Novosti

Intervju

Žarko Jovanovski: Oktobar nije bio glupost

Danas je vrijeme populističkih vođa, smiješnih klauna i alfa-mužjaka zalutalih u politiku. Što god mislili o Oktobarskoj revoluciji, ona je bila potreba da se stvari mijenjaju. Na što je to poslije otišlo, drugi je par rukava

1kv8p81b3bof5hygf1c6ll0ixza

Žarko Jovanovski (foto Nel Pavletić/PIXSELL)

Otkako je objavljeno da je dobio V.B.Z.-ovu nagradu za ‘Pizzeriju Europa’, najbolji neobjavljeni roman 2020., svestrani umjetnik Žarko Jovanovski u desetak je dana vjerojatno dao više intervjua i izjava nego u svojoj 30-godišnjoj karijeri, iza koje stoji deset zbirki pjesama, isto toliko glazbenih albuma, zbirka kratkih priča, brojne grupne i samostalne izložbe, strip-album, nekoliko nagrada u Sloveniji i Hrvatskoj, zapažen status na alternativnoj sceni Slovenije i Ukrajine te prijevodi na engleski, ukrajinski i makedonski. Unatoč nagradi i medijskom interesu, smatra da će i dalje ostati na marginama jer ne pripada utjecajnim skupinama. ‘Taj odvratan osjećaj da sam u Hrvatskoj krpa za brisanje poda u božjim rukama ostat će, mislim, kao jedna gorčina, doživotno’, izjavio je u jednom intervjuu.

Zašto mislite da nagrada neće ništa bitno promijeniti u vašem životu? Zar nije uz takvo priznanje i sve što uz to ide lakše doći do publike?

Da sam nagradu ove težine i kategorije dobio u formativnim godinama, ona bi vjerojatno otvarala brojne životne mogućnosti u raznim pravcima, ali s 54 godine na leđima ja sam, da se izrazim šahovskim rječnikom, pred matom. Mogu jedno polje naprijed, nazad, lijevo ili desno, ali to je sve više dio obmane nego igra s moguće perspektivnom završnicom. Publika, publika… Jako mi je to apstraktno, nisam svjestan prisustva publike. Riječ ‘publika’ zvuči mi k’o ime neke višeglave aždaje. Uostalom, kad je roman napisan i tiskan, a što im ja tu više uopće trebam?

Do sada ste pisali pjesme i kratke priče, izgradili osebujan stil underground umjetnika koji kratkim formama punim ironije, sarkazma i groteske pogađa u srž tema kojima se bavi. Zašto sada roman i što čeka čitatelje ‘Pizzerije Europa’?

Čeka ih putovanje tamnom polutkom Starog kontinenta. Tri hrvatska pjesnika na europskoj turneji, do guše u svojim vlastitim govnima, skroz dekintirani. Tu je i susret s vrlo nespretnim duhovima iz prošlosti, sudar s gradom Bečom u kojem se odigrava veći dio knjige. Autobiografska štorija s elementima fantastike. Zapravo, roman se konstantno otima definicijama. Čim pomisliš da je ‘ovo’, on postaje nešto sasvim drugo. Mislim da je čak i svojevrsna crna komedija. Zašto sad roman? Bio je to izazov. Postaviš si pitanje mogu li ja to i kreneš. Ali nikad ne bi bio dovršen da me nije usisao. Pišući, dešavalo mi se da po osam sati dnevno budem skroz isključen iz ovoga svijeta. Nikad prije nisam to doživio. Droga je ništa prema ovom iskustvu.

Predstavljaju vas kao svestranog ili multimedijalnog umjetnika, završili ste Akademiju likovnih umjetnosti, crtali stripove, bavili se glazbom, a sada pišete. Zašto multimedija?

Svi koji nešto rade u kreativi su multimedijalni umjetnici. Takva su vremena! I kad završiš slikanje uljem na platnu, uzmeš mobitel u ruke i prčkaš po njemu. Mislim da je multimedijalan umjetnik napuhana fraza trgovaca umjetninama, zastarjela reklama za takvu vrstu. To znači sve i ništa! A da sam se bavio različitim stvarima – jesam: počeo sam kao crtač stripova i likovni umjetnik pa završio likovnu akademiju. Onda je došao rat i sve se to raspalo. Čini mi se da me u životu najviše skretala politika, njene eksplozije i nestabilnosti. U Jugoslaviji je strip bio jak i taman kad sam mislio da je s njim nešto moguće uraditi, desio se rat i sve je postalo nemoguće. Nakon rata sve se promijenilo – stigao je internet, strip je otišao u šesti plan i došlo je vrijeme za multimedijalne umjetnike.

Pišete angažirane stihove, koje često javno izvodite u zadimljenim krčmama, što samo pojačava crni pogled na svijet. Jesu li crnilo i psovke nužne za ono što nam želite kazati?

To je metafora društva! Poezija je crna i postaje sve crnja i crnja, toliko da sam ipak malo zabrinut kako će to kraju završiti. Pa i zadnji strip koji sam napravio, ‘Mrakci’, crni je strip, bez likova. Ništa se ne vidi, Mrakci su bića koja žive u potpunom mraku. Jedino što imaju u toj zemlji mraka kao način komunikacije je govor. Ne vide se, nemaju svjetla, svađaju se s autorom što ih drži zatočene u tmini i što je lijen nacrtati ih kako dolikuje pravim junacima jednog stripa. Puno psujem i u poeziji i u stripu. Inzistiram na psovkama jer su one dio normalnog svakodnevnog govora. Jezično-politička korektnost me ne zadovoljava, a pomalo i nervira. S druge strane, to je ograničenje s kojim se teško dolazi do medija, pogotovo do HRT-a koji licemjerno nameće pravila i usmjerava kakav će biti jezik.

Temperamentnim interpretacijama svojih britkih stihova uspijevate na pjesničkim večerima stvoriti atmosferu rock koncerta. Je li desetogodišnje iskustvo pjevanja u bendovima utjecalo na osmišljavanje takvog scenskog nastupa?

Definitivno je za to kriv rokenrol. Dok sam pjevao u bendovima, užasno me hvatala trema, protiv koje sam se borio deranjem. Derao sam se iz petnih žila tako da sam sebe prepadnem i dalje bi bilo sve OK. Kad sam tremu i svladao, morao sam se derati jer bismo nastupali u malim zadimljenim klubovima sa slabim razglasima. Derao sam se što jače i da bi me publika uopće počela slušati, od čega je bilo slabe vajde jer najčešće nisu čuli tekstove. Na kraju, moj izričaj je postao – deranje.

Toliko ste bili glasni da su vas čuli do Ukrajine. Zastupljeni ste u Antologiji suvremene hrvatske ironične poezije ‘Hrvatski pjesnički huligani’ izdane u Kijevu 2018., početkom ovog rujna objavljen je prijevod vaše knjige ‘Priče o Lenjinu i Staljinu’, a ondje ste i dva puta gostovali. Kako je došlo do te suradnje?

Dobar underground književnik Jurij Lisenko radio je u ukrajinskoj ambasadi u Zagrebu i dolazio na Jutra poezije u krčmu ‘Pod starim krovovima’ gdje sam nastupao. Svidjelo mu se to moje deranje i deranje još nekih huligana pa je, kad se vratio u Ukrajinu, prevodio naše pjesme i stavljao ih na svoj Facebook-zid. Onda je napravio knjigu ‘Hrvatski pjesnički huligani’ u kojoj je osim mojih objavio i pjesme Siniše Matasovića, Zvonimira Grozdića, Roberta Roklicera, Sime Mraovića i Darije Lisenko. Knjiga je čak bila u konkurenciji najboljeg prijevoda s drugih jezika na ukrajinski 2018. godine. Pobijedio ju je prijevod antologije Bukowskog. Nije sramota izgubiti od takvog velikana pisane riječi…

U pogovoru ‘Priča o Lenjinu i Staljinu’ Lisenko piše kako su one prepune ironije, sarkazma, groteske, pseudonaive, intelektualne i etičke provokacije… Odakle protagonisti Oktobarske revolucije u vašoj mašti?

Jako volim velikog ruskog pisca Daniila Harmsa čije su me kratke priče, osamdesetih godina kad sam ih upoznavao, oduševljavale. ‘Priče o Lenjinu i Staljinu’ pisao sam iz čiste fore, po uzoru na njegov književni oblik i stil. On u svojim pričama nije smio spomenuti političare svoga doba, Lenjina i Staljina, jer bi završio negdje u Sibiru, pa sam ih ja uzeo za glavne junake. Priče su prepune nasilja, što je kao stilska oznaka prisutno i u njegovom opusu, a pokušavaju imati nešto humorno i apsurdno. Mnogi ljudi su zbunjeni: govorim li ja to s pozicije antikomunista i zašto diram te velikane revolucije? Zašto ne? Zašto bih morao govoriti samo negativno o Adolfu Hitleru i samo pozitivno o Isusu Kristu?

Možete li takve priče pisati o današnjim političarima?

Ne znam. Mislim da ne zaslužuju nikakve riječi, ni slova. Danas je vrijeme populističkih vođa, smiješnih klauna i alfa-mužjaka zalutalih u politiku koji će trajati dok se ne istroše i neće ostati upamćeni u povijesti. Možemo misliti što god hoćemo o Staljinu, ali on je dobio Drugi svjetski rat i ne radi se o pikzibneru. Što god mislili o Oktobarskoj revoluciji, ona nije glupost nego potreba da se stvari mijenjaju. Na što je to poslije otišlo, drugi je par rukava.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više