>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Zakon svačega

U Španjolskoj je proglašen kraj dvostranačja jer su nedavni parlamentarni izbori treći izbori zaredom na kojima su socijalisti i konzervativci zajedno dobili jedva 50 posto glasova birača

Nakon parlamentarnih izbora koji su se u Španjolskoj dogodili sredinom prosinca u javnosti se najčešće mogu čuti fraze ‘kraj dvostranačja’ i ‘nemogućnost upravljanja’. Izborima je dana povijesna važnost jer su pokazali da u Španjolskoj više nije na snazi sustav dvostranačja u kojemu su se dvije vodeće stranke, socijalisti (PSOE) i konzervativna Narodna stranka (PP), praktički od pada diktature Francisca Franca 1977. godine izmjenjivale na vlasti formirajući stabilne vlade uz pomoć manjih regionalnih stranaka. Tijekom tih četiri desetljeća PSOE i PP tradicionalno su zajedno dobivali između 70 i 80 posto glasova birača. Sada su, međutim, socijalisti sa 22 posto glasova dobili tek 90 zastupničkih mjesta u parlamentu koji broji 350 fotelja. Konzervativci su prošli bolje sa 123 mjesta, dok je stranka ljevice Podemos dobila 69 zastupničkih mjesta, a njihov desni pandan Građani (Ciudadanos) 40 mjesta. PP i PSOE dobili su dakle zajedno manje od 50 posto glasova, a sličan rezultat zabilježen je i na izborima za Europski parlament 2014. i na lokalnim izborima u proljeće ove godine. U oba slučaja trijumfirao je Podemos, stranka koja je formirana tek mjesec dana prije europskih izbora, na kojima je osvojila pet zastupničkih mjesta, dok su na lokalnim izborima s Podemosom povezani aktivistički pokreti iznjedrili gradonačelnice u Barceloni i Madridu.

Iako se dosadašnji premijer i predsjednik PP-a Mariano Rajoy proglasio izbornim pobjednikom i krenuo u sastavljanje vlade, koalicijska kombinatorika stoji vrlo loše pa su novi izbori izvjesni. Predsjednik socijalista Pedro Sánchez zasad odbija koalirati s PP-om, dok su sve ostale kombinacije koje uključuju Podemos i Građane podjednako teško zamislive ne samo zbog ekonomskih politika stranaka, već i zato što Podemos jedini podržava veću autonomiju Katalonije. Sve ostale stranke žestoko joj se protive, uključujući i Građane koji su prije desetak godina osnovani u Kataloniji s isključivim ciljem borbe protiv odcjepljenja. Predsjednik Građana Albert Rivera bivši je PP-ovac, a stranka se predstavlja kao mlađa, dinamičnija i manje korumpirana verzija PP-a s ekonomijom slobodnog tržišta kao temeljnom ideološkom odrednicom. Od Građana se očekuje da bi Rajoyju mogli dati podršku u zamjenu za ‘reformu’ tržišta rada i transparentniji rad vlade, no i u tom slučaju nedostajalo bi im 13 zastupničkih mjesta.

Predsjednik socijalista Pedro Sánchez odbija koalirati s PP-om, dok su sve ostale vlade koje uključuju Podemos i Građane teško zamislive ne samo zbog ekonomskih politika stranaka, već i zato što Podemos jedini podržava veću autonomiju Katalonije

Osnovni razlog razočaranja birača vodećim strankama je posvemašnja korupcija, naročito u PP-u, te činjenica da je ekonomska kriza u zemlji započela u vrijeme vladavine socijalista, dok su konzervativci krenuli s programom štednje koji je imao nesagledive štetne posljedice po život stanovništva. Mariano Rajoy i njegova stranka svojevrsni su simboli političke korupcije, naročito nakon što je stranku potresao skandal u kojemu je stranački blagajnik Luis Bárcenas osuđen zbog davanja ilegalnih donacija biznismena stranačkim čelnicima, uključujući i samome Rajoyju. Unatoč tome, Rajoy je taj skandal preživio, baš kao i dvaput izgubljene izbore i generalne štrajkove, mahom zahvaljujući činjenici da španjolski konzervativci, bez obzira na sve, imaju stabilno biračko tijelo od oko deset milijuna ljudi.

Iako su ove godine ekonomski pokazatelji nešto bolji nego prethodnih, pa je rast BDP-a iznosio tri posto, a nezaposlenost se smanjila s početnih 27 na 21 posto, ti su pokazatelji na vrlo klimavim temeljima. Prema podacima ‘Financial Timesa’, prošlog ljeta samo sedam posto novih ugovora odnosilo se na stalne poslove, dok je više od četvrtine ugovora na određeno vrijeme trajalo samo tjedan dana ili manje. Stotine obitelji i dalje se deložiraju, nezaposlenost mladih još uvijek se kreće oko 50 posto, a Madrid je primjerice u razdoblju od četiri godine izdatke za zdravstvo smanjio za 14 posto.

Takva ekonomska situacija iznjedrila je 2011. godine indignados ili M-15, pokret milijuna građana koji su se na prosvjedima i demokratskim plenumima bavili posljedicama recesije i mjera štednje, ali i problemom političke reprezentacije građana. Najvažniji politički rezultat te dimenzije pokreta upravo je Podemos, koji se na ovim izborima potvrdio kao relevantna politička stranka unatoč previranjima koja su ga potresala i zbog kojih mu se popularnost neposredno prije izbora bila znatno smanjila.

Iako je vođa Podemosa Pablo Iglesias nakon izbora izjavio da se ‘rodila nova Španjolska’, ideološki i programski stranka se u posljednjih godinu dana prilično razvodnila odustajanjem od inicijalnih reformi kao što su nacionalizacija ključnih kompanija i banaka, neplaćanje nelegitimnog duga, uvođenje temeljnog dohotka, smanjenje dobi za umirovljenje i izlazak iz NATO saveza. Uz ova odustajanja, koja su naznačila početak primicanja centru, baš kao i inzistiranje na dihotomiji narod protiv kaste umjesto ljevica protiv desnice, Podemos je direktnodemokratski sustav odlučivanja zamijenio klasičnom stranačkom hijerarhijom, zbog čega su ga napustile tisuće članova i simpatizera. Pritom se problematičnim pokazao i Podemosov savez s grčkom Sirizom, s obzirom na to da je ona prihvatila mjere štednje unatoč tome što su ih građani na referendumu odbacili.

Druga ključna promjena odnosi se na pitanje neovisnosti Katalonije, gdje je Iglesias izašao s konceptom ‘progresivnog patriotizma’ koji se bazira na latinskoameričkim pokretima državnog nacionalizma kao sredstvu za borbu protiv američkog imperijalizma. Iglesias je jedini stranački vođa koji smatra da su Katalonci ‘nacija koja treba imati drugačiji ustavni okvir’, pri čemu tvrdi da je upravo priznavanje višenacionalnog karaktera zemlje put za očuvanje njezine jedinstvenosti. Podemos je zahvaljujući ovom stavu u Kataloniji i Baskiji ostvario i vlastiti najbolji rezultat i najveću podršku od svih stranaka u tim regijama, no taj stav istovremeno ga je učinio i najmanje poželjnim koalicijskim partnerom.

1/1