Svake godine u ovo doba evociramo holokaust, a baš ove je navršeno 75 godina otkako je Crvena armija oslobodila Auschwitz-Birkenau i ono malo preživjelih logoraša, Židova i ostalih, u tome najvećem nacističkom logoru smrti. Ali nećemo i ovim člankom nizati brojeve i ostale generalije u koje su se pretvorili tako oduzeti ljudski životi. Širom kontinenta održavaju se memorijalni skupovi u to ime, pa ćemo se radije nadovezati na jedan ovdašnji. Jer u okviru zagrebačkog okupljanja na Trgu žrtava fašizma tim povodom se moglo čuti nešto jako značajno o karakteru domaćeg genocida u Drugom svjetskom ratu, onoga koji su izveli ustaše.
Konkretna tema bio je spomenik žrtvama holokausta koji već neko vrijeme planira izgraditi vlast Grada Zagreba. Projekt je otpočetka sporan jer zapravo svodi zločin na pomalo apstraktnu pojavu čiji se epicentar zadesio negdje podaleko odavde, dok ustaški prilog tome ostaje u sjeni. No ipak je Nezavisna Država Hrvatska došla glave približno polovini Židova na svojoj teritoriji, dok je gotovo sve ostale uspjela efikasno deportirati u razne prekogranične logore. Srba je poubijala u znatno većem apsolutnom iznosu, a Roma svakako u relativnom, ako još ima smisla ikakvo slično odmjeravanje. I to je ta istina koja bi vješto projektiranim spomenikom trebala ostati neizrečena, zbog čega je u Hrvatskoj zabilježen već i navodni svjetski presedan službenog, institucionalnog židovskog protivljenja jednom spomeniku žrtvama holokausta.
Revizionizam te sorte nije se mogao dogoditi bez šireg srodnog konteksta koji bi imao poslužiti kao politički postament memorijalnoj plastici ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora. Ne godinama, nego do danas već desetljećima svjedočimo različitim pojedinačnim primjerima te politike filoustaškog iživljavanja nad žrtvama. A ništa manje i nad živim potencijalnim metama među koje se i sad ubrajaju nekoć nasmrt proganjane nacionalne i vjerske manjine te, kako se to običava kazati, Hrvati antifašisti. Od rušenja i brisanja tisuća antifašističkih obilježja do legalizacije javne upotrebe ustaškog pozdrava ‘Za dom – spremni!’ ili od eksplicitnih negacija zločina do financiranja kojekakvih revizionističkih projekata u tom smjeru, primjeri su upravo bezbrojni.
Izdvojit ćemo za ovu priliku jedan novijeg datuma, a koji je prošao donekle ispod radara nekolicine dežurnih kroničara zabrinutih oko takvog procesa. Na istom dubioznom tragu inicijative za spomenik žrtvama holokausta osmišljen je u Zagrebu prije nekoliko godina i Memorijalni centar žrtava totalitarističkih režima. Krajem prošle godine, međutim, Grad Zagreb izdvojio je početna sredstva za njegovu realizaciju – 100 tisuća kuna. Svota usmjerena preko Gradskog ureda za kulturu pod vođenjem Milane Vuković Runjić dostajat će za izradu pripremne dokumentacije i ostale uvodne korake. Ali, što je značajnije, i za očekivano povećanje projektnog budžeta iz iste gradske blagajne u najskorije vrijeme, jer najavljeni rok otvaranja tog muzeja jest već svibanj ove godine.
Dok idući put budemo slavili obljetnice davnih majskih pobjeda naših partizana nad nacizmom i domaćim fašizmom, mogli bismo se tako suočiti ne samo s već standardnim poricanjima njihove neusporedive pozitivne vrijednosti. Kako bi muzej trebao izgledati, pak, moguće je pretpostaviti zahvaljujući podatku da je jedini ranije spominjan vanjski suradnički subjekt na tom projektu – Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Udruga je to čiji su članovi u doba socijalističke Jugoslavije robijali kao protivnici režima, nacionalisti i antikomunisti. Nigdje još nije navedeno koji bi znanstveni autoriteti dali obol kreiranju muzejske ustanove kakva nominalno mora iskazati pijetet domaćim žrtvama jednako fašizma i komunizma. A nipošto tek zbog navedenog izvođača radova i njegovih dosadašnjih istupa, prognoziramo da ni angažirani povjesničari neće biti distancirani od iste pozicije svrstavanja komunističke ideologije uz fašističku i nacističku. Posrijedi je već znana tendencija aktualnih istočnoeuropskih vlasti, uz ključno mentorstvo zapada Europe, k prokazivanju komunizma kao generalno negativne političke orijentacije, a hrvatskom inačicom fašizma se taj projekt neće ozbiljno ni baviti.
Fašizam, retuširanju ustaškog režima usprkos, uglavnom je već nepovratno prepoznat kao neprihvatljiv, no njegova će problematičnost biti proporcionalno ublažena iskrivljavanjem komunističke uloge u historiji. Sljepački bi bilo u tome ne uočiti globalnu reakcionarnu nakanu obezvređivanja svih ekonomsko-političkih, egalitarističkih i socijalnih vrijednosti koje zastupa komunizam. Ta je struja motivirana prvenstveno sadašnjim nabujalim društvenim napetostima uzrokovanim kapitalističkim nepravdama. One se, dakako, i dalje uspješno maskiraju kao netotalitarističke, skrivajući se iza, doduše, sve otrcanije krinke liberalne ili parlamentarne demokracije. Pritom nas osobito brine činjenica da je baš takav sporazum između kapitalizma i fašizma te nacizma prethodio zločinu opisanom na početku ovog teksta.
Ako te sada dominantne politike uznapreduju do još potpunije prevlasti u praksi, prve će nastradati iste etničke grupacije kao i onomad, uz izbjeglice s drugih kontinenata kao novu ciljanu skupinu. Zatim i Hrvati antifašisti, historijski predvođeni komunistima, mada može i bez njih – jer danas gotovo da ih i nema – osim što bez takvog vodstva u Drugom svjetskom ratu nije bilo moguće računati na ukupnu pobjedu protiv sila Osovine. Perspektiva marketinškog projekta Grada Zagreba i gradonačelnika Milana Bandića, u izvedbi HDPZ-a, biva tako do krajnosti očita i zlokobna.
Ipak, nemojmo sve tovariti na lokalne vlasti i jednu opskurnu udrugu koja u trenu alociranja onih 100 tisuća javnih kuna nije raspolagala ni valjanom telefonskom linijom ili e-mail adresom. Širi spomenuti kontekst odnosi se na državnu vlast s HDZ-om na čelu, i na njegove relacije prema ustaštvu. Inače, u zadnje vrijeme najteže je zbog ustašluka sankcioniran jedan protjerani Kinez iz Imotskog, a i on zacijelo tek uslijed opće panike oko koronavirusa. Ali najbolji primjer benevolentnosti ponudila nam je sama Vlada RH ovih dana, upravo u sklopu memoriranja žrtava holokausta, čak na međunarodnoj razini. Hrvatski premijer Andrej Plenković pohodio je Auschwitz, a u njegovoj delegaciji bio je i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved. Ta politička figura više se puta iskazala svojom naklonošću prema ustaškom pokretu i režimu, uvelike iskočivši iz zakonskog okvira povjerenog joj sektora.
Medved je dakle stao npr. iza neupitno proustaške udruge Hrvatski domobran čije djelatnosti sufinancira, a još gore je njegovo dotiranje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Prošlog ljeta u Novostima smo objavili dokumente Ministarstva hrvatskih branitelja o dodjeli novca tom društvu, gdje sve pršti od umivanja Nezavisne Države Hrvatske i uvaljivanja zločinačke krivnje partizanima. Implicira se da istinu o Jasenovcu tek valja otkriti, ustaše se nazivaju hrvatskim domoljubima, dok antifašisti to valjda nisu, ili možda ipak jesu, s obzirom na urnebesnu tvrdnju da je taj i takav istinoljubivi projekt oko jasenovačkog logora – antifašistički nastrojen. A tu dolazimo do najžešćeg potencijala revizionističkog i reakcionarnog projekta koji se valja iza svih pojedinačnih ispada domaćih neofašista s praktički bjanko ukazanim blagoslovom desničarskih vlasti.
Liberalni politički centristi, u koje makar uvjetno možemo svrstati i Plenkovića, u suštini su podržali zamjenu teza kojom ustaše postaju antifašisti, a komunisti bivaju isti kao fašisti. Memorijalni centar žrtava totalitarističkih režima u paru s Jasenovcem kao tobožnjim trostrukim logorom jest baš takav jedan integralni politički projekt. I zaludu nam redovno klanjanje ubijenima u holokaustu, ako ostanemo ovako pretežno gluhi na tu upravo matematički preciznu konstrukciju s jasnim horizontom na nekim novim masovnim, a nevinim žrtvama.
