>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ustašo-četnikizacija Evrope

Iz današnjeg kuta izgledaju naivno mirovni napori međunarodne zajednice devedesetih godina u zemljama ex-Jugoslavije. Naime, ovdašnji su nacionalizmi bili neka vrsta desne ‘avangarde’, putokaz onome što se danas događa u Evropi i Sjedinjenim Državama

To izgleda kao simboličko zatvaranje kruga. Ovih dana objavljena je fotografija zamjenika talijanskog premijera Mattea Salvinija s četničkom zastavom u ruci i premda nijedna agencija ne objavljuje gdje je, kada i kojim povodom snimljena, njenu autentičnost još nitko nije zanijekao. To znači da se fotografija nudi za posve očite interpretacije, na prvom mjestu da je Salvini, šef radikalno desne Lige, ovim izrazio simpatije za četnički pokret Draže Mihailovića, pa ćemo se okrenuti nekim drugim, manje vidljivim. Devedesetih godina prošlog stoljeća Italija je bila vrlo aktivno uključena u sprečavanju jugoslavenskih ratova, lako se sjetiti jurišnog špartanja ovim prostorima tadašnjeg šefa diplomacije Giannija De Michelisa, u kojima su aktivno sudjelovali oživljeni ostaci četničko-ustaških ekstremista iz Drugog svjetskog rata. Njih se s razlogom moglo smatrati najgorim što je tada u Evropi postojalo, i premda je De Michelis znao ponekad ići na živce svojim moralističkim pametovanjem, to je imalo smisla. I dalje ti obnovljeni ostaci čine dno evropske političke scene, kao mulj koji se skuplja na dnu kanalizacijske cijevi, ali više ne izgledaju nimalo usamljeno, jer se ekstremna profašistička desnica proširila od sjevera do juga Evrope, s jedinom razlikom što se ova naša javlja pod starim zastavama i simbolima, a evropska je odabrala nove.

Nove su i ciljne točke ovih današnjih ekstremizama, to su redom imigranti iz afro-azijskih zemalja, ali u potpuno različitom i iracionalnom rasponu od Mađarske, gdje ih praktički nema, do Velike Britanije, koja je kao carica svjetskog kolonijalizma naprosto morala kroz prošlost primiti određen broj prekomorskih stranaca, ili Sjedinjenih Država, koje čak ne bi ni postojale bez snažne državotvorne imigracije. Druga važna razlika je u tome što je nacifašizam u Drugom svjetskom ratu imao dvije snažne emitivne centrale u Njemačkoj i Italiji, čega danas nema, ali fotografija Salvinija s četničkom zastavom govori da ni to još nije sasvim isključeno. Osim toga, tu i nema čistih modela, jer se oni često međusobno tijesno dodiruju i isprepliću. Italija je recimo, službeno gledano, imala na ovim prostorima najbližeg saveznika u Pavelićevim ustašama, kojima je dala i papirnatog kralja koji se nikada nije udostojao doći u Zagreb, ali su joj zapravo bili bliži četnici, čime je provodila nimalo besmislenu, ali ipak neuspješnu strategiju ‘podjeli pa vladaj’. Dakle, Salvini kvari na isti način stare sheme kao Benito Mussolini s kojim, uostalom, dijeli i neke biografske podudarnosti. I on se pojavio u politici kao ljevičar, a završio kao ekstremni desničar, koji čak zahtijeva da se u talijanskom javnom prometu fizički odvoje, dakle segregiraju imigranti od domicilnih Talijana.

Upravo je tako nekako i u Evropi u cjelini. Ljevica ubrzano nestaje, pa je Romano Prodi zadnji predstavnik socijalista i socijaldemokrata u vrhu Evropske unije (ne računajući nekoliko godina njihovog predsjedanja evroparlamentom). Gotovo je sigurno da će se tako nastaviti i nakon predstojećih evroizbora za EU parlament, jer ljevica još nešto znači samo u Portugalu, Španjolskoj, Grčkoj i Rumunjskoj. EU kontinent drži čvrsto u svojim rukama desni centar i sve više klasična desnica. To ne bi bilo samo po sebi tragedija da se stranke desnog centra drže nepisanog pravila s početaka evrointegracija, a to je da one budu prva linija obrane protiv povratka nacifašista i ekstremne desnice na evropsku političku scenu. Ali ta se linija, koja je neko vrijeme stvarno funkcionirala, sve više pomiče unatrag ili čak puca, a kroz pukotine, sada bi se već moglo reći, nadiru ksenofobne i granično fašističke stranke, i to manje-više na cijelom kontinentu. Recept je uglavnom isti. Najprije se pojavi neka relativno mala radikalno desna stranka ili inicijativa, u pravilu antievropska i ksenofobna, koju stranke desnog centra pokušavaju neutralizirati i ukloniti, ali kako ne uspijevaju, i same prelaze na pozicije tzv. ekstremnog centra. Ni to im, međutim, ne donosi korist na izborima, jer nose predugo gomilani teret naraslih klasnih razlika, korupcije, elitizma… i onda gotovo kolabiraju, kao nedavno na izborima u Bavarskoj.

Upravo to se dogodilo i na ovim našim prostorima, uključujući Hrvatsku. Centristički mejnstrim u Evropi oštro je devedesetih reagirao na ovdašnje profašističke stranke i pokrete, a ‘dalekovidno’ su ih podržali samo marginalci tipa Viktora Orbana ili Jörga Haidera. No kako to nije dalo ploda, Hrvatska i ostale zemlje polako su uplivavale u srednjostrujaški evropski politički prostor i danas ih se smatra manje-više normalnim zemljama. Ne zato što su se te zemlje približile Evropi otprije tri desetljeća, nego više zato što se Evropa približila njima. Tako da se čak može reći da su ex-jugoslavenske zemlje bile neka vrsta desne ‘avangarde’ koja je funkcionirala kao putokaz gdje će završiti ostatak kontinenta. Naravno da tu ne postoji izravna uzročno-posljedična veza, pa naslov ovog teksta treba uzeti kao slikovito pretjerivanje. Plima radikalne desnice u EU-u došla je na valu velike krize u Sjedinjenim Državama i Evropi prije desetak godina, kada se pokazalo da neoliberalizam koji one utjelovljuju ne nudi nimalo bolji svijet, prije puno gori. Ali ni neposlušna djeca tog istog neoliberalizma (Salvini, Orban, Kaczynski) ne nude ništa drugo osim iracionalne omraze prema imigrantima, što je samo put u bržu regresiju, a osim toga nije ni bunar bez dna iz kojeg će se unedogled crpsti podrška zapuštenih i izmanipuliranih birača. Salvini čak tu ima ‘sreće’, jer je Italija zbilja izložena ogromnom valu useljenika koje uglavnom sama zbrinjava jer druge članice EU-a, uključujući bogatije, za to ne pokazuju interesa. Ali što će ‘sirota’ Orbanova Mađarska? Ona, uz silnu žičetinu koju je podigla prema južnim nečlanicama EU-a, pa čak i prema članicama, jedva da ima šaku izbjeglica, pa sada nišan sotonizacije okreće prema beskućnicima koji spavaju po kolodvorima i parkovima. A i to će brzo presušiti i trebat će tražiti nove trikove kojima bi se homogeniziralo mađarsku naciju. I eto ti nove šanse za balkanske našijence. Iako je riječ o hrpi luzera, koji već skoro cijela tri desetljeća pljuju po Jugoslaviji, a nisu u stanju sastaviti jednu jedinu racionalnu rečenicu zašto su je rušili, odjednom im okolnosti idu na ruku. Sada slično gledamo i u Evropi.

Ona je u dubokoj krizi, po svemu sudeći najviše zato što se odrekla međudržavne i socijalne solidarnosti koja joj je trebala biti u temeljima, ali ti temelji nikada nisu do kraja ugrađeni. Ali evroskeptičnu stranu, pogotovo onu koju čine otvoreni rušitelji EU-a, karakterizira još otvoreniji egoizam, koji je samome sebi digao i ruglo od spomenika u obliku bodljikave žice kojom je premrežen dobar dio Evrope. I eto, to su ti evropski ‘ustaše’ i ‘četnici’, pored kojih ovi naši ne moraju strahovati za budućnost.

1/2