>

novosti logo

Društvo Društvo
Piše Igor Lasić

U partizanskom objektivu

Davor Konjikušić nam u knjizi ‘Crveno svjetlo. Jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941. – 1945.’ predstavlja izbor od preko dvjesto boraca i borkinja koji su svakodnevno u NOB-u kuburili s fotoaparatima i filmovima, kemikalijama za obradu i aparatima za povećavanje, fotopapirom, posudama i drugom opremom, te svakako prostorom u kojem će ih razvijati. Onim u kojem će nesmetano upaliti svoje crveno svjetlo

Nekad smo partizanske fotografije uzimali zdravo za gotovo. Baš kao da je gotovo uvijek tamo – negdje u šumi i na oslobođenom teritoriju – stajalo nekakvo svevideće i politički korektno oko iza ležerno pripravnog aparata, te snimalo borački narod u akciji i dokolici za neke buduće čitanke, monografije i novinske feljtone. Kasnije se pak to počelo i drukčije interpretirati, npr. kad su radnji pridodani likovi (neo)udbaša s kojekakvim toksičnim planovima. No izgleda da se nitko nije ozbiljnije, studiozno prihvatio svijeta partizanske fotografije, dok to u naše doba nije učinio Davor Konjikušić, novinar ovog tjednika. Ujedno diplomirani fotograf, autor dokumentarnih filmova, istraživač.

Studijom pratimo i ratni te životni put niza partizanskih fotografa ponaosob: Žorž Skrigin, Hugo Fischer Ribarić, Franjo Mosinger, Elvira Kohn, Đurđa Koren, Živko Gattin, Mladen Iveković, Nikola Bibić, Drago Mažar, Slavka Abramović, Marija Bavec itd.

I tako smo ovih dana dobili knjigu ‘Crveno svjetlo’, podnaslovljenu ‘Jugoslavenska partizanska fotografija i društveni pokret 1941. – 1945.’, u izdanju zagrebačkog Kolektora i ureda Rosa Luxemburg Stiftunga u Beogradu. Prije negoli saznamo što se i kako zbivalo u šumi, međutim, čut ćemo za današnje prilike već iz predgovora kunsthistoričarke Sanje Horvatinčić.

Knjiga započinje opisom jednog intrigantnog fotosa Božidara Jakca, ali koji nećemo pronaći na daljnjih četiristotinjak stranica. Jer, kao što doznajemo iz fusnote, nije se do njega ni moglo, a zbog – autorskih prava. Radi mlađih čitatelja i njihovih školskih programa iz povijesti, ovdje moramo dodati da nisu partizanski fotografi sami registrirali copyrights, tad ili kasnije. Ali ni njihov vrhovni komandant nije svojim praunucima ostavio u naslijeđe prava na komercijalnu upotrebu njegova imena u 21. stoljeću, pa su se prilike u tom pogledu ipak sasvim izokrenule. Kako su se mijenjale, o tome znamo dosta; bili smo tu i sudjelovali, aktivno ili pasivno. Konjikušić nam otkriva kako su se točno mijenjale onomad, praktički u drugom smjeru, i to kroz borbu, a otkriva to posredstvom fotografije. I još: kako se paralelno mijenjala sama fotografija, jednako u tehničkom i društvenom smislu.

On to poduzima iz pozicije koju zanimljivo podcrtava drugi predgovornik u knjizi, povjesničar Hrvoje Klasić. Pristup ovoj materiji određen je i činjenicom da je autor-istraživač ustvari primarno novinar, biće presudno određeno interesom za aktualije, događaje u sadašnjosti. No imajući na umu današnje uređenje društvenih odnosa, takav će medijator često lakše prenijeti ključne silnice u oblikovanju nekadašnjeg.

A to je s fotografskim medijem vezano upravo uz navedenu duplu izrazitu svojstvenost, materijalnu i političku. Danas je lako smetnuti s uma da fotografija nije samo digitalna i virtualna pojava čija se fizička narav svodi tek na subatomsku razinu. Po šumama i gorama prije 75 i više godina bilo je sve kudikamo opipljivije. Autor knjige predstavlja nam izbor od preko dvjesto boraca i borkinja koji su svakodnevno kuburili s fotoaparatima i filmovima, kemikalijama za obradu i aparatima za povećavanje, fotopapirom i posudama, škarama i pincetama i drugom opremom, te svakako prostorom u kojem će ih razvijati. Onim u kojem će nesmetano upaliti svoje crveno svjetlo, a njega je radi proizvodnje prvo trebalo osvojiti i obraniti. U protivnom su morali biti spremni da unište svoje pozitive i negative kako ne bi pali u ruke neprijatelju, pa ugrozili one koji se na njima vide. Naslov knjige precizno oslikava taj ratni zadatak. U njihovim se fotolaboratorijima neodvojivo razvijala slika na papiru i društvo socijalne jednakosti.

Pred nama nižu se radovi pionira domaće gerilske fotografije koji su prve aparate sami ponijeli u rat, da bi se daljnji otimali neprijatelju zajedno s vatrenim oružjem. Dotad je bavljenje fotografijom bilo naglašeno klasno ograničeno, dok partizani emancipiraju tu mogućnost do neviđenih proporcija. A redefinirajući i funkciju umjetnosti kroz gradnju novih produkcijskih odnosa, što je pomno rastumačila Horvatinčić. Takvu demokratizaciju Konjikušić naziva aktivističkom, i spočetka više spontanim vizualnim bilježenjem stvarnosti, naspram profesionalnije faze koja će uslijediti s obzirom na centraliziranu sistematizaciju propagandne i didaktičke namjene fotografske dužnosti.

Podnaslov knjige stoga može povući pitanje o specifičnosti dotičnog društvenog pokreta, jer posrijedi je historijski najintenzivnija ljudska revolucija, kao masovno i sveobuhvatno gibanje bez rezerve za prevladane forme kakvoj inače svjedočimo. No autor ove studije nije politički teoretičar, nego takoreći organski proučavatelj svog medija u njegovoj tehničkoj i društvenoj punini.

Između ostalog, Davor Konjikušić u tome prepoznaje svojevrsno hakiranje proizvodnog procesa, ne zaboravljajući afirmirati i zanatski nesavršen fotos čija vrijednost raste zbog samih uvjeta nastanka. Ipak, uz terenske fotosekcije s obukom novih snimatelja, kroz drugu polovinu Narodnooslobodilačkog rata iz partizanske kulturne radionice dolazi i prvi Fotografski priručnik. Ni njegov pisac Milan Štok ne zadržava se na tehnikalijama i političkim uputama, nego potiče suborce s fotoaparatima da samoinicijativno prepoznaju bitne društvene i općenito životne motive i momente. Fotografije u njihovu stvaranju i, reprezentativno, u ovoj knjizi, pokrivaju širok raspon tema od ultimativnih oružanih aktivnosti do pozadinskih zatišja, od ikoničkih priloga za epopeju do intimističkih detalja.

Konjikušićevom studijom pratimo i ratni te životni put niza partizanskih fotografa ponaosob: Žorž Skrigin, Hugo Fischer Ribarić, Franjo Mosinger, Elvira Kohn, Đurđa Koren, Živko Gattin, Mladen Iveković, Miro Matašin, Nikola Bibić, Jovan Ritopečki, Savo Orović, Mahmud Konjhodžić, Drago Mažar, Slavka Abramović, Marija Bavec, Franjo Veselko, Čoro Škodlar, Jože Petek, Gojko Pipenbacher, Marijan Pfeifer itd.

Razumljivo, nešto više su istraženi tragovi u današnjoj Hrvatskoj, s obzirom na područje Konjikušićeva sadašnjeg života i rada. Trebalo je obići i pregledati sve te muzejske arhive, medijske dokumentacije, obiteljske albume, tavanske deponije. Takva donekle limitirajuća gravitacija nipošto ne iskrivljuje karakter svejugoslavenske Narodnooslobodilačke borbe, međutim, ni aktivnost partizanskih fotografa u istom kontekstu.

Krug se zatvara lociranjem odnosa u prezentu, gdje naš autor u prvom redu vraća NOB u fokus, polemički spram dominantne lokalne i globalne cenzorske društvene prakse. On u zaključku akcentira: ‘Kodiranje ovih fotografija danas znači suočavanje s revizionističkim narativima, semiotičku borbu za lik borca za slobodu kojeg se pokušava prikazati kao terorista. Danas se doista vodi politička borba nad vizualnim označiteljima i reprezentacijom svijeta. Želimo vjerovati da će upravo u tim borbama ova knjiga naći svoje značajno mjesto jer se ideologija reprezentira, među ostalim, i fotografijom. U globalnom svijetu kapitalističke razmjene i fotografski arhivi postaju roba. Vodeći svjetski fotografski arhivi poput Getty Images imaju ambiciju odnosom vlasništva uspostaviti kontrolu nad vizualnim jezikom na planetarnoj razini. U takvim arhivima nećemo naći fotografije koje diseminiraju snažne političke poruke niti fotografije političkih borbi. U lokalnom kontekstu uništavanje arhiva, njegovo sustavno zanemarivanje i konstantno fabriciranje lažnih činjenica nailazi na nezgodan materijal u ovoj knjizi.’

Ova knjiga tako predstavlja prilog novoj borbi za bolji svijet u domeni koju naznačuje i Sanja Horvatinčić kad ističe važnost onoga što naziva ‘aktivističko-gerilskom emancipacijom arhiva’. Nasuprot tome stoje rečeni obezvređujući procesi među kojima ćemo podsjetiti na jedan noviji, otprije godinu i pol dana, dakako u istom fotografskom žanru i ambijentu Drugog svjetskog rata na ovdašnjem prostoru.

Posrijedi je bila jedna visokoinstitucionalna obrada radova partizanskih fotografa i njihovih kolega u službi – ustaša. Točnije, sve je to u knjizi i na izložbi stavljeno pod egidu antiratnih stremljenja od Prvog svjetskog do Domovinskog rata, s Drugim svjetskim u prednjem planu, te s općehumanističkim vrijednostima za kriterij. I bilo je teško razaznati nisu li se partizanski fotografi u šumi možda ipak zatekli samo zbog slučajnosti, hira ili naivnosti. Izložba u Hrvatskom povijesnom muzeju nazvana je bila ‘Tko to tamo snima?’. Na pitanje o partizanima odgovorio im je tek Davor Konjikušić.

1/6