Ravno Rašće, selce istočno od Gline, uglavnom nije ravno – površina mu je takva tek kojih stotinjak metara, na ulazu u selo, a potom se putevi i staze uspinju prema brežuljcima, brdašcima, pa i brdima. Na svakom od njih je pokoja kućica, no mnoge su sada napuštene iako već koje stoljeće i dulje svjedoče o danas prohujalom životu i ljudima cijeloga kraja.
U jednoj takvoj staroj autohtonoj ljepotici, koja originalnom arhitekturom, načinom izvedbe i građevnim materijalom daleko nadmašuje svoje mlađe stambene PVC i knauf ‘sestre’, samuje Slavica Jović. Po majci Bračanka, iznimno je vezana uz svoj Supetar, pa se u njezinoj kući i dvorištu usred Banije posvuda mogu vidjeti detalji i predmeti karakteristični za jug Hrvatske: pronaći ćete tako školjke, jadransko kamenje koje su stoljećima ‘bužali’ prstaci, slike jedrenjaka i trabakula, samonikle mediteranske trave posađene u ‘pitare’. Također možete osjetiti miris kakve ‘lešade’ začinjene češnjakom i maslinovim uljem što dopire iz lonca. No kako je Slavičin otac rođen u susjednom Dabrinu a ona sama u Sisku, svagdje se to dalmatinsko obilježje imanja na skladan način isprepliće s onom tipično banijskom.
- Prije ravno pedeset godina udala sam se za svog Nikolu Jovića te uz njega stekla ovo njegovo obiteljsko imanje na kojem se rodio. Inače smo oboje kao trgovci radili i živjeli u Sisku. Naša djeca, Miloš i Milena, otišli su za Srbiju još prije rata, pa i danas ondje žive sa svojim obiteljima: on u Pančevu, ona u Beogradu. Suprug i ja dali smo se u bežaniju kad i ostali, čim je vrag odnio šalu, pa se na tri godine skrasili kod njegova brata u Pančevu. Tih se dana ne volim ni prisjećati. Nekako smo te životne turbulencije ipak prebrodili, pa se već u proljeće 1998. vratili ovamo, kući njegovih roditelja u Rašću. Ne, dakle, u Sisak, u kojem smo do rata normalno živjeli – priča nam naša domaćica.
Premda su u Pančevu bili dobro dočekani, nisu željeli biti na teret Nikolinu bratu, pa su činili sve da sami zarade koji dinar. Svejedno, nov način svakodnevnice teško su prihvaćali, a i zov zavičaja je bivao sve jači. Kako se za kuću nakon Oluje brinula Nikolina sestra koja je ostala u Rašću, dom ih je po povratku dočekao u stanju dovoljno dobrom da u njemu odmah prespavaju. Ipak, život ponovno kreće novim smjerom. Po prirodi radišni, marljivo su zasukali rukave te relativno brzo u red doveli i dodatno oplemenili cijelo imanje. Nažalost, Nikola je preminuo 2015., sedamnaest godina nakon povratka iz Srbije, pa od tada Slavici ostaje tek uspomena na, kako sama kaže, najljepše razdoblje njihova zajedničkog života.
- Da, bila su to zaista lijepa vremena: djeca situirana i obiteljski sređena, unuci lijepo rastu, a nas dvoje dobra zdravlja, vedri i veseli. Ne znam što bi čovjek više mogao poželjeti. Rat prošao, ni prije ni poslije njega nitko nam nije ozbiljnije naudio, a uobičajenih svakodnevnih izazova se nismo bojali, pa se činilo da život opet ide nekim normalnim tijekom, nabolje. A onda je Nikolina smrt sve to naprasno zaustavila i promijenila. Tako već pet godina samujem i borim se kako znam i umijem. Jer mnogo toga mogu propustiti, mnogih se stvari odreći i u mnogočemu popustiti, no jedno ne dopuštam: da mi kuća i okućnica budu zapušteni. I sve to zbog uspomene na mog Nikolu i njegove roditelje. Zato svaki dan uređujem dvorište, sadim cvijeće i obrezujem voćke, a sada već i bašču pripremam za sadnju, pa sve ovdje izgleda k’o brižno njegovan park – s ponosom nam ističe Slavica.
Mirovinu od 1.300 kuna Slavica iz mjeseca u mjesec pažljivo rasteže, jer joj samo jedan krivi izdatak može ozbiljno naštetiti. Na režijske troškove i nužne lijekove ionako odlazi bar pola te crkavice, pa ono što preostane nije dovoljno za ozbiljnije održavanje imanja i života, unatoč plodovima iz bašte i nevelikom broju ovaca koje drži.
- Trenutačno me muči prilično velik i ne baš lako rješiv problem. Sve se na kući, ovoj banijskoj ljepotici i remek-djelu majstora otprije stotinu godina, dobro drži osim crepova, koji polako padaju i propadaju. Obnova krova je ozbiljna i zahtjevna investicija, za koju ja nemam novaca, premda će možda početi prokišnjavati već za sljedećih jačih oborina. Tako sve nekako mislim da bi mi država mogla pomoći bar u tome, jer ipak je riječ o autohtonoj i tradicionalnoj banijskoj arhitekturi koju bi se moralo zaštititi kao kulturno dobro – razmišlja naglas Slavica Jović.
Svaki put kad uspije otići do majčina Brača, iz Supetra u koji je zaljubljena donese pokoji darak svojoj banijskoj ljepotici, barem u obliku oblutaka ili sadnice masline, lavande, bosiljka. Pa onda marljivo radi uokolo da bi taj banijsko-dalmatinski pitomi sraz još njegovaniji dočekao njezinu unučad, čiji su joj povremeni posjeti najveća radost. S njihovim dolaskom stara ljepotica živne, pa bakino srce bude dokraja ispunjeno nježnošću i veseljem. Slavica kaže da tada doista napuni baterije i smogne snage za sve što je čeka, uključujući opet samoću i tišinu na kakve je, mimo vlastite volje i izbora, već navikla.
- Žao mi je što se ljudi više ne vraćaju u ove krajeve ili što to čine u jako maloj mjeri. Znam da svatko ima svoje razloge i da se nakon niza godina nije lako odlučiti na povratak, pogotovu kad si Baniju napustio kao dijete. Ali da bar iz poštovanja i radi uspomena dolaze češće obići nasljeđe svojih roditelja i djedova, možda bi ih ta ljepota ponukala da bolje razmisle o tome – poručuje svima naša sugovornica.
Nakon posjeta Ravnom Rašću, raspitali smo se u sisačkom Restauratorskom odjelu Ministarstva kulture RH postoji li mogućnost da država pomogne Slavici obnoviti krovište kuće. Kazali su nam da im ona sama mora najprije uputiti zahtjev u pisanoj formi, pa će onda izaći na teren i vidjeti što bi se moglo učiniti da taj banijski etnološki dragulj ostane blistav kao što jest.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
