>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Tena Erceg

Vijay Prashad: Snaga ljevice mjeri se snagom ili slabošću organizacija radničke klase

Parlamentarna demokracija daje nam određene mogućnosti, ali ona ne bi trebala crpiti svu našu energiju. Naš glavni zadatak je organiziranje radništva i u sklopu toga jačanje samopouzdanja radnika. Ako oni ne postoje kao neovisna snaga, tada će se svaka lijeva organizacija podrediti socijaldemokratima i elektoralizmu, a svaki svoj pa i najskromniji utjecaj staviti na raspolaganje liberalima ove ili one vrste

Vijay Prashad indijski je povjesničar, novinar, autor niza knjiga i glavni urednik izdavačke kuće LeftWord Books posvećene objavljivanju ljevičarske literature u Indiji i jugoistočnoj Aziji. Aktivan je u Međunarodnoj skupštini naroda (International People’s Assembly), platformi koja okuplja više od dvjesto masovnih organizacija iz stotinjak zemalja svijeta. ‘Skupština je proizašla iz sastanka koji je prije dvije godine održan u Brazilu pod nazivom ‘Dileme čovječanstva’, s ciljem izgradnje narodnog internacionalizma ukorijenjenog u teoriji i povijesti ljevice’, kaže Prashad, koji sudjeluje i u takozvanoj Progresivnoj internacionali (PI), organizaciji među čijim su savjetnicima i Noam Chomsky, Janis Varufakis i Naomi Klein, a čiji je cilj povezati progresivne društvene pokrete, sindikate i političke stranke diljem svijeta.

Nastojanje ljevice da ponovno izgradi svoju bazu odvija se ne samo u kontekstu objektivne slabosti sindikata već i u periodu ideološke konfuzije koja proizlazi iz uspona rasističkih i neofašističkih ideologija i dezorijentirajućeg postmodernizma

Možete li reći nešto o Progresivnoj internacionali, koji je cilj organizacije i koja je vaša uloga u njoj?

Utemeljitelji Progresivne internacionale pozvali su me prije godinu dana da im se pridružim. Zaintrigiralo me zato što se radi o organizaciji drugačijoj od Međunarodne skupštine koju kreiraju i definiraju politički i društveni pokreti. PI ima, čini se, drugačiju orijentaciju, najprije je najavljeno njezino osnivanje pa su tek onda organizacije pozvane da joj se pridruže. Sudjelujem u Međunarodnoj skupštini jer sam vrlo posvećen internacionalizmu radništva, dok u početku nisam bio siguran hoće li tako biti i s IP-jem. U ranoj smo fazi formiranja Progresivne internacionale pa je stoga prerano donositi sudove; procedure se tek razvijaju i bit će zanimljivo vidjeti kako će se one oblikovati. U svakom slučaju, treba nam što više platformi i treba nam da one međusobno surađuju. Moj je moto ‘jedinstvo u akciji’ i stoga se nadam da će biti prilike da ta i druge platforme grade vlastite snage, a zatim se i ujedinjuju u cilju jačanja međunarodne ljevice.

Borba na dva kolosijeka

Kako biste opisali stanje ljevice danas, i kao ideje i kao političke snage?

Ljevica može biti jaka samo onoliko koliko su jaki radnička klasa i seljaštvo. Globalizacija je devastirala političke organizacije ljevice, prije svega radničke sindikate u tvornicama i na poljima. Pojave kao što su rascjepkanost industrije i seljenje i podugovaranje proizvodnje oslabile su sindikalni pokret i povećale udio prekarnog i neformalnog rada, a time i ono što nazivamo strukturnom nezaposlenošću. Temeljna organizacijska baza radničke klase, dakle sindikati, pretrpjeli su veliku štetu, a to znači da se rezervoar snage ljevice značajno ispraznio. Tijekom posljednjih pet desetljeća ljevica je imala zadatak da ponovno izgradi svoju bazu, da pronađe nove načine organiziranja radnika u prekarnim i neformalnim sektorima i da osmisli nove radničke platforme. Da se razumijemo, ljevica nije jaka ili slaba zbog svojih ideja ili intelektualaca, njezina snaga mjeri se isključivo snagom ili slabošću organizacija radničke klase. Nastojanje da se ta baza izgradi odvija se ne samo u kontekstu objektivne slabosti sindikata već i u periodu ideološke konfuzije koja proizlazi iz uspona rasističkih i neofašističkih ideologija i dezorijentirajućeg postmodernizma.

Uz stopu nezaposlenosti, u Americi je narasla i stopa gladi. Na stolu je doslovno pitanje opstanka. Američka vladajuća klasa toga je svjesna i zbog toga je ovlastila toljagu da se s time nosi. Ona ne želi da se protesti šire jer bi joj mogli postati ozbiljna prijetnja

U jednom od svojih predavanja govorili ste o ‘intelektualnom porazu’ ljevice koji se dogodio na zapadu posredstvom historiografije. Kako je do toga došlo?

Taj intelektualni poraz događao se na više razina. Prvo, nakon kolapsa Sovjetskog Saveza i državnog komunizma, zapad je iznova napisao kompletnu povijest od Oktobarske revolucije pa nadalje, pod vlastitim uvjetima. Teza koja se prvi put pojavila u ‘Izvorima totalitarizma’ Hannah Arendt 1951., ona da su fašizam i komunizam istovjetni, postala je generalni sentiment. To je kapitalističkom zapadu omogućilo da zanemari golem doprinos komunista antifašističkoj borbi, da odbaci doprinos komunističkih država iskorjenjivanju siromaštva, povećanju pismenosti itd. Sve je to bačeno na lomaču. To je pak najgorim fašističkim strujama u istočnoj Evropi omogućilo da se u društvu nametnu kao demokrati, pa zato i imamo pojave kao što je primjerice dolazak na vlast neofašista u Mađarskoj, gdje su se ti ljudi prvi put pojavili kao tehnokrati i demokrati neposredno nakon događanja 1989. godine. Također, uspon postmodernizma i drugih pridruženih ideologija dezorijentirao je mnoge osjetljive ljude koji su gajili sumnje prema temeljnoj važnosti struktura i organizacija te socijalnim promjenama. Takav postmodernizam postao je dominantan u prostoru ljevice i time izbrisao svaku mogućnost ozbiljne diskusije o strategijama za društvene promjene. Moram reći i da je jako puno cinizma proizašlo iz prostora ‘ljevice’, takvoga prema kojemu se svaki iskren razgovor o nužnosti društvene transformacije počeo tretirati kao utopijski ili anakron.

Pandemija koronavirusa, a zatim i protesti protiv policijskog nasilja u Americi još su jednom demonstrirali važnost internacionalizma. S druge strane, većina evropskih stranaka ljevice posvećena je gotovo isključivo nacionalnim problemima, a dobar dio njih zagovara i napuštanje Evropske unije. Je li to ispravna strategija?

Bilo koji program ljevice mora se odvijati na dva kolosijeka: s jedne strane, zbog prirode državnih sistema i načina na koji se odvija povijest, lijeva agenda mora imati nacionalnu orijentaciju. Nužno je da se ta agenda gradi u okvirima države i oko pitanja koja proizlaze iz klasne strukture neke nacije ili regije. No s druge strane, moramo razvijati povezanost među narodima i jačati međusobne veze na ljevici. Zbog toga su i organizacije koje smo ranije spominjali važne, one omogućavaju povezivanje koje nadilazi pojedinačne države. A pitanje Evrope nije isto što i pitanje internacionalizma. Evropa je i teritorij i set institucija uspostavljen zato da bi išao u korist kapitalističkog bloka. Evropa i njezine institucije možda se mogu transformirati, ali istovremeno moramo shvatiti i da su one duboko ukorijenjene u cjelokupnu politiku štednje. Trojka je primjerice instrument kapitalizma a ne internacionalizma, i zato najprije treba razjasniti na što točno mislimo kada govorimo o Evropi.

Primjeri Corbyna i Sandersa

Lijeve organizacije često smatraju da je jedini mogući način za postizanje progresivnih ciljeva onaj koji vodi kroz institucije parlamentarne demokracije. Što vi mislite o tome?

Parlamentarna demokracija daje nam određene mogućnosti, ali ona ne bi trebala crpiti svu našu energiju. Naš glavni zadatak je organiziranje radništva i u sklopu toga jačanje samopouzdanja radnika. Ako oni ne postoje kao neovisna snaga, tada će se svaka lijeva organizacija podrediti socijaldemokratima i elektoralizmu, a svaki svoj pa i najskromniji utjecaj staviti na raspolaganje liberalima ove ili one vrste. To je rasipanje energije. Cilj je izgradnja neovisnih radničkih organizacija na principu koji nije sektaški.

Kakve lekcije možemo izvući iz poraza Jeremyja Corbyna i Bernieja Sandersa?

Nužno je biti otvoren u pristupu i u jednom i u drugom slučaju. U oba se radi o ljudima ljevice koji su se natjecali na liberalnoj platformi i koje je sistem prognao. Obojica su izgradili vlastitu snagu putem mobilizacije jedne ili druge vrste, ali učinili su to bez istinski moćne lijeve snage, a to su jaki sindikati. Iz toga treba učiti. No dalje od toga postoje jasne razlike. Corybn je bio prisiljen djelovati unutar minskog polja Brexita koje mu je postavila krajnja desnica. Manevarski prostor bio mu je sužen, no unatoč tome učinio je posao vrijedan divljenja. Sandersa je s druge strane dvaput porazila mašinerija Demokratske stranke i time pokazala da nije spremna raskrstiti s konsenzusom oko kapitalizma u SAD-u. Oba slučaja treba pomno proučiti, no nijedan neće nužno pružiti formulu bilo kojoj drugoj zemlji. Ljevica u svakoj zemlji ima svoj vlastiti težak put.

Kako komentirate dosadašnje rezultate prosvjeda u Americi?

Protesti se ne događaju samo zbog ubojstva Georgea Floyda i kontinuiranog bjelačkog supremacizma već i zbog tegobnog stanja života u Americi. Uz stopu nezaposlenosti, narasla je i stopa gladi. Na stolu je doslovno pitanje opstanka. Američka vladajuća klasa toga je svjesna i zbog toga je ovlastila toljagu da se s time nosi. Ona ne želi da se protesti nastavljaju i šire jer bi joj mogli postati ozbiljna prijetnja. Pozivi za smanjenje financiranja policije već su se pretvorili u masovni fenomen, pa je to odlučio učiniti i sam grad Minneapolis. Policija je glavno sredstvo obrane privatnog vlasništva pa će, ukoliko se te mjere zaista budu provodile, a u odsustvu bilo kakvog programa za rješavanje svakodnevnih patnji ljudi, biti još protesta, ali manje manevra da se brzo mobilizira represivni sustav. Tek treba vidjeti kakve će se revolucionarne mogućnosti iz toga izroditi.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1