>

novosti logo

Društvo Društvo

Zavjera oko Grubora

Iako saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Željko Sačić danas tvrdi da je alarmirao nadležne organe o zločinu u Gruborima, suđenja za taj zločin pokazala su da je upravo on u više svjedočenja naveden kao najodgovorniji za lažno izvješće o ubijenim civilima

Novosti su u posjedu iskaza Željka Sačića, ratnog zamjenika zapovjednika Specijalne policije Mladena Markača, koji pokazuje da je Sačić 2002. godine policiji iznosio neistine o masakru civila u Gruborima koji su počinili pripadnici Antiterorističke jedinice Lučko. Iz iskaza, koji je obavljen u Upravi kriminalističke policije u Zagrebu za potrebe istrage u Haagu, vidljivo je da je Sačić istražnim organima pričao neistine o sukobima Hrvatske vojske sa srpskim paravojnim postrojbama i da je o tome bio obaviješten od zapovjednika s terena.

Obzirom da su prema planu izvođenja akcije na trasi kretanja kroz mjesto Grubori bili određeni pripadnici ATJ Lučko, Sačić je ustvrdio da je pitao zapovjednike te jedinice Josipa Čelića (koji se u iskazu pogrešno naziva Mladenom, op. a.) i koordinatora Zdravka Janića što se dogodilo te da su ga oni tom prilikom izvijestili da su pripadnici specijalne policije u mjestu Grubori naišli na zaostalu paravojnu formaciju koja je pružila oružani otpor, a u nastalom sukobu da je došlo do smrtnog stradavanja i određenog broja civila. Tako je barem izjavio Sačić u ožujku 2002. godine, šest i pol godina poslije zločina u Gruborima.

Ali u naknadnim sudskim postupcima tvrdio je da je upravo on obavijestio Čelića o leševima u Gruborima, nakon što je Čelić napisao prvo lažno izvješće prema kojem je akcija prošla bez incidenta, žrtava i paljevine kuća. Naknadna suđenja za zločine u Gruborima pokazala su i da je, suprotno iskazu iz 2002. godine, upravo Sačić u više svjedočenja naveden kao najodgovorniji za lažno izvješće o civilima koji su navodno bili ubijeni kao kolateralne žrtve za vrijeme nepostojećeg puškaranja između pripadnika ATJ Lučko i srpskih paravojnih postrojbi.

No javnosti je dosad manje bilo poznato, ili gotovo uopće nije, da je Sačić još 2002. godine policiji iznio već navedenu verziju priče za koju je znao da nije istinita. Bilo je to u vrijeme pripreme optužnice u Haagu, kad je hrvatsko pravosuđe bilo potpuno nezainteresirano da pronađe odgovorne počinitelje za Grubore. Kasnije, kad su otpočeli procesi i u Hrvatskoj i kad su ga neki suborci počeli prokazivati za zataškavanje, drastično je promijenio priču.

Prošlog je tjedna opet iznio verziju događaja koja je u potpunoj suprotnosti s iskazom danim policiji prije 18 godina. Na konferenciji za medije doslovno je rekao da je dan nakon masakra otišao u Grubore, nakon čega je o svemu alarmirao nadležne organe, misleći da je došao prvi na poprište zločina.

Koliko god bio sporan, iskaz iz 2002. godine samo je omanji dio Sačićevog doprinosa jednoj od najsramotnijih epizoda zločina bez kazne na hrvatskoj strani u Domovinskom ratu. Obrazloženja oslobađajućih presuda protiv bivših pripadnika ATJ Lučko Bože Krajine i Frane Drlje u postupcima za Grubore na Županijskom i na Vrhovnom sudu koji su vođeni zadnjih deset godina pokazuju da je upravo Sačić mogao biti u samom središtu plana da se prava istina nikad ne sazna.

Nakon akcije u kojoj je 25. kolovoza 1995. u Gruborima ubijeno šest srpskih civila, zapovjednik Čelić napisao je lažno izvješće u kojem 45 specijalaca ‘nije naišlo na otpor neprijatelja već su pronađeni samo civili koji su pušteni’, uz napomenu da im je zadatak povjerio Željko Sačić. Takva verzija događaja našla se i u izvješćima nižih zapovjednika koji su prolazili kroz Grubore i okolno područje, pa tako i onih koji su morali vidjeli likvidacije srpskih civila.

Nedugo nakon što su civili i stoka pobijeni a selo spaljeno, onamo su stigli pripadnici UN-a. Snimili su prizore užasa, ali i registarske oznake automobila u kojima su se specijalci dovezli u akciju. Nakon niza telefonskih poziva državnim tijelima koje su istoga dana uputili iz UNPROFOR-a, Crvenog križa i Međunarodne zajednice, moglo je doći do promptnog utvrđivanja stvarnih okolnosti, progona izravnih počinitelja i zapovjednika koji su lažirali događaje. Desio se, međutim, upravo suprotan scenarij: u tom trenutku pokrenuta je široka vojna operacija zaštite ubojica.

Nekoliko sati poslije ubojstva šest osoba informacija je došla u Policijsku postaju Knin. Nadležni policajac Čedo Romanić uputio se s kolegom u Grubore da napravi očevid. Prema njegovom iskazu, zbog lošeg vremena vratili su se u Knin, s namjerom da se na mjesto zločina opet upute sutra.

Dan kasnije u Knin je stigao general Ivan Čermak. Kriminalistički tehničar Jozo Bilobrk, koji se s Čermakom i Sačićem kasnije uputio u Grubore, bio je ispred zgrade policijske uprave kad je zamijetio Čermaka s novinarima i vojnicima. ‘Meni su prišli general Čermak i ta grupa vojnika oko njega. Čuo sam da međusobno pričaju i kako je netko rekao da bi trebalo uz ta mrtva tijela postaviti oružje. Kada sam to čuo, rekao sam da ja neću postavljati nikakvo oružje i na to ne pristajem. Ako su to htjeli, trebali su ranije da ja to ne znam’, poručio je u prvom iskazu, da bi u kasnijim svjedočenjima tvrdio da su ga na sudu pogrešno shvatili. Vrhovni sud je, međutim, kao jedan od brojnih primjera sustavnog zataškavanja istine, u presudu uvrstio samo prvu izjavu. Hrvatski časnik za vezu s UN-om i EU-om Karolj Dondo izjavio je da je Čermak istoga dana rekao novinarima da je u Gruborima ‘bio sukob i da je hrvatski vojni specijalac ubijen te da je bio vezan žicom’. U prilogu HTV-a general Čermak dodao je još da su Grubori bili ‘jako četničko uporište’.

Prema iskazima tri policijska službenika iz Knina, upravo je Sačić toga dana opstruirao njihov odlazak u Grubore s ciljem da profesionalno obave taj posao. Djelatnik MUP-a Knin Romanić, kojeg je Sačić nekidan imenovao kao ključnu osobu za propuste u istrazi, izjavio je pred Županijskim sudom da je on inzistirao na očevidu, ali da je Sačić poduzeo ‘brojne korake i iskoristio svoj utjecaj da spriječi očevid, u čemu je i uspio’. Ispričao je i da mu je Sačić rekao da ne treba vršiti očevid jer je u Gruborima Specijalna policija 25. kolovoza zapravo ‘vršila čišćenje terena’ i da su tamo ‘pronađeni mrtvi civili’. Nakon što mu je Romanić rekao da baš zato treba utvrditi okolnosti stradanja civila, Sačić je ‘bio oštro protiv toga, mogu reći da je vikao i galamio i čak i prijetio…’

Romanićevu priču potvrdili su bivši zamjenik zapovjednika kninske policijske postaje Zvonko Gambiroža i koordinator MUP-a Stjepan Buhin. Ističući da je Sačić ‘raznim kanalima izvršio pritisak’ za obustavu očevida, Buhin je dodao i informaciju koja pokazuje da je pritisak bio puno širi od onog vojnih zapovjednika koji su toga dana bili u Kninu. Svjedok je rekao da ga je nazvao i Joško Morić iz MUP-a, koji mu je bio nadređen. I on je bio ljut jer se Buhin po njemu miješao u poslove koji nisu bili u njegovoj domeni. Kasnije je saznao da poprište zločina ‘nije policijski obrađeno kako je trebalo biti i kako je zamišljeno’. Dokazi su tako dobrim dijelom zataškani, kontaminirani i uništeni. Na koncu nije izvršen primjeren očevid, nego samo asanacija terena. Tijela su već bila oprana, maknuta s mjesta likvidacije i potom pokopana u Kninu.

Prema iskazu Josipa Čelića, koji je tvrdio da nije ušao sa specijalcima u Grubore na dan zločina jer se vratio kako bi na sigurno otpratio civile koje su zatekli na tom području, Sačić mu je dan poslije Grubora izdiktirao drugi izvještaj, potpuno suprotan njegovom prvom iskazu u kojem uopće nije bilo incidenata. ‘Vjerovao sam Sačiću. On je bio zapovjednik i baratao je pouzdanim informacijama i nisam ga pitao otkud mu ti podaci’, rekao je Čelić na suđenju. Prema novoj verziji, pripadnici ATJ Lučko u Gruborima su naišli na ‘oružani otpor oko 10 neprijateljskih vojnika’ te je ‘selo stavljeno pod kontrolu 20 djelatnika ATJ Lučko pod zapovjedništvom instruktora specijalističke obuke Frane Drlje i Bože Krajine’. Sačić je negirao ovakvu verziju događaja i u svim postupcima optuživao Čelića da laže: tvrdio je da mu je samo dao nekoliko natuknica u vidu imena ubijenog i uhvaćenog srpskog vojnika za koje je saznao boraveći u Gruborima. No Čelić je inzistirao na tome da mu je Sačić diktirao cijelo izvješće.

Tako je službenom postala laž o oružanom sukobu u Gruborima. Prema sadržaju presude Županijskog suda u Zagrebu, nakon toga ‘Mladen Markač piše svoje izvješće koje je identično Čelićevom izvješću’. Neistina je potom reproducirana i u novim verzijama izvještaja zapovjednika koji su toga dana doista bili oko Grubora ili u samom mjestu. Novu verziju izvješća s oružanim sukobom napisao je Božo Krajina, koji je u postupku za zločine u Gruborima kasnije bio drugooptuženi. Prvooptuženi Frano Drlje, koji je prema jednom iskazu nakon akcije rekao Markaču ‘Da, ja sam to počinio, što mi možeš’, odbio je napisati svoju verziju događaja. Izvješća su pisali i Stjepan Žinić te Branko Balunović. Potonji je na sudu rekao da mu je ‘Čelić kazao da se po Sačićevoj zapovjedi to mora učiniti na određeni način’.

Zahvaljujući DORH-u, Sačića je od daljnjeg kaznenog progona 2016. godine spasila zastara, a ne neosporno utvrđena nevinost, kako on danas tvrdi

Šest mjeseci nakon samog događaja svemu se pridružila i hrvatska vlada s još skandaloznijom tvrdnjama. Povodom zahtjeva specijalne izvjestiteljice UN-a Elizabeth Rehn za dodatnim informacijama, Ministarstvo vanjskih poslova dobilo je očitovanje MUP-a. U nepotpisanom dopisu, koji je u postupku atribuiran Mladenu Markaču, stoji da je kuće u Gruborima spalila ‘diverzantsko teroristička grupa tzv. Vojske RSK’. ‘Budući se jedan dio mještana suprotstavljao njihovom postupanju, teroristi su se brutalno obračunali s njima, te su likvidirali nekoliko civilnih osoba’, glasila je službena verzija Republike Hrvatske pred međunarodnom zajednicom.

U jednoj od presuda Županijskog suda Sačić je eksplicitno naveden kao presudan faktor u operaciji falsificiranja izvješća. ‘Svjedok Sačić nedvojbeno u vrijeme kada je počinjeno ovo kazneno djelo nije bio u zaselku Grubori, a ipak je svjedoku Čeliću praktično naložio što će upisati u izvješće s ove akcije. Svjedok Čelić ga je poslušao, a kasnije su, prema njegovim napucima, i svjedoci Žinić i Balunović pisali izvješća koja su analizirana u ovom obrazloženju, a konačno, takvoga je pisao i drugookrivljeni Krajina. Dakle, sadržaj ovih izvješća je zapravo u presudnom dijelu odredio čovjek, Željko Sačić, koji uopće nije imao neposrednih saznanja o tome’, stoji u presudi, u kojoj se jasno navodi da izvješća nastala prema informacijama od Sačića ‘ne mogu biti relevantan dokaz ni o čemu, pa tako ni o pravcu kretanja jedinice, o podjeli grupe, niti o tome tko je sve od pripadnika jedinice ušao u zaselak Grubore’, piše u presudi Županijskog suda.

Većina materijalnih dokaza bila je bezvrijedna, a svjedoci su davali kontradiktorne izjave. U prvim svjedočenjima, pojedini pripadnici ATJ Lučko spominjali su da su vidjeli palež i čuli pucnjave. Naknadno su mijenjali priču tvrdeći da su im drugi prenijeli priču o tome, kao i u slučaju izravnih počinitelja likvidacija. Relativno jasni iskazi u naknadnim svjedočenjima na sudu zamućeni su izgovorom o lošim vremenskim prilikama: magli i kiši u Gruborima.

Igor Beneta, specijalac koji je uz Krajinu i Drlju optužen za zločine, uoči početka sudskog procesa 2011. godine pronađen je obješen u šumi u okolici Knina. Prema službenoj verziji radilo se o samoubojstvu, ali su mediji godinama izražavali sumnje da je Beneta zapravo ubijen.

Paralelno s procesom izravnim počiniteljima tekla je priča sa Sačićem. Nakon što je 2009. godine uhićen zbog sumnje u sprečavanje istrage i zbog zapovjedne odgovornosti, Sačić je naknadno izdvojen iz postupka protiv osumnjičenika za ubojstva. Kao formalan razlog navedena je nemogućnost ispitivanja generala Markača koji se nalazio u Hagu. Neslužbena verzija govori o tome da je Sačić postao potencijalan problem za generale i njihovu odgovornost u Gruborima. Sačić je bio shvatio da bi ga mogli žrtvovati i prokazati kao najodgovornijeg za zataškavanje zločina. Krajem 2009. godine poslao je pismo haškom tužilaštvu, optužujući obranu Čermaka i Markača za zavjeru protiv njega. Nakon što je odaslao ovakvu javnu poruku, donesena je odluka o izdvojenom procesu. U prvostupanjskoj presudi Haškog suda Markač je bio osuđen i zbog Grubora, pod obrazloženjem da je ‘širio lažne priče i sudjelovao u prikrivanju zločina koje su počinili njegovi podčinjeni nad krajinskim Srbima i njihovom imovinom’. Presuda je kasnije poništena, a s njom i zapovjedna odgovornost za masakr. Sačić pak nije došao ni do suda. Istraga protiv njega odužila se na čak pet godina.

Tek početkom 2015. državna odvjetnica Željka Pokupec podignula je optužnicu. No novi glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan ekspresno ju je smijenio pod obrazloženjem da je optužnica loša i da vrh DORH-a o namjeri podizanja optužnice protiv Sačića nije bio unaprijed obaviješten, iako je riječ o predmetu ‘od posebnog državnog interesa’. O kakvom je zapravo državnom interesu bila riječ pokazao je nastavak ove priče. Nakon povlačenja optužnice Državno odvjetništvo je protiv Sačića prekvalificiralo kazneno djelo ratnog zločina za koje ne postoji zastara u pomaganje počiniteljima kaznenog djela, s rokom zastare. Zahvaljujući DORH-u Sačića je tako od daljnjeg progona 2016. godine spasila zastara, a ne neosporno utvrđena nevinost, kako danas ovaj zastupnik Hrvatskih suverenista voli kazati.

Prošle godine Vrhovni sud je u postupku izravnim počiniteljima potvrdio oslobađajuću presudu Županijskog suda protiv Bože Krajine i Frane Drlje zbog nedostatka dokaza. ‘Naposljetku, valja istaknuti da je utvrđena linija zapovijedanja ATJ Lučko, koju nedvojbeno čine zapovjednik i pomoćnik zapovjednika, propustila poduzeti dužne radnje kako bi se pravovremeno otkrili neposredni počinitelji. Naravno, njihove postupke treba promatrati u kontekstu svekolike pasivnosti i potpune nezainteresiranosti i drugih zapovjednika, pozicioniranih više i znatno više od zapovjednika ATJ Lučko. Umjesto učinkovitog otkrivanja odgovornih za ubojstvo civila samo zato što su bili Srbi i paljenja kuća u zaseoku Grubori samo zato što u njima žive Srbi, na djelu je bila sramotna konstrukcija o izmišljenom četničkom napadu i bešćutna ignorancija ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Međutim, to nije predmet ovog kaznenog postupka’, stoji u toj presudi.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/3