Par dana nakon intervjua Dina Rađe za beogradski Nedeljnik u kojem je slavni bivši košarkaš kazao da ga zaboli "više kurac za rat" i da odbija sudjelovati "u tim pričama koje su samo hrana za idiote", oglasio se najviđeniji od prozvanih. Ili možda smatra tako sam predsjednik HVIDRA-e Josip Đakić, potpisujući očitovanje svoje udruge te zamjerajući Rađi stupanje "sramotnim jugonostalgičarskim putevima Borisa Dežulovića". Spominju se još i "svetinje Domovinskog rata", kao i "temelji opstojnosti naše države", i 1852 "nestalih u Domovinskom ratu" o kojima Srbija "i dalje šuti".
Svega još ima u tom proglasu nevelikog opsega i zamašne podartikuliranosti, dok smo HVIDRA-šima zahvalni što je netko ovaj put ipak lektorirao Đakića, zloglasnog po dušmanskom otporu prema svakom hrvatskom jezičnom standardu. I hajde, žesti se on da više neće dopustiti ovo i ono, iako se radi o zamjeni teze – Rađa se prije njega izjasnio oko nedopuštanja mnogočega što između ostalih nameće upravo HVIDRA, uz razne druge subjekte.
Što se potonjih tiče, npr. hrvatskih branitelja, nije zgoreg uočiti da količina njih raste kako rat odmiče u prošlost, prijeteći da nadmaši sam broj građana Hrvatske koji pak uporno pada. No pustimo naknadna herojstva, znajući da su u sve težim socijalnim prilikama i takvi motivirani izuzetnim ratnoveteranskim privilegijama kakve dotičnu populaciju stavljaju iznad ostatka stanovništva ove zemlje. Važnija je činjenica da uzlazni trend bilježi dosad nevelika skupina onih kojima je dozlogrdila trodecenijska ideološka presija za račun političke elite većinske nacije.
Đakiću je stoga bolje da čim prije shvati da njegove i njihove svetinje nisu opća vrijednost, niti ih može dovijeka nametati, bilo da je riječ o ratu ili državi čije zakone, uostalom, Rađa i slični najmanje krše. A i da prestane manipulirati brojem nestalih, s obzirom na to da je gotovo polovica od navedenih ustvari srpske nacionalnosti, te da bi se o njihovoj sudbini ipak trebala izjasniti Hrvatska, ne valjda Srbija.
