>

novosti logo

Kolumne Kolumne

U sjeni zamka

Da je radio u Novom vremenu, najsramotnijoj tiskovini nedićevske Srbije, nekoj vrsti nacističkog lista Völkischer Beobachter na ćirilici i srpskom jeziku, to u svojoj knjizi o živovanju sa Lisom Della Casa suprug Dragan Debeljević prešućuje

Sve ima svoju sudbinu, i zamkovi: habent sua fata libelli atque palatia. Wilhelm Muehlon, vlasnik zamka ili dvorca u Gottliebenu, umro je 1944. u Švajcarskoj. Otkako se povukao u Klosters, zamak mu je bio nešto kao ljetnikovac. Kažem nešto kao, jer u njega skoro da nije ni dolazio, budući da je rat trajao, a Treći Rajh, od kojega je pobjegao u dubinu Švajcarske, počinjao je u vodi pod istočnim prozorima njegova zamka. Zamak su naslijedili Muehlonova supruga i djeca. Zapravo su ga naslijedile supruga i kćerka Irene, sinovi se nisu trsili oko upravljanja dvorcem. Supruga, a naročito kćerka Irene željele su da zamak prodaju. Irene Muehlon je u vozu, slučajno, upoznala Lisu Della Casa i pozvala ju je da je posjeti u zamku. Ova je došla i ostala u posjeti mjesec dana. Nije došla sama, već sa čovjekom za koga će se udati 1949. Njegovo ime je Dragan Debeljević. Draganu i Lisi je Irene i ponudila da kupe njen zamak, da im bude dvorac. I ovi su ga kupili, i uselili se u njega 1950, i živjeli u njemu do smrti, njene 2012. i njegove 2014.

Prezime Debeljević vidio sam prvi put na bijelom poštanskom sandučetu prikovanom na dasci drvenih vrata na ogradi zamka. Kako onda, tako stoji i sada: Debeljevic/Della Casa. Pitao sam tada pisca Stefana Kellera ko je Debeljević. Rekao mi je da je to muž operske pjevačice Lise Della Casa i da njih dvoje sa zajedničkom kćeri žive u zamku. Keller je i neka svojta sa pjevačicom, nekoliko puta ju je posjećivao. O Debeljeviću mi je rekao da je par puta razgovarao s njime, da je malo žešći antikomunista, a da je objavio i knjigu o životu sa Lisom Della Casa. Odmah sam nabavio tu knjigu i već na prvim stranicama našao autorov sažetak o tome kako su Nijemci nakon raspada jugoslavenske vojske postavili srpsku marionetsku vladu, otvorili škole, pozorište i operu, te dozvolili izlazak jednog lista na srpskom jeziku. Debeljevićev opis prilika u Beogradu je ovlašan i čudnovat: ‘Besposlena omladina – u Beogradu je postojala samo takva – Jevreji i Cigani raspoređeni su u takozvane radne kolone i primorani da uklanjaju ruševine, i da odvoze smeće; Nijemci su cijenili red.’ Ni riječi o tome šta se zaista zbivalo sa Jevrejima i Ciganima. A piše kako ga je jedan kućni prijatelj (ne spominje mu imena) inače vlasnik i izdavač lista Novo vreme, zaposlio u svom listu kao volontera, te je to učinio kako bi sa saradničkom iskaznicom u džepu bio zaštićen od njemačkog bjesnila za redom. U tome listu je najprije radio u arhivu, pa potom je u sportskoj rubrici unaprijeđen u reportera, da bi nakon godine rada, prešao u redakciju za urednika feljtona. Za sve to vrijeme kazuje kako visi u operi, kako se bavi sportom, i kako ljubuje.

Debeljević je iz Beograda pobjegao 1944. najprije u Beč, pa odande preko Trsta u Milano, a potom i u Švajcarsku. Spominje i dva druga s kojima je iz Beograda otišao, to je neki s imenom Miloš i neki s nadimkom Pop, puna imena im ne spominje. A Beograd je, kaže, zapadao u sve veći haos, jer su postojala dva ilegalna pokreta iz podzemlja (ne spominje im imena) koja su se borila protiv Nijemaca, a onda i jedan protiv drugog, dok su se Nijemci, potpomognuti, kako kaže, ‘kvinsliškim’ Srbima borili protiv obadva ta oslobodilačka pokreta; kaže, nije se znalo ni ko se s kime tuče, a prije svega se nije znalo koji su motivi za tu borbu. Pa Debeljević kazuje: ‘Razum mi je kazivao da bijeg u neprijateljsko inostranstvo nije najpametnije rješenje. Pa opet neki jaki unutrašnji glas me je nagonio da baš to izaberem.’

Sve ovo, a još i činjenica da sam barem pola godine živio na stotinjak metara od toga čovjeka, povuklo me je, u tri navrata, da u novosadskoj biblioteci Matice srpske, zahvaljujući prijateljima koji ondje rade, zatražim, i dobijem, na uvid komplete Novog vremena od 1941. do 1943. I našao sam nekoliko otužno loših sportskih tekstova Dragana Debeljevića u dnevnom listu Novo vreme. Na primjer, u broju od 21. januara 1942, na 6. stranici, budući stanovnik zamka u Gottliebenu piše: ‘Zašto je plivački sport u Beogradu u opadanju, kad Beograd ima sve uslove za razvijanje ovog lepog i zdravog sporta?’ Debeljevićevih priloga nema mnogo, uglavnom su to crtice iz sportskog života, potpisane sa D. D. Nikakve ni inventivnosti ni duhovitosti nema u tim kratkim tekstovima, nijedan ne vrijedi da se navede. Stalno mi je na umu njegov antikomunizam, a pod komunističkom vlašću nije živo ni sekunde, možda nikada nije ni vidio nekoga ko je komunista.

Ali bi onima koji ne znaju valjalo reći u kojem je to listu radio budući muž najslavnije švajcarske pjevačice opera. Taj list je, po svemu, bio najsramotnija tiskovina nedićevske Srbije, neka vrsta nacističkog lista Völkischer Beobachter na ćirilici i srpskom jeziku. To u svojoj knjizi o živovanju sa Lisom Della Casa suprug Debeljević prešućuje. Knjizi je dao i podnaslov ‘U sjeni njenih uvojaka’. Ta slika odražava i njegov status i njegov konformizam. Vjerujem da mu sjena ženinih uvojaka nije bila dovoljna da se osjeti zaštićenim od kojekakvih pretraga možebitnih istraživača, pa se sklonio i u sjenu zamka. Ne vjerujem da bi se Debeljeviću mogao spočitnuti neki ratni zločin, ali se ne može odreći da je bio nacistička sluga. A uselio se u onu tvrđu iz koje je, zbog otpora nacizmu i zbog njene blizine Trećem Rajhu, morao pobjeći jedinstveni protivnik rata i prezirač nacizma Wilhelm Muehlon. To što je Muehlonova kćerka Irene bila naklonjena Debeljeviću, znak je svakako njezine dobrote, ali još više izraz njene neobaviještenosti i naivnosti. Svoju naklonost prema mladom Srbinu, koji je zatajio gdje je proveo tri godine rata, ona je izgradila na stavu oca koji je, jedinstven i pravičan kakav je bio, godine 1914. nakon austrijskog ultimatuma Srbiji, stao na stranu Srbije. Taj očev stav je morao biti pred očima i njegovoj kćeri pri njenom poklanjanju vjere tvrdnjama Debeljevićevim kako ga je rat spriječio u postizanju velikih djela (u knjizi se hvali da je zaradio silu novaca kao honorar za neki komad napisan za neki bulevarski teatar u Beogradu). On je počeo studij prava u Beogradu, pa mu se zaratilo, pa ga u Beču nije pošlo, a u Zürichu isto, pa je riješio da doktorira u Parizu s radom o slikaru Delacroixu, da bi mu upravo Irene Muehlon ukazala na to da njemu doktorat ne treba. Ona mu, kaže on u knjizi, korigira i prevode Čapekove ‘Zbirke poštanskih maraka’, o kojoj piše kako ju je preveo sa srpskoga na njemački, te kako je za prevod dobio velik honorar, od kojega je okitio cvijećem tadašnji stan Lise Della Casa. Kako je došlo do toga da neki švajcarski izdavač objavi kratku Čapekovu priču prevedenu s prevoda i da je još izdašno plati nekom jugoslavenskom izbjeglici, to neka objasni neko drugi, ja ne umijem. Ja taj prevod nisam našao ni u jednoj bibliografiji, a tražio ga jesam i ranije i sada, evo me u Švajcarskoj. Pri svemu tome, pada u oči da DD nigdje ne navodi ime Irenino, niti čija ona kćer, to se saznaje iz drugih knjiga o Lisi Della Casa. U Debeljevićevoj knjizi Irene se zove Melina!

Dragan Debeljević beznačajna je osoba jugoslavenske i srpske kulture. I svake druge. Osim da je autor spomenute knjige ‘Život sa Lisom Della Casa’ (Ein Leben mit Lisa Della Casa) objavljene 1975, ništa drugo o njemu ne sadrže ni katalozi ni bibliografije. (Po internetu ima i neprovjerenih novinarskih tvrdnji kako je on povjesničar umjetnosti i muzički kritičar). Njegovo hvalisanje kako je objavljivao kritike i recenzije muzičkih događaja, kao i ono da je potomak hajduka Starine Novaka Debelića, istraživaču ne može dati nikakvu potvrdu. Njegovo sluganstvo njemačkom nacizmu u mladosti uklapa se u sud Radomira Konstantinovića o srpskom nacizmu: ‘Srpski nacizam nije ‘import’ iz nemačkog naconal-socijalizma, kome je služio i podražavao, već je krajnji izraz duha palanke, odnosno osnovnog protivrečja njegovog koje je protivrečje između večno-plemenskog kao iracionalnog i prevashodno empiričko-racionalističkog njegovog stava, protivnog svakoj iracionalnosti, pa i ovoj na koju poziva njim samim ovekovečeni duh plemena.’

1/2