>

novosti logo

Društvo Društvo

Zakon spojenih presuda

Pred hrvatskim sudovima donesene su još dvije oslobađajuće presude za zločine nad Srbima: pripadnici ATJ Lučko Frano Drljo i Božo Krajina pravomoćno su oslobođeni optužbe za ubojstva civila 1995. u Gruborima, a ratni predsjednik kriznog stožera Bjelovara Jure Šimić nepravomoćno za ubojstvo zarobljenih oficira JNA iz 1991.

Dana 25. kolovoza 1995. godine, kad su pripadnici UN-a i svjedokinje prišli selu Grubori, vidjeli su većinu kuća u plamenu i pronašli pet ubijenih civila. Svjedokinja je rekla da je u štalama gorjela živa stoka. Dozivala je supruga i otrčala do jedne livade, gdje je vidjela njihove dvije krave, prostrijeljene su ležale na travi. Nedaleko od tih krava bilo je tijelo Jove Grubora (r. 1930.), grlo mu je bilo prerezano i nedostajalo mu je pola lica. Svjedokinja je zapomagala i otrčala u kuću 80-godišnjeg Miloša Grubora, koji je bolestan ležao u krevetu. Zatekla ga je na podu u pidžami, ležao je u lokvi krvi. Pokraj njega su bile ispaljene čahure. Zbog noći, UN ih je prevezao u Knin. Sutradan su s pripadnicima UN-a nastavili potragu za još četvero mještana. Na zgarištu svoje kuće je vidjela, ispod nagorene grede, noge. Nakon što je razgrnula pepeo, ispod grede je našla svoju 90-godišnju svekrvu Mariju. Ležala je na leđima, lica prekrivenog rukama i bila je sva opečena. Na livadi gdje je našla muža našli su još dva leša: 51-godišnju Milicu Grubor izbodenu nožem i izrešetanu rafalima i nedaleko od nje leš Đure Karanovića (r. 1950.), koji je na vratu imao rane od noža, a na grudima rane od rafala. Jovan Grubor, star 73 godine, zapaljen je sa svojom kućom.

Umjesto učinkovitog otkrivanja odgovornih za ubojstvo civila u Gruborima, na djelu je bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu, navodi se u obrazloženju presude Vrhovnog suda

Ovako se ratni zločin, koji su u selu Grubori pored Knina nakon akcije ‘Oluja’ počinili pripadnici Antiterorističke jedinice (ATJ) Lučko, opisuje na stranicama Centra za suočavanje s prošlošću – Documenta. Iako je na suđenju bivšim specijalcima Frani Drlji i Boži Krajini nepobitno utvrđeno da je nesretne starce ubio netko od pripadnika ATJ-a Lučko, predsjednik sudskog vijeća Županijskog suda u Zagrebu Zdravko Majerović utvrdio je da se ne zna tko je točno počinio zločin, pa ih je u ljeto 2014. prvostupanjskom presudom oslobodio. Tu je oslobađajuću presudu prije nekoliko dana potvrdio i Vrhovni sud. Iako još nije objavljeno njeno obrazloženje, portal Telegram je do njega došao i objavio dio u kojem suci Vrhovnog suda prozivaju cijelu zapovjednu vertikalu za zataškavanje zločina. ‘Utvrđena linija zapovijedanja ATJ Lučko propustila je poduzeti dužne radnje kako bi se pravovremeno otkrili neposredni počinitelji. Njihove propuste treba promatrati u kontekstu svekolike pasivnosti i potpune nezainteresiranosti i drugih zapovjednika, pozicioniranih više i znatno više od zapovjednika ATJ Lučko. Umjesto učinkovitog otkrivanja odgovornih za ubojstvo civila Milice Grubor, Marije Grubor, Jove Grubora, Jovana Grubora, Miloša Grubora i Đure Karanovića, samo zato što su bili Srbi, i paljenja kuća u zaseoku Grubori, samo zato što u njima žive Srbi, na djelu je bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Međutim, to nije dio ovog kaznenog postupka’, navodi se u obrazloženju.

Kao što su Novosti više puta pisale, zataškavanje zločina u Gruborima počelo je odmah po događaju i u njemu su sudjelovali apsolutno svi po zapovjednoj liniji, od direktnih zapovjednika ATJ-a Lučko na terenu do generala Ivana Čermaka, koji je pred HTV-ovim kamerama tada tvrdio da su Grubori ‘jako četničko uporište’. Čermak je na suđenju izjavio da mu je tezu o oružanom sukobu u Gruborima rekao general Željko Sačić, koji je u vrijeme zločina bio načelnik sektora specijalne policije, protiv kojega je svojevremeno podignuta i optužnica zbog zataškavanja zločina, ali je na kraju odbačena. Sam Sačić je 2013. godine na sudu izjavio da je čuo tko je ubio starce, ali da nema dokaza. Kasnije je promijenio priču, ali to nikoga nije posebno zanimalo. Nikada nije razjašnjena ni sudbina specijalca Igora Benete, koji je bio optužen za zločin skupa s Drljom i Krajinom. Beneta se spremao na suradnju s tužilaštvom, ali je nakon toga pronađen obješen u šumi pored Knina. Njegova obitelj nikada nije povjerovala u službenu verziju prema kojoj je počinio suicid.

Nedavno je Antiteroristička jedinica Lučko proslavila 29. obljetnicu osnutka, koju su pripadnicima jedinice i veteranima čestitali ministar unutarnjih poslova Davor Božinović i ministar branitelja Tomo Medved. Pred ogromnim hrvatskim grbom sa, za ovu priču, izuzetno prikladnim prvim bijelim poljem, sipali su hvalospjeve o ratnom putu specijalaca. Istaknuto je da su bili spremni i za nemoguće zadaće. Međutim, na suđenju se ispostavilo da su bili spremni i za neke druge vrste zadaća. Svjedoci iz te jedinice pred sudom su odreda tvrdili da se ničeg ne sjećaju i da nemaju pojma kako je moguće da su toga dana ubijeni srpski civili. Na svečanoj priredbi u Lučkom Grubori se nisu spominjali, a nije bilo riječi ni o Mladenu Markaču, generalu koji je nakon ubojstva postrojio pripadnike jedinice i zatražio njihovo objašnjenje. Tada je, navodno, Frano Drljo istupio i izvrijeđao Markača.

Umjesto da se nakon masakra u Gruborima ubojicama oduzme oružje i da se u par dana utvrdi iz kojeg je i u koga pucano, nije se napravilo ništa. Zločin je zataškan, službeni izvještaji prepravljeni, grudi sudionika okićene su medaljama, a specijalci su nastavili dalje. Naime, pripadnike ATJ-a Lučko teretilo se i za spaljivanje dijela Ramljana, sela s većinskim srpskim stanovništvom. Istraga koja je za taj zločin, a u kojem nije bilo ljudskih žrtava, pokrenuta protiv Drlje i Sačića na kraju je obustavljena zbog nedostatka dokaza.

Prošlog tjedna pred Županijskim sudom u Rijeci donesena je i prvostupanjska presuda kojom je oslobođen Jure Šimić, ratni predsjednik Kriznog stožera Bjelovara. Njega se teretilo da je nakon predaje kasarne u Bjelovaru 29. rujna 1991. naredio ubojstvo trojice zarobljenih oficira JNA. Podsjetimo, komandant 256. motorizirane brigade pukovnik Rajko Kovačević, potpukovnik Miljko Vasić i kapetan prve klase Dragiša Jovanović ubijeni su tako što su nakon predaje kasarne hrvatskim snagama izdvojeni iz grupe od 60 oficira i oko 150 vojnika, odvedeni navodno izvan njihovog vidokruga i likvidirani. Šimić se branio pokušavajući svoju ulogu u tom vremenu prikazati isključivo kao političku. Tvrdio je da kao zapovjednik Kriznog stožera nije mogao zapovijedati vojsci i da u vrijeme predaje kasarne uopće nije bio u njoj. Inače, u to vrijeme je Šimić bio predsjednik lokalnog HDZ-a i član Središnjeg odbora stranke. Zanimljivo je da je niz sudskih vještaka iz tog vremena u svom izvještaju napisao da su trojica oficira ubijena ‘minsko-eksplozivnim sredstvima’, što je pokušao djelomično osporiti patolog iz Beograda Zoran Stanković, ali je problem što Stanković nije radio obdukciju, nego je samo pregledao izvještaje hrvatskih kolega.

Izjave svjedoka tokom suđenja mogu se podijeliti u dvije grupe. U jednoj su pripadnici HV-a koji su osvajali kasarnu, a koji se ničega ne sjećaju. U njoj su i prebjezi iz JNA u HV, koji su također oboljeli od amnezije. Druga grupa su svjedoci koji su ispitani u Srbiji i koji kažu da je Šimić u vrijeme obuhvaćeno optužnicom bio u kasarni i naredio odvođenje trojice oficira. Štoviše, svjedoci tvrde da su svi zarobljenici bili skinuti do pasa, svi osim pukovnika Kovačevića, kojem je velikodušno dozvoljeno da ostane u košulji. Tvrde i da je trebao biti prozvan i četvrti oficir koji se od straha pomokrio u hlače. Međutim, prije njegovog pridruživanja prozvanoj trojci, navodno je stigao telefonski poziv iz Zagreba s naredbom da se zaustavi ubijanje.

Zanimljivo je da se oko suradnje s hrvatskim tužilaštvom nije pretjerano namučila ni Republika Srbija u kojoj se slavi Milana Tepića, majora koji je tri dana nakon predaje bjelovarske kasarne podigao u zrak skladište oružja. Tada je i sam smrtno stradao, i to skupa s 11 pripadnika hrvatskih snaga. Srećom u nesreći, Tepić je aktivirao samo dio eksploziva, a da je cijelo skladište odletjelo u zrak, posljedice po građane Bjelovara bile bi strašne. Za Srbiju je Tepić heroj jer se nije predao, dok za pukovnika Rajka Kovačevića to ne vrijedi, iako se predao tek kada je shvatio da je otpor uzaludan i nakon što je iz kasarne počinjen popriličan broj zločina nad lokalnim civilnim stanovništvom.

Uglavnom, svjedoci su tvrdili da je nesretne oficire u stranu odvela skupina pripadnika Zbora narodne garde koji su nosili fantomke i da su se uskoro začuli pucnji, što je u neskladu s izvještajima vještaka koji su tvrdili da su oficiri stradali od granata. Sud je povjerovao vještacima pa se Jure Šimić pridružio brojnim drugim optuženicima za zločina nad srpskim civilima te pripadnicima VSK i JNA koji su na kraju oslobođeni pred hrvatskim sudovima. Istovremeno, pokretna traka na kojoj se sudi pobunjenim Srbima za ratne zločine nad civilima i pripadnicima HV-a se ne zaustavlja. Na tim suđenjima dovoljno je da netko kaže kako je iz druge ruke čuo da je optuženi nešto napravio i da se odredi višegodišnja kazna.

Zanimljivo je da su iz kasarne ‘Božidar Adžija’ u Bjelovaru tada odvedeni i vojnici Radovan Barberić, Zdravko Dokman, Radovan Gredeljević, Ivan Hojsak i još jedan kojem identitet nije utvrđen. Premješteni su u policijski pritvor u Bjelovaru, gdje ih je u noći 3. listopada 1991., skupa s civilom Savom Kovačem, odvela grupa vojnika, također s fantomkama na glavama. Nakon nekoliko suđenja koja su trajala godinama, tri pripadnika policije, koji su najprije bili optuženi za izvršenje, a na ponovljenom suđenju za pomaganje u zločinu, oslobođeni su krivnje. Među njima je Zoran Maras, aktualni predsjednik Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata, isti onaj koji se nedavno pridružio hajci na predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca.

1/2