Vrbnik je selo udaljeno svega nekoliko kilometara od Knina koje se sastoji od dva naselja, Vrbnik Polja i Vrbnika na Brdu. Odvajkada u njemu žive uglavnom ljudi srpske nacionalnosti: početkom devedesetih prošlog stoljeća bilo ih je više od 98 posto od sveukupnog stanovništva, a ni danas po postocima nije drugačije - samo što ih je brojčano neusporedivo manje. O tome svjedoče pusta, devastirana školska zgrada i prazni seoski sokaci. Samo hram Svetog Nikole, sagrađen početkom 17. vijeka, prkosi vremenu, pa pod svojim svodovima okuplja preostale žive a upokojenima u porti daje vječni spokoj. No Vrbničani, radišni i po prirodi vedri, navikli su na tegobnu svakodnevnicu, a sporadično i žešću nevolju. Osamdesetogodišnji Vlade Vujatović vratio se u svoje selo čim su to prilike dopustile i ne žali radi odluke o povratku premda je sada razdvojen od djece koju je ratni vihor odnio daleko od Dalmacije. Ipak, kako sam kaže, ta ga samoća danas najviše muči. Dana kada je morao bježati da spasi živu glavu nerado se prisjeća.

Plodan je ovo kraj i vrijedni ljudi dobro su ovdje živjeli. Danas je, nažalost, sve drugačije: sve je zaraslo, više se ne zna ni što je čije, pa se zemlja slabo obrađuje - kaže Nikola Vujatović

- Izbjegličku kolonu dobro pamtim, kako da to zaboravim. Težak je to udarac bio za sve nas: nije lako u trenu napustiti svoj kraj i svoju kuću, sve što si cijeloga života stjecao. Mislim da ni Kurdi nisu doživjeli što mi jesmo i nedajbože da se to ikome više ponovi, pa makar nam bio najveći dušmanin. Žena mi je sa sinom bila ostala u kampu u Kninu, jer nisu htjeli bježati. Ona je posijedila za jednu noć. Kad smo se ponovno okupili u Kruševcu, samo smo sanjali o tome da se opet vratimo u Vrbnik, svojoj kući koju smo gradili za sebe i našu djecu. Zato sam se vratio ovamo čim sam dobio papire: ne mogu kazati da mi ovdje nije lijepo, samo mi teško pada što sam razdvojen od djece. Malo je preostalo rodbine i nekadašnjih prijatelja, a i doktori koji nam s godinama postaju sve potrebniji su se izmijenili. Tako da danas samoća najviše ubija - prepričava nam u najkraćim crtama svoju životnu odiseju, dočaravši nam u par riječi koliko mu znači selo u kojem se rodio, odrastao i u kojem želi umrijeti. Vujatovićev prezimenjak Nikola iste je dobi, osamdesetogodišnjak. Kaže da je prije rata u Vrbniku bilo života za sve koji se nisu libili posla.

- Dok nismo izbjegli, nismo ni znali koliko smo ovdje dobro živjeli. Tkogod je htio raditi, imao je posao: svaki kvadratni metar svačijeg zemljišta bio je obrađen, a i sami vidite koliko je ovo naše polje veliko i plodno. Uz redoviti posao, stizali smo obraditi svaki njegov djelić, pa sami zamislite kako je to onda bilo. Poljem protječe Kosovčica, rječica koju smo koristili za navodnjavanje, radi čega smo joj redovito čistili korito. Radilo se, pa se imalo svega u izobilju. Plodan je ovo kraj i vrijedni ljudi dobro su ovdje živjeli. Danas je, nažalost, sve drugačije: sve je zaraslo, više se ne zna ni što je čije, pa se zemlja slabo obrađuje. Ali mi tu ništa ne možemo, pogotovu stoga što nas je svakim danom sve manje. Ukratko, tuga i jad. Volio bih da se život ponovno pokrene i da se opet puno radi, ali ne vidim te mogućnosti i ne vjerujem da ću ja to doživjeti - govori nam, čeznutljivo pogledavajući prema Vrbničkom Polju na čijim je livadama proveo djetinjstvo. Nikola je također napustio svoj kraj u augustu 1995. godine. Ne razmišljajući uopće u izbjegličkoj koloni o tome kamo će, obreo se prvo u Srbiji, a potom i u Crnoj Gori. Sa suzama u očima i danas se prisjeća neutažive čežnje za zavičajem i svime što je ostavio iza sebe za turobnih izbjegličkih dana.

Mislim da ni Kurdi nisu doživjeli što mi jesmo i nedajbože da se to ikome više ponovi, pa makar nam bio najveći dušmanin - prisjetio se povratnik Vlade Vujatović

- Kratko sam vrijeme boravio u Srbiji, pa otišao u Igalo, gdje sam proveo sedam godina. Ovamo sam se vratio 2002. godine. U izbjeglištvu sam doslovce ludio za svojim krajem i ne znam što bi sa mnom bilo da se nisam vratio: nedostajala mi je moja kuća, zemlja, ovaj narod, uspomene… ma sve mi je nedostajalo. Danas sa svojom suprugom živim ovdje u gdje mi je srce, imam mirovinu, socijalno sam osiguran i nitko me ne dira - završava svoju priču čovjek koji i u osamdesetoj godini života sam uzgaja povrće u plasteniku te domaćinstvo održava u pristojnom stanju. Vladu Vujatovića bili smo zatekli u vinogradu u kojem obično, unatoč poodmakloj dobi, bude od jutra do mraka, jer posla na selu uvijek ima više nego što bi čovjek ponekad poželio. Kaže da ga je, pored vjere da se sve može kad se hoće, rad i održao, pa i nije bio toliko obeshrabren kad je po povratku u Vrbik morao život ispočetka graditi. Od nule je uvijek teško počinjati, kaže, ali ga je vazda osnaživalo prisjećanje na djetinjstvo i doba kad je seoski život možda bio teži, ali s daleko više radosti.

- Po povratku ovamo ništa nismo zatekli, morali smo sve ispočetka započinjati. Bilo je teško kad smo se vratili samo žena i ja, ali kao su se počeli vraćati komšije, sve je bivalo ljepše i lakše. Meni je sada dobro i dobro se osjećam, pa svakamo mogu. Žena mi je bolesna i slabo se kreće, ali opet oboje živimo kako najbolje znamo i umijemo, jer drugačije se ionako ne može. Rođen sam u Vrbniku na Brdu, gdje je svojedobno živjelo dvjesto Vujatovića. Kuće su ih bile pune, ljudi su jedni drugima pomagali i zajedno su njive orali a da nitko nikome nije za to plaćao. Kako sam ja pomagao drugima, tako su i oni meni, sve u pjesmi i radosti iako smo puno manje imali. Nije tada bilo ni traktora ni kosačica, nego bi se skupilo nas desetak, pa jedan dan kosilo kod jednoga, sutradan kod drugoga. Danas ne možeš naći nekoga da ti drva iscijepa, sve se mora platiti - uspoređuje Vlade opet prošlost sa sadašnjošću, ističući ponovno koliko mu nedostaje posla, druženja i solidarnosti među ljudima. U dijelu Vrbnika u kojem je rođen još je puno nesrušenih kuća: mnoge su, doduše, prazne, u većini nastanjenih živi tek dvoje ili troje ljudi, a one s djecom prava su rijetkost. Nikada u selu nije bilo manje živosti, premda se i prije odlazilo iz ovih krajeva – ali se i vraćalo, barem pod stare dane. Đuro Čolaković jedan je od pokretača Vrbničkog kola, kulturno-umjetničkog društva kojem je na čelu bio dugi niz godina. Koliko su mu tradicija i baština bitne, pokazuje to što u njegovu dvorištu, tik do novosagrađene kuće, stoji ona naslijeđena od predaka, stara više od tri stotine godina, koju brižno održava.

- Dosta je ovdje starina, a dosta toga je iščezlo. Staru naslijeđenu kuću čuvam kao da je muzej: s vremenom se mijenjao način gradnje, pa ljubomorno čuvam svoju od propadanja, da svjedoči o onima koji su je podizali i o tome kako se živjelo. Ipak, najviše žalim za tim što je nestala naša autentična vrbnička nošnja, možda stoga što sam se godinama bavio folklorom pa mi je i ona bila u srcu. Danas se originalna više nigdje ne može naći – govori nam Đuro, sretan što može pridonijeti oživljavanju sjećanja na nekadašnji Vrbnik, odnosno vrijeme kad je selom odjekivala pjesma praćena plesom. Vrbnička školska zgrada podignuta je tik uoči Prvoga svjetskog rata, davne 1913. godine, pa danas, oronula i pusta, pamti desetljeća dječje cike i graje. Selo više nema nijedne prodavaonice, a jedina preostala kavana radi samo nedjeljom, kad se mještani okupljaju ispred nje uz balote. Istina, Vrbik ljeti koliko-toliko živne, ali to je samo privremena slika: nakon raspusta i godišnjih odmora, vrijeme i život ponovno stanu, poljima i puteljcima zavlada tišina, a u srca ono malo stalnih stanovnika opet se useli osjećaj sjete i osamljenosti. Sve je manje, u utihlom selu i izvan njega, ljudi koji pamte da su ovdje, kako je to davno zapisao kninski sveštenik Sava Nakićenović, u radosti i veselju živjele radišne porodice Vujatovića, Amanovića, Kuprešana, Vujanića, Čolakovića, Formentonovića, Damjanića, Vukmirovića, Škarića, Šurdonja, Turića, Daničića, Vukadina, Jaramaza, Petojevića, Đakovića, Miloša, Dujakovića, Šepa, Palenti, Marjanovića, Likića…