>

novosti logo

Društvo Društvo

Turizam po mjeri vijeka

Golema nezaposlenost, ostala nakon privatizacijske pljačke i uništavanja ekonomije precijenjenom kunom, smanjena je na tri načina. Prevelikim zapošljavanjem u državnom i javnom sektoru, odlaskom u Njemačku ili Irsku i – turizmom. A on je točno onakav kakvi su uvjeti u kojima se razvija

Lito vilovito je završilo, nebo se naoblačilo i počela je dosadna jesenja kiša. To su zadnji kadrovi filma o nekim ljetnim, turističkim doživljajima, u skladu s tzv. holivudskim stereotipom, kako ga definira Slavoj Žižek. Na primjer, dvojica se u krčmi potuku i odmah se, bez razloga, počnu tuči i svi ostali gosti, iako su oni prvi već otišli. Ili, obitelj se nakon svih peripetija složno okupila na Badnju večer, a vani je počelo sniježiti. I čuveni ‘Amarcord’ Federica Fellinija završava, zapravo, takvim stereotipom. Lijepa Gradisca se udala za ćelavog, sredovječnog žandarmerijskog narednika, a svatove je rastjerala jesenska oluja. Djetinjstvo je definitivno završilo. Stereotipi se oslanjaju na emocije i podsvijest, pa rijetko griješe. A kad je o turizmu riječ, pogreške nema. On je izrazilo sezonski fenomen. Poslije jesenske kiše piše – kraj. The end.

Pa ipak, produženje sezone jedina je tema koja se povlači od početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je turizam kod nas od radničkih i dječjih odmarališta postao privredna djelatnost. Od tada, o tome su održani brojni simpoziji i napisani doktorati, a nema nijednog ministra ili drugog turističkog radnika i eksperta kojem nisu puna usta koristi od dužeg korištenja kapaciteta. Izmišljani su svi mogući načini da se goste privuče izvan dva-tri ljetna mjeseca, osim, valjda, onog jednog koji bi bio najefikasniji. Da se ispravi Zemljina os, pa bi na jednim zemljopisnim širinama bila stalna sezona kupanja, a na drugim skijanja. Ali i tada bi ferragosto završio u augustu, nakon čega bi roditelji morali na posao, a djeca u školu.

I prije korone znalo se da je turizam osjetljiv na poremećaje kakvi su rat ili epidemija. Ali, ruku na srce, na to nisu imune ni druge gospodarske djelatnosti. Veći su problem njegove urođene slabosti. Uz sezonski karakter (u tri mjeseca ne može se zaraditi kao u 12, što vrijedi i za poljoprivredu), to su u prvom redu skupe investicije u zgrade i infrastrukturu, umjesto u novu tehnologiju, a i zaposlenost na radnim mjestima s malom dodanom vrijednošću. Samo 15 od svakih sto gostiju Hrvatska danas može smjestiti u hotelima, dok ostali spavaju u kampovima ili u privatnom smještaju, koji uporno tako zovemo, iako društvenog vlasništva nema već punih trideset godina. A i tih 15 posto mahom je naslijeđeno od socijalističke Jugoslavije, koja je izgradnju jadranskih hotela, protiv svih zastava i vlastitih regula, financirala iz saveznog proračuna.

Reformom iz godine 1965. bile su ukinute sve državne investicije, što ne znači da država (točnije, politička birokracija preko banaka) nije zadržala presudni utjecaj. Ali to je bila republička, a ne više savezna birokracija. Iznimka je postao turizam. Uz već spomenute manjkavosti, on naime ima i niz prednosti, a u ono vrijeme najvažnija od njih bila je veliki devizni priljev. Jugoslavija je bila vječno gladna konvertibilnog novca jer su se uvozili sirovine i repromaterijal za prerađivačku industriju (više je nema), strojevi i oprema za tvornice koje su se modernizirale i gradile (to se više ne radi), a uvozila se i roba široke potrošnje (uz ostalo i u prtljažnicima iz Trsta ili Graza). Administrativna distribucija samo je povećavala nestašicu deviza. U tim okolnostima donesena je odluka da se snažno potakne turistički razvoj. To je, naravno, bilo moguće samo novcem, ali država odavno nije smjela investirati u privredu. Tada je izmišljena kvaka 22, odnosno sustav beneficiranih kamata, a Roko Prč u ‘Malom mistu’ Miljenka Smoje preobrazio se u velikog hotelijera i investitora.

Kredite za izgradnju hotela trebala je davati Poljobanka, s obrazloženjem da su poljoprivreda i turizam povezani u sustavu koji se nazivao – od brazde do hotelske trpeze. Ali niti je Poljobanka imala za to novca, niti su hotelska poduzeća mogla otplaćivati kredite. Profit od sezonskog poslovanja to, jednostavno, ne omogućava. Država Jugoslavija je, međutim, preuzela kamate, tako da su poduzeća trebala otplaćivati samo glavnicu. A onda je sve kamate, za cijeli rok otplate, dala Poljobanci odjednom i unaprijed. Kako su na rok od 15 godina, na koji su krediti davani (pa i na duže), kamate bile jednake glavnici, i Poljobanka je dobila sav potreban kapital. A i otplatu glavnice inflacija je stalno nagrizala. Tako je jadranski turizam dobio silan poticaj, oko kojeg se, kao oko drugih investicija, nisu otimale republičke birokracije i velike tvrtke. Sasvim suprotno, šansu su dobila sva mala mista, koja su imala turističke ambicije, a drukčijih tada nije ni bilo. Jugoslavija je (za razliku od današnje Hrvatske) bila izvozno orijentirana i tečaj je bio povoljan za izvoznike, a to su bila i turistička poduzeća, koja su sa 40 posto zarađenih deviza raspolagala sama i prodavala ih onome tko je najviše platio. Ukratko, lova do krova. Uz hotele, za koje se gradila infrastruktura, razvijao se i privatni sektor. Glavne prednosti turizma bile su dakle devizni priljev i brzi razvoj dotad siromašnih poljoprivrednih i ribarskih mjesta. Tada je svaka dalmatinska la mamma ostvarila svoj san i poslala sina na studij medicine.

Koje su njegove prednosti danas? Što to toliko prevladava nad sezonskim poslovanjem i pomanjkanjem tehnološkog razvoja da je turizam počeo donositi skoro svaku petu kunu bruto domaćeg proizvoda? To su proračunski prihodi od kojih živi država i zapošljavanje ljudi koji su ostali na ulici nakon nestanka prerađivačke industrije. I, naravno, rastuća potražnja na međunarodnom tržištu. To je dovelo do turističkog buma koji ni korona nije uspjela sasvim zaustaviti i do istovremenih jadikovka da se on dešava stihijno, bez smišljene, razvojne strategije. Ali to nije točno jer u toj stihiji ima mnogo sistema. Današnji je turizam točno onakav kakvi su uvjeti u kojima se on razvija. Nema velikih investicija u nove hotele jer to ne dopušta sezonski karakter poslovanja, ali zato mali ljudi ulažu u poslove koji im osiguravaju egzistenciju. To je nerijetko i dugoročni oblik štednje. Oni se ne pitaju za koliko godina će im se isplatiti investicija. Kad grade apartmane, računaju na sigurnu imovinu i prihod koji stiže svakog ljeta. Tko nema novca, seli se u kuhinju ili garažu, a stan prepušta gostima, kojih je toliko da su ulice postale pretijesne. A umjesto mediteranske arije, njima se širi vonj fritula, kozica i roštilja. Tko u tome ne sudjeluje, inkomodiran je i zgrožen. Ostali računaju jesu li skupili dovoljno za život do idućeg ljeta.

To računa i država, kojoj je naplata poreza glavna, ali ne i jedina briga. Golema nezaposlenost, ostala nakon privatizacijske pljačke i uništavanja ekonomije precijenjenom kunom, smanjena je na tri načina. Prevelikim zapošljavanjem u državnom i javnom sektoru, odlaskom u Njemačku ili Irsku i – turizmom. Takvim kakav jest, stihijan, bučan, s gužvama i svakakvim mirisima. Vidjeli smo i to u mnogim holivudskim filmovima, naravno ne onim čija se radnja dešava u Monte Carlu ili Biarritzu. Ali doći će jesen, turisti će otići, a kiša će oprati ulice. Nastupit će vrijeme za simpozije i doktorate o produženju sezone.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1