Komentatorica Nove Makedonije Jasminka Pavlovska na kraju svog novinarskog komentara, u kojemu izražava sumnju u to da će Europska unija i NATO održati obećanje i smjesta Makedoniji otvoriti vrata kao nagradu jer je potpisavši sporazum s Grčkom pristala da se ubuduće zove Sjeverna Makedonija, zaključuje: ‘Pragmatici apeliraju na to da u Makedoniji nije vrijeme za prepuštanje emocijama, već je trenutak da se zgrabe šanse koje se nude. Svakako, jasno je da Europa ne vjeruje suzama (makedonskim), ali to ne znači da u ime sjevernomakedonske perspektive ne smijemo zadržati identitetsko pravo barem na tugu za jugom.’ I dok protivnici makedonsko-grčkog sporazuma tuguju za jugom i cinično poručuju da se njihova domovina u kojoj ‘vječno sunce sja’ s imenom Sjeverna Makedonija smjestila među hladne zemlje, brojni politički i ini stručnjaci za Balkan zadovoljno konstatiraju da je jedan od tri najveća balkanska problema vjerojatno priveden kraju. Dodaju da bi to moglo pogurati i rješavanje preostala dva – Kosova i Bosne i Hercegovine, te niza graničnih sporova koji se desetljećima ne rješavaju od ‘Triglava do Vardara’ pa sve do grčko-albanske granice.
Pristavši na kompromisno rješenje i promjenu imena države, vlada premijera Zorana Zaeva uklonila je ključnu prepreku za makedonsko članstvo u NATO-u i Europskoj uniji. No protivnici promjene imena tvrde da je istovremeno s rušenjem grčkog zida koji joj se ispriječio na putu ka euroatlantskim integracijama podignula novi zid među samim Makedoncima. Zaev i njegova vlada naumili su, nakon što prođu parlamentarnu proceduru ratificiranja sporazuma s Grčkom, taj unutarmakedonski zid već ove jeseni srušiti na referendumu. Jer nakon parlamentarne ratifikacije sporazuma nužna je promjena makedonskog Ustava, a za nju je potrebna dvotrećinska većina koje sada nema u Sobranju, pa je direktno referendumsko izjašnjavanje građana najefikasniji način da se izađe iz začaranog kruga u kojemu se makedonske političke i društvene elite vrte skoro tri desetljeća. Makedonski građani će odlučiti hoće li sići s vrtuljka na koji su ih popele njihove, ali i grčke političke elite pozivajući se na identitetske, odnosno teritorijalno-suverenističke postulate koji su navodno zapisani u kamenu. U slučaju poraza na referendumu, vlada Zorana Zaeva kao rezervnu varijantu pripremila je raspisivanje izvanrednih parlamentarnih izbora na kojima bi birači odlučili o sastavu nove parlamentarne većine koja će preuzeti odgovornost za vođenje zemlje prema članstvu u EU-u i NATO-u ili u novi krug izolacije i tavorenja.
Makedonci su zapravo krenuli putem koji su nedavno prošli Crnogorci, kad su predvođeni Milom Đukanovićem i njegovom strankom referendumski odlučivali hoće li se odvojiti od Srbije i sami krenuti u euroatlantske integracije. Unatoč unutarcrnogorskim zidovima koji su se u tom procesu paralelno zidali, crnogorski građani su odabrali svoj put prema NATO-u i EU-u, a Zaev i njegovi istomišljenici očito vjeruju da će i makedonska priča imati isti referendumski završetak. I srpski predsjednik Aleksandar Vučić je, inicirajući početkom godine unutarsrpski dijalog o Kosovu, najavio da će konačnu riječ o eventualnom sporazumu Beograda i Prištine izreći srpski građani na referendumu. Zasad se samo u BiH referendum ne spominje kao lijek za to kako da u njoj zaživi funkcionirajuća država njezina tri konstitutivna naroda.
No za razliku od BiH, pa i Srbije, čijim je političkim elitama i građanima još uvijek maglovito o čemu bi se izjašnjavali na eventualnim referendumima o funkcionirajućoj državi, odnosno o statusu Kosova, makedonskim građanima se nudi da odlučuju o prilično jasnoj i preciznoj alternativi. Koliko god velikom broju Makedonaca bolno bilo da pristanu da im se država preimenuje u Sjevernu Makedoniji, kompromisno im se nudi da na unutarnjem i međunarodnom planu zadrže makedonsko nacionalno ime i makedonski jezik, iako su Grci uporno tražili da se odreknu i tog prava. Makedonci u Sjevernoj Makedoniji neće dakle postati Sjevernomakedonci i neće govoriti sjevernomakedonskim jezikom, kako su to tražili Grci, premda će morati ustavno precizirati da nemaju povijesne veze s antičkim Makedoncima jer ih današnji Grci navodno jedini imaju pravo baštiniti. Kompromisno rješenje nije leglo brojnim Makedoncima, ali ni Grcima, pa je još uvijek moguće da se rješavanje njihova spora opet vrati na početak. Makedonci bi u tom slučaju izvukli kraći kraj, jer bi do daljnjega ostali na čekanju pred vratima EU-a i NATO-a i svega što članstvo u njima nosi, ali i Grci bi u njima dodatno pogoršali svoje ionako klimave pozicije nerazumnim ustrajavanjem na tome da se jedan narod posve odrekne svojeg identiteta i povijesti zbog njihovih hipotetskih teritorijalno-suverenističkih strahova da bi mogli ostati bez svojeg dijela Makedonije i Soluna kao njegova središta. Vedrija je strana kompromisne makedonsko-grčke priče, na koju usput podsjeća i Jasminka Pavlovska, da će u Sjevernoj Makedoniji moći nastaviti govoriti ‘do Soluna sto somuna’, a ne nezgrapno i isprazno ‘do Tesalonikija sto somuna’, odnosno ipak im nisu nametnuti najradikalniji grčki zahtjevi kojima se htjelo izbrisati svaku makedonsko-slavensku povezanost s navodno njihovim ekskluzivnim pravom na antičko grčko-makedonsko naslijeđe.
U balkanskim sporovima referendum se malo-pomalo nameće kao prihvatljiv i miran način izlaska iz desetljetnih blokada koje nikamo nisu vodile, osim u izolaciju i stagnaciju. No zamka u njima krije se u činjenici da imaju smisla kad u sebi sadrže i europske perspektive zemalja u kojima se provode, jer bez te eurointegracijske šanse svode se na zadrto ustrajanje na povijesno-identitetskim i suverenističko-teritorijalnim tlapnjama koje kao mlinski kamen vise o vratu svim, pa i balkanskim narodima i državama. I Grčka je u sporu s Makedonijom kompromisno popustila tek kad su se pogoršale njezine pozicije u EU-u i NATO-u, a pogotovo kad je postalo jasno da će se i dalje urušavati ako tvrdoglavo ustraje na svojim nemogućim zahtjevima. Saplićući Makedoniju na njezinu putu u članstvo u EU i NATO, Grčka je zapravo lupala po temeljnim principima na kojima se i jedna i druga zajednica zasnivaju i funkcioniraju, a takvi i slični udarci koje EU trpi iz svojih članica otkad se našla na valu ekonomske i migrantske krize ugrožavaju njezino funkcioniranje, a možda i njezin opstanak. Makedonija i druge balkanske države koje su još uvijek izvan članstva EU-a kolateralne su žrtve takvih procesa, ali najveću štetu na kraju bi mogla pretrpjeti Unija i njezine članice ako se opet zatvore u svoje granice i ponište integracijske procese i standarde koje su desetljećima razvijale, od ekonomije do ljudskih i nacionalnih prava i sloboda.
