>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Ustašizacija Ukrajine

Evropske elite sustavno ignoriraju činjenicu da se u zapadnom dijelu Ukrajine uspješno gradi zlokobna fašistička tvorevina. Ukrajinska vlada formirala je hibridni sistem napada na medije u kojemu kombinira državnu represiju, cenzuru, naputke urednicima i paravojne skupine koje fizički napadaju novinare, pale redakcije i sastavljaju liste za odstrel

Notorna je činjenica da Evropska unija nema nikakvu politiku, pa tako ni onu vanjsku, a odsustvo vanjske politike rijetko se gdje tako jasno ogleda kao u njezinom odnosu prema zbivanjima u Ukrajini, otkad je prije gotovo tri godine u toj zemlji izbila revolucija koja se nazvala Euromajdan, kako bi naglasila svoj proevropski odnosno proturuski karakter. Evropske elite nadahnuto su pozdravile prevrat u kojemu je svrgnut proruski predsjednik Viktor Janukovič, a njihova politika prema postmajdanskoj Ukrajini otad se dosljedno svodi na demoniziranje Putinove Rusije zbog aneksije Krima i građanskog rata na većinski ruskom istoku zemlje, te sustavno ignoriranje činjenice da se u njezinom zapadnom, evropskom dijelu, uspješno gradi zlokobna fašistoidna tvorevina.

‘Novosti’ su već pisale o povijesnom revizionizmu koji je Ukrajinu zahvatio brzinom i snagom šumskog požara, a kojemu je cilj dokidanje svih veza s komunističkom prošlošću i potpuna rehabilitacija nacionalističkog pokreta koji je u Drugom svjetskom ratu surađivao s nacistima. Logistička kičma toga procesa povjerena je instituciji koja se zove Ukrajinski institut nacionalnog sjećanja, na čelu kojega je Volodimir Vjatrovič, opskurni povjesničar bez akademskih referenci, ali s izraženom sklonošću ka nacionalističkim skupinama koje su tijekom Drugog svjetskog rata provodile pogrome Židova i Poljaka.

Donošenjem dekomunizacijskih zakona ukrajinska vlada dobila je alat za progon ljevičarskog i antifašističkog djelovanja, pa je početkom ove godine zabranila Komunističku partiju

Vjatrovič je uspješno proveo rehabilitaciju vođa Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) i Ukrajinske pobunjeničke vojske (UPA) Stepana Bandere, Romana Šuheviča i Jaroslava Stecka, čija imena danas nose glavne ulice ukrajinskih gradova. Sudjelovao je i u donošenju takozvanih dekomunizacijskih zakona kojima se zabranjuje javno kritiziranje pripadnika OUN-a i UPA-e jer su oni ‘borci za ukrajinsku neovisnost’, arhivi ukrajinskih i sovjetskih tajnih službi stavljaju pod kontrolu Vjatrovičevog instituta, a u sklopu zabrane isticanja komunističkih simbola mijenjaju se imena tisuća ulica, trgova i parkova. Donošenjem dekomunizacijskih zakona ukrajinska vlada dobila je alat za progon najšireg kruga ljevičarskog i antifašističkog djelovanja, pa je početkom ove godine zabranila Komunističku partiju Ukrajine, unatoč tome što ta stranka sadržajno ne zastupa lijeve politike, ali propagira ruski nacionalizam, dok je anarhistička skupina Crna zora iz Lavova zaradila kaznenu prijavu zbog ‘širenja komunističke propagande’ u vidu letaka na Praznik rada, 1. maja.

No da bi transformacija Ukrajine u etničku tvorevinu o kakvoj je sanjao Bandera bila uspješno realizirana, tamošnje institucije sustavno provode kampanju gušenja slobode medija, izazivajući pritom minimalne kritike od strane Unije, unatoč kršenju proklamiranih vrijednosti na kojima se ‘evropski projekt’ navodno temelji.

Ukrajina je u vrijeme revolucije 2014., prema podacima Reportera bez granica, bila treća zemlja svijeta po broju ubijenih novinara (šest), prva po broju napada na novinare (215), prva po broju otmica novinara (33) i prva po broju uhapšenih novinara (47). Ako se dio ovih incidenata i može pripisati vladi Viktora Janukoviča, s obzirom na to da je on u parlamentu smijenjen krajem veljače, nasilje nad novinarima nastavilo se i nakon konstituiranja nove ukrajinske vlasti, s tom razlikom da je ono danas institucionalizirano. Prema podacima kijevskog Instituta za masovne medije, u prvoj polovici ove godine državno odvjetništvo podignulo je 113 krivičnih prijava zbog napada na novinare, uključujući i one za fizičke napade i oštećivanje imovine.

Državna sigurnosna agencija sbu aktivno gradi mrežu doušnika po čijim dojavama desničarske skupine poput Desnog sektora i milicije Azov progone ‘državne neprijatelje’

Ukrajinska vlada formirala je hibridni sistem napada na medije u kojemu kombinira državnu represiju, cenzuru i naputke kojima urednike medija direktno iz predsjedničkog ureda instruira kako izvještavati (takozvani temniki), te paravojne skupine koje fizički napadaju novinare, pale redakcije i sastavljaju liste za odstrel. Jedna od tih akcija, kako piše Volodimir Čemeris, parlamentarni zastupnik tijekom 1990-ih a danas predsjednik nevladine organizacije Institut Respublica, naziva se ‘pet minuta mržnje’, a sastoji se od masovnih napada putem društvenih mreža na nepoćudne novinare, aktiviste i državne dužnosnike. Oksana Romanjuk, ukrajinska predstavnica Reportera bez granica, tvrdi da je ‘internet vojsku’ koja provodi te napade početkom 2015. formirao ministar informiranja Jurij Stec, bivši novinar televizije Kanal 5 koju kontrolira ukrajinski predsjednik Petro Porošenko.

Jedan od najgorih incidenata koji se direktno povezuje s djelovanjem online napada dogodio se početkom rujna, kada je 20-ak bivših pripadnika 30. brigade ukrajinske vojske zapalilo zgradu najveće ukrajinske televizije Inter, uslijed čega je nekoliko zaposlenika ozlijeđeno, a neki su se otrovali ugljičnim monoksidom. Samo četiri dana ranije ministar unutarnjih poslova Arsen Avakov javno je pozvao da se Igor Šuvalov, direktora Intera, deportira u Rusiju zbog ‘antidržavnog’ djelovanja televizije. S online napadima povezuje se i ubojstvo bjeloruskog novinara Pavela Šeremeta u srpnju ove godine, za koje ukrajinske vlasti optužuju Rusiju.

Volodimir Čemeris, koji u današnjoj Ukrajini vidi ‘totalitarne tendencije’, piše i kako državna sigurnosna agencija SBU aktivno gradi mrežu doušnika po čijim dojavama desničarske skupine poput Desnog sektora i milicije Azov progone ‘državne neprijatelje’. Naročito je aktivna web-stranica Mirotvorec, koja je u svibnju ove godine objavila popis 7000 medijskih radnika koji su proglašeni ‘suradnicima terorista’ isključivo zato što su u nekom trenutku od pobunjeničkih vlasti u Donbasu na istoku zemlje dobili akreditaciju za izvještavanje s tog područja. Objavljivanje popisa nekoliko dana ranije na svom je Facebook profilu najavio Anton Geraščenko, savjetnik ministra Avakova, istog onog koji je progonio televiziju Inter, a nakon objavljivanja popisa u vodećim ukrajinskim medijima započela je hajka u kojoj se za te novinare tražio sudski progon zbog veleizdaje. Mirotvorec su, kako pišu neovisni ukrajinski novinari Oleg Petik i Halina Herajm, krajem 2014. osnovali bivši dužnosnici SBU-a, a jedini pokušaj zatvaranja web-stranice, koji je zamjenik ministra informiranja inicirao netom nakon objavljivanja popisa novinara, propao je nakon što su pripadnici Desnog sektora i skupine C14 u znak protesta upali u prostorije Ministarstva informiranja.

Uz Mirotvorca, najaktivnije su i skupine građana koje sustavno nadziru sve što se objavljuje u vodećim i alternativnim medijima, a zatim od relevantnih institucija traže zabrane prikazivanja ili objavljivanja. Jedan od bizarnijih slučajeva zabrane na traženje ‘građana’ odnosio se na kultni ruski film ‘Garaža’ iz 1980., satiru sovjetskog društva iz vremena Leonida Brežnjeva.

Osim koordiniranja osvetničkih napada i kontroliranja medija uz pomoć temnika, parlament je izglasao i niz restriktivnih odredbi o ‘zločinima protiv nacionalne sigurnosti’, koji nose kaznu zatvora do 15 godina i prema kojima se ne smije govoriti protiv vojne mobilizacije, ali ni izražavati pozitivna iskustva iz sovjetskog razdoblja, kritizirati kršenje ljudskih prava ili propagirati federalni ustroj države.

Najpoznatija žrtva toga zakona opozicijski je bloger Ruslan Kocaba, koji je uhapšen početkom 2015., neposredno nakon početka prvog vala opće mobilizacije. Kocaba je u videu koji je postavio na YouTube kritizirao mobilizaciju i prisiljavanje na ubijanje ‘braće na istoku’. Prije toga pojavljivao se i u ruskim medijima, gdje je sukob u Donbasu nazvao građanskim ratom i tvrdio da 2014., kada je boravio na frontu, nije vidio ruske vojnike ni bilo koje strane borce. Optužen je za ugrožavanje teritorijalnog integriteta, suradnju s neprijateljem i špijunažu, za što je dobio 3,5 godine zatvora, a presuda je odbačena u lipnju ove godine, nakon što ga je Amnesty International proglasio političkim zatvorenikom i nakon što je u zatvoru proveo godinu i pol dana.

Ovakva koordinirana i sistematska politika gušenja slobode medija dovela je, pišu Petik i Herajm, do potpune dominacije onoga što nazivaju ‘domoljubno novinarstvo’, u kojemu vodeći novinari kontinuirano prozivaju svoje nepoćudne kolege i otvoreno izjavljuju da im za poznavanje situacije u Donbasu ne trebaju neovisni izvještaji, već im je dovoljno ono što im kažu državne institucije. Poznata tamošnja književnica Oksana Zabužko, pišu oni, novinarku internetske televizije Hromadske Nastju Stanko javno je nazivala ‘terorističkom pomagačicom’ jer je na jednoj konferenciji govorila o gušenju slobode medija, a prilikom paleži prostorija televizije Inter zabilježeno je kako neki reporteri rade selfije ispred zgrade u plamenu. Svi ti novinari za sebe će reći da su ‘prozapadno’ i ‘proevropski’ orijentirani, uz minimalno gunđanje evropskih institucija, iako je evidentno da je jedino što iza tih pridjeva stoji sirovi, antiruski nacionalizam.

Rusija kriva za Drugi svjetski rat

Povijesni revizionizam koji provodi ukrajinska vlada počeo je izazivati i međunarodne skandale, primjerice krajem rujna kada je izraelski predsjednik Reuven Rivlin pozvan na komemoraciju masakra na Babi Yaru blizu Kijeva, gdje su nacisti u samo dva dana 1941. godine ubili oko 30.000 Židova. Rivlin je otvoreno za suradnju u genocidu nad Židovima optužio ukrajinske kolaboracioniste OUN, što je izazvalo gnjevne reakcije današnjeg predsjednika OUN-a Bogdana Červaka i predsjednika Instituta nacionalnog sjećanja Volodimira Vjatroviča. Sa susjednom Poljskom Ukrajina ima naročito složen odnos, s obzirom na to da Poljska također očekuje službeno priznanje da su ukrajinski nacionalisti sudjelovali u masovnim ubojstvima Poljaka, a poljski parlament prošlog je ljeta izglasao zakon kojim se ti masakri, počinjeni tijekom 1943. i 1944., proglašavaju genocidom. S druge strane, u potezu usmjerenom prema zajedničkom neprijatelju, Rusiji, ukrajinski i poljski parlamenti izglasali su krajem listopada Deklaraciju o sjećanju i solidarnosti. Njome se početak Drugog svjetskog rata smješta u potpisivanje Sporazuma Ribbentrop-Molotov 1939. godine, čime se jednaka krivnja za rat svaljuje na nacističku njemačku i na Sovjetski Savez. O deklaraciji će, vjerojatno u prosincu, glasati i parlament Litve.

1/1