Sofijski samit Europske unije i zapadnog Balkana pretvorio se u sijelo na kojemu su se europski i balkanski lideri još malo družili i čavrljali o europskoj perspektivi šest balkanskih država koje su ostale pred zidinama europske tvrđave i nakon što su se one u prošlom desetljeću tigrovim skokom preselile na istočnoeuropske granice. Albanija, BiH, Crna Gora, Kosovo i Makedonija morat će sačekati dok Europska unija ne odluči što će sama sa sobom učiniti, a dok se to ne dogodi balkanskim eurokandidatima je jasno poručeno da se Unija neće proširivati na zapadni Balkan, nego će se s njim nastaviti povezivati. Za Srbiju se pak ne zna hoće li kao rok za članstvo u EU-u ostati ranije spominjana 2025. godina.

Bugarski premijer Bojko Borisov, koji je uložio silnu energiju kako bi nakon puno godina zapadni Balkan stavio na dnevni red jednog od samita europskih lidera, pomalo razočarano je upitao svoje europske kolege zašto se toliko plaše Balkana kad svih šest balkanskih kandidata za članstvo ima manje stanovnika od Rumunjske, a i njihov ukupni BDP je približno jednak slovačkom BDP-u. Prevedeno, zašto se europski slon toliko plaši balkanskog miša?

Američka povjesničarka bugarskog porijekla Marija Todorova je prije dva desetljeća u svojoj knjizi ‘Imaginarni Balkan’, nakon temeljite analize povijesnog pogleda Europe na Balkan, između ostalog zaključila: ‘Pošto je geografski neodvojiv dio Europe, ali je kulturno konstruiran kao ‘unutrašnja drugost’, Balkan je zgodno poslužio da apsorbira mnoštvo eksternalizovanih političkih, ideoloških i kulturnih frustracija koje potječu iz tenzija i proturječnosti svojstvenih regijama i društvima van Balkana. Balkan je vremenom postao zgodna zamjena za emocionalno pražnjenje koje je ranije pružao orijentalizam pošto je oslobodio Zapad optužbi za rasizam, kolonijalizam, eurocentrizam i kršćansku netrpeljivost prema islamu. Uostalom, Balkan se nalazi u Europi, Balkanci su bijelci, uglavnom su kršćani pa se zato projekcijama vlastitih frustracija na njih moglo izbjeći optužbe za rasizam i vjersku netrpeljivost.’ Europa je kroz povijest, tvrdi Todorova, svoje probleme prebacivala na Balkan, a sudeći po samitu u Sofiji i rigidnoj politici proširenja na Balkan, to čini i danas.

Balkanskim kandidatima za članstvo u Europskoj uniji propisana su najopširnija i najstroža pravila i kriteriji koje moraju ispuniti kako bi dobili zeleno svjetlo da sjednu za briselski stol. Unatoč tome, stalno im se na leđa stavlja dodatni teret o kojem nisu ni sanjali da će ga morati nositi. U Sofiji im je to najzornije objasnio francuski predsjednik Emmanuel Macron, poručivši da prijema novih članica neće biti dok Unija ne provede reforme koje joj se nameću zbog procesa i previranja rođenih u njezinoj utrobi te onih koji je pritišću iz njezina okruženja, a zapravo najmanje veze imaju s Balkanom. Balkan je tek pomoćno igralište na kojemu se neki od njih, poput migrantske krize ili sukoba Zapada s Rusijom, Turskom i Kinom, odigravaju i mimo volje i utjecaja balkanskih država.

Bugarska i njezin premijer Borisov uspjeli su ugurati Balkan kao temu Europskoj uniji dobrim dijelom i zbog straha Zapada da bi se zbog njegove jalove politike proširenja na taj prostor mogle ubaciti Rusija i Turska, pa i Kina i bliskoistočne zemlje, kombinirajući ekonomski i politički te vojni utjecaj. Za većinu europskih lidera Balkan se pretvorio u prostor koji im je ponajprije važan zbog zaštite zajedničke europske sigurnosti. Partnerstvo s balkanskim državama prije svega im je značajno kako bi se zaštitili od migranata i uvoza terorizma i oružja preko balkanskog prostora, ali i kako bi ruski i turski utjecaj držali dalje od svojih granica.

Svoje strahove i unutarnje krize Europska unija je preselila na Balkan i ugradila u svoju politiku proširenja. Sofijski samit samo ih je dodatno razgolitio. Europska unija je politiku proširenja zapravo stavila na led, iako i dalje podgrijava nadu šest balkanskih zemalja da bi jednog lijepog dana, a možda i prije, mogle postati članice Unije kad urade domaću zadaću koja im je zadana. No istovremeno je jasno da su brojne krize ugrozile njezinu budućnost, podijelile je uzduž i poprijeko. Europska kuća se trese zbog migrantske krize, Brexita, terorističkih napada, podjela na staru i novu Europu, jačanja radikalne desnice, sukoba s Trumpovom Amerikom zbog Irana i njegove izolacionističke politike koja producira globalni trgovinski rat i novo miješanja karata u međunarodnim odnosima, pa ne čudi da se europska politika proširenja na Balkan svela na zagovaranje politike partnerstva sa šest balkanskih država kako ne bi okrenule leđa Uniji i završile u zagrljaju konkurenata, odnosno stvarnih i izmišljenih neprijatelja.

Rasklimana Europska unija, kojoj su sada prioriteti postali sigurnost i zaštita ne samo vanjskih nego i unutarnjih granica, odvraćanje i sprječavanje migranata da uđu u EU, donošenje rigidnijih propisa o azilu i boravku u zemljama članicama, sve je nesposobnija za primanje novih članica pa sve češće povlači poteze koji zemljama kandidatkinjama dodatno otežavaju pristupne pregovore. Albanski premijer Edi Rama u Sofiji nije krio razočaranje kad je shvatio da njegova zemlja i Makedonija u lipnju najvjerojatnije neće dobiti suglasnost za početak pristupnih pregovora, unatoč preporuci Europske komisije. Srpski pregovarači skresali su svoja očekivanja da bi sljedećeg mjeseca mogli otvoriti svih pet pripremljenih poglavlja i poručuju da bi bili zadovoljni i s dva do tri novootvorena pregovaračka poglavlja. Ponovno izabrani crnogorski predsjednik Milo Đukanović u inauguracijskom govoru uvjerava crnogorsku javnost da će Crna Gora sigurno biti prva sljedeća nova članica Unije, ali ne govori kad i kako će se to dogoditi jer o tome šute i europski čelnici.

Nakon sofijskog samita srpski predsjednik Aleksandar Vučić konstatira da je ‘drugačija klima u Evropi, nikada ovako komplikovana situacija u svetu nije bila, čak ni u vreme pred Prvi svetski rat’. A Srbija je u situaciji kad je ‘bolje da sačuvamo mir i stabilnost i radimo na razvoju ekonomije’. Na novinarski upit ostaje li Srbiji kao rok za članstvo u EU-u 2025. godina, Vučić odgovara da nitko u ovom trenutku to ne može reći: ‘Mislite da oni to znaju, bilo ko u Evropskoj uniji. Ali, prvo mi da uradimo svoj posao, vladavinu prava, razne slobode, da to završimo, a onda ostaje još najteža prepreka, normalizacija odnosa sa Prištinom… Tako da – da li iko zna da li će do toga doći i kako – samo može da se nagađa.’