje su njihov glavni izvozni proizvod. Turizam, u kojemu radi značajan broj ljudi, također je praktički obustavljen, a smanjuje se i iznos remitendi koje u svoje zemlje šalju strani radnici koji će sada ostati bez posla. U 13 afričkih država te remitende čine pet posto BDP-a, u Lesothu čak 23 posto, a strani investitori od početka pandemije već su iz Afrike povukli više od 80 milijardi dolara, što Institut za međunarodne financije naziva ‘najvećim ikada zabilježenim odljevom kapitala’.

Uz Afriku, golemih problema s nošenjem s epidemijom imat će i niz država koje se trenutno nalaze pod ekonomskim sankcijama Sjedinjenih Država. Najeklatantniji primjer pogubnosti sankcija, koje ne samo da su protivne međunarodnom pravu već prema nekim pravnim stručnjacima sačinjavaju i namjerno nanošenje masovne patnje, onaj je Irana, zemlje u kojoj je epidemija Covida-19 od prvog dana van ikakve kontrole. Početkom tjedna u Iranu je bilo zaraženo više od 40 tisuća ljudi, gotovo tri tisuće ih je umrlo, a među njima je i najmanje 24 zaraženih i sedmero umrlih visokih političkih dužnosnika. Kao i u drugim državama, i u Iranu postoji niz razloga za ovakvu eksploziju zaraženih, uključujući i nevoljkost vjerskih autoriteta da zatvore svetišta i upornost pripadnika šijitskih sekti da ih pohode unatoč epidemiji.

Sankcije Iranu onemogućavaju da izvozi naftu, od koje generira 70 posto državnih prihoda, da uvozi lijekove i medicinsku opremu te adekvatno održava vodovodnu i kanalizacijsku infrastrukturu

No iznad svega, za razmjere epidemije u Iranu odgovorne su ekonomske sankcije SAD-a, odnosno kampanja ‘maksimalnog pritiska’ koju je američki predsjednik Donald Trump započeo još 2018. godine, kada se unilateralno povukao iz međunarodnog sporazuma o ukidanju iranskog nuklearnog programa. Sankcije Iranu onemogućavaju da izvozi naftu, od koje generira 70 posto državnih prihoda, da vrši bankovne transfere sa stranim zemljama i pristupa svojim prihodima od izvoza, da uvozi lijekove i medicinsku opremu te adekvatno održava vodovodnu i kanalizacijsku infrastrukturu. Iako su sankcije formalno samo američke, vlada te zemlje zakulisnim je manevrima uvjerila i mnoge druge zemlje, poput onih evropskih, te Japana, Južne Koreje i Indije, da ne kupuju iransku naftu, zbog čega je njezina prodaja pala sa 2,5 milijuna barela dnevno 2017. godine na samo nekoliko stotina tisuća ovih dana. Iako se američke sankcije tehnički ne odnose na medicinsku opremu, sve donedavno nijedna država zbog pritiska SAD-a nije se usudila samostalno poslati Teheranu nikakvu donaciju za borbu protiv epidemije.

Gradonačelnik Teherana Pirouz Hanachi izjavio je nedavno da bi u normalnim okolnostima vlasti već bile uspostavile karantenu, no zabrana odlaska na posao u uvjetima u kojima država nema sredstava za socijalne transfere za većinu ljudi predstavljala bi egzistencijalnu katastrofu.

Referirajući se na sankcije protiv Irana i Venezuele, glavni tajnik Ujedinjenih naroda Antonio Guterres apelirao je nedavno na solidarnost u borbi protiv pandemije te upozorio da širenje zaraze u nekim dijelovima svijeta ugrožava i njegov ostatak jer omogućava virusu da mutira putem velikog broja transmisija.

Vlade Kine, Kube, Irana, Nikaragve, Sjeverne Koreje, Rusije, Sirije i Venezuele – zemalja koje su sve pod američkim sankcijama i u kojima živi oko četvrtina svjetske populacije – također su pisale svim relevantnim međunarodnim organizacijama tražeći ukidanje sankcija, a UN-ov Odbor za ljudska prava i Ured visokog povjerenika za izbjeglice formalnim su izjavama, vrlo oštrim riječima osudili sankcije i pozvali sve države da one postojeće suspendiraju, a nove ne uvode. Deset američkih senatora također se s istim zahtjevom obratilo državnom tajniku Mikeu Pompeu, pozivajući se na presedan iz 2003., kada je tadašnji predsjednik George W. Bush privremeno suspendirao sankcije protiv Irana zbog potresa u kojemu je poginulo 26 tisuća ljudi.

Po svemu sudeći nesvjestan ironije koju izgovara, posebni američki izaslanik za Iran Brian Hook na to je, međutim, odgovorio da bi iranski zdravstveni sustav ‘bio u puno boljem stanju da vlada ne troši milijarde na terorizam i ratove u stranim zemljama’. Štoviše, američko državno odvjetništvo našlo je za shodno istih tih dana uvesti novu rundu sankcija protiv 20 stranih kompanija koje su surađivale s iranskom petrokemijskom industrijom, potpuno pritom ravnodušno na činjenicu da se zdravstvena kriza u Iranu već tjednima prelijeva na susjedni Pakistan i Afganistan. Većina tamošnjih slučajeva zaraze koronavirusom povezuje se naime upravo s Iranom, u Pakistanu zbog donedavno slobodnog cirkuliranja vjernika, kojih većina nije testirana, a u Afganistanu zbog odlaska čak 50 tisuća tamošnjih izbjeglica. Oni su se zbog epidemije u Iranu vratili u svoju zemlju, čije je zdravstvo devastirano američkom vojnom intervencijom i okupacijom koja traje od 2001. godine.

Trumpova administracija krajnje bizarnu mjeru odlučila je poduzeti i protiv vlade Venezuele, države u kojoj su američke sankcije već ranije, procjenjuje se, prouzročile 40 tisuća nepotrebnih smrti zbog nemogućnosti uvoza lijekova za karcinom i dijabetes. Američko državno odvjetništvo podignulo je protiv venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura i niza drugih dužnosnika krivičnu optužnicu za ‘narkoterorizam’, urotu da zajedno s kolumbijskom gerilskom skupinom FARC američko tržište ‘preplave kokainom’, a za Madurom je raspisana tjeralica teška 15 milijuna dolara.

Američka administracija epidemiju koronavirusa odlučila je zloupotrijebiti za vlastite političke interese i u Jemenu, zemlji čiji je zdravstveni sustav do te mjere devastiran građanskim ratom i saudijskom vojnom intervencijom da u njoj već godinama tisuće ljudi umiru od kolere, zarazne bolesti koja se uspješno liječi antibioticima. Trump je najavio suspenziju 70 milijuna dolara pomoći pobunjenicima Hutijima kako bi ih time ucijenio da pristanu na primirje pod uvjetima koje će diktirati američka saveznica Saudijska Arabija.

Uz izbjegličke kampove, poput onoga u Bangladešu u kojemu živi gotovo milijun pothranjenih i traumatiziranih mijanmarskih muslimana i u koji je SARS-CoV-2 već stigao, i indijanska plemena u Amazoni ostavljena na milost i nemilost brazilskom predsjedniku Jairu Bolsonaru koji još uvijek negira epidemiju, javnozdravstvena kriza nezabilježenih razmjera sprema se i u Palestini, naročito u Gazi koja je već 13 godina pod blokadom Izraela. To ‘najgušće naseljeno područje na Zemlji’ raspolaže sa samo 60 respiratora i 2800 bolničkih kreveta na dva milijuna stanovnika, 97 posto pitke vode je zagađeno, a struje ima samo nekoliko sati dnevno. Iako je kao okupacijska sila stanovnicima Gaze dužna osigurati preventivne mjere protiv epidemije, izraelska vlada ne samo da se oglušila na ove apele međunarodne zajednice, već je prošlog tjedna u palestinskom naselju Kirbet Ibzik konfiscirala šatore i generatore za struju namijenjene dvjema poljskim bolnicama za zbrinjavanje oboljelih od Covida-19.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/4