Nakon jučerašnje vijesti o smrti Josipa Manolića ostaje dojam, usuprot svim dotadašnjim procjenama, kako je imao premalo godina da bi čitava ta biografija stala u samo jedan život. U posljednje vrijeme ipak se bio malo primirio. Živio je penzionerski, osim što se 2016. ponovno oženio, i to u svojoj 97. godini. Zatim je 2020. kroz medije prostrujala nekakva dezinformacija o novome njegovu braku. No dugovječan može biti mnogotko, pa neće samo zato izmamiti pažnju trač-rubrika i simpatiju javnosti, snažniju od sumnji ili odbojnosti rezerviranih posebno za političare aktivne u oba sistema naše epohe.
Politikom se započeo baviti u ilegali potkraj 30-ih godina prošlog stoljeća kao bjelovarski skojevac, ubrzo i član Komunističke partije Jugoslavije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata sudjelovao je u organizaciji antifašističkog otpora u Zagrebu, i potom odlazi u partizane. Tamo će ubrzo postati načelnik OZNA-e za Bjelovar, a sljedeća mu dužnost bit će već poslijeratna.
Manolić po oslobođenju postaje načelnik Odjela za izvršenje kazni pri hrvatskome republičkom Sekretarijatu za unutarnje poslove. Otad potječe i navodna prva kontroverza iz njegove karijere, vezana uz zatočeništvo i smrt Alojzija Stepinca kojeg će Manolić osobno 1951. prepratiti iz kaznionice u Lepoglavi do kardinalova rodnog Krašića. Crkva dandanas tvrdi da su komunističke vlasti dale Stepinca otrovati, ali tvrde i da je blažen te svakako nevin, dok pretpostavljena krivnja ostaje samo na Manoliću i drugovima.
Dvadeset godina nakon toga zatičemo ga u Saboru, onome socijalističkom, ili već na izlasku, ako se zna da je pao u razmjernu nemilost s ostalim tzv. proljećarima. Vratio se političkom radu krajem narednog desetljeća, osnivajući HDZ s drugim bivšim partijašima, u prvom redu Franjom Tuđmanom i Stjepanom Mesićem. Prvi od te dvojice priklonit će se tvrdoj nacionalističkoj struji unutar stranke i oko nje, a s drugim će Josip Manolić osnovati novu opozicijsku stranku.
No i za tih pet godina u međuvremenu je Manolić bio na ponekim od najviših funkcija, najprije kao hrvatski premijer od 1990. do 1991. godine. Bio je i šef tajnih službi tj. Ureda za zaštitu ustavnog poretka u prve dvije ratne godine, i konačno predsjednik saborskoga Županijskog doma.
Treći put u svom životu Manolić tako dolazi u sukob s državnim vrhom, ovom prilikom zbog odnosa RH prema Bosni i Hercegovini kakav su diktirali Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak. Taj će stav dobiti i svoje pravosudno finale, već poslije smrti potonjeg dvojca, na suđenju grupi čelnika tzv. Herceg-Bosne u Haagu 2006. godine. Manolić je tada pružio krunsko svjedočenje o zločinačkom karakteru same te političko-teritorijalne kreature, navodeći razne poteze hrvatskog državnog vrha u smjeru komadanja susjedne zemlje. Ono se provodilo u tijesnoj suradnji sa vlastima Srbije pod vodstvom Slobodana Miloševića, kao što je poznato, i jednako s bosanskohercegovačko-srpskim liderima.
Nameće se pitanje zašto je i Manolić napustio HDZ tek 1994. godine, nakon smirivanja odnosa između Zagreba i Sarajeva. Na isti upit je Stjepan Mesić jednom, također u ovom stoljeću, posegnuo za čuvenom izrekom o pijetlu koji prerano kukurikne pa završi u loncu.
A treba ih uzeti za riječ, asistirali su u takvim kuhinjama. Svejedno, ni Josipu Manoliću ne može se poreći izvjesna dosljednost i progresivnost.
I stajao je iza svojih djela, nije se njime baš dalo manipulirati, sve do onog infamnog bolničkog pomazanja u terminalnoj fazi njegova bolovanja. Ostaje impresija da je otišao ipak prije vremena, taman kad se povjerovalo da ga je zaustavio.
