Iz dosad neviđenog šarenila najavljenih poreznih izmjena i njihovih efekata, konačno su prije nekoliko dana bljesnule one u vezi s najizdašnijim domaćim ekonomskim sektorom. Posrijedi je turizam, jasno, pokraj kojeg ionako više ništa drugo ne uspijeva. Kao što ćemo vidjeti, čak pojedini drugi sektori mimikriraju – prave se da su i oni turizam – ne bi li nekako lakše opstali, pa ćemo se ovaj put koncentrirati pretežno na njegovo veličanstvo.
Uglavnom, preskočit ćemo osvrtanje na intervencije u porez na dohodak, prirez i mirovinske doprinose, o kojima smo već iscrpnije pisali. No tim su specifičnim zahvatima bačene jedinice lokalne samouprave na svojevrsno novostvoreno tržište fleksi-nameta, gdje će se svaka mikrosredina u ovoj zemlji dovijati kako da si nadoknadi izgubljeni porezni prihod, tj. prirezni, jer se prije svega ukida prirez. Neki su tako najavili da će povisiti porez na dohodak, npr. Zagreb koji ipak nema problema s potražnjom zaposlenja na tržištu rada.
Neki drugi će po svemu sudeći posegnuti za višim oporezivanjem kuća i apartmana namijenjenih nekomercijalnom smještaju. Istodobno su pojasnili da zacijelo neće dirati porez, odnosno fiksni paušal na komercijalni turistički smještaj u sličnim kućama i apartmanima. U tom smjeru se po medijima izjasnilo nekoliko predstavnika lokalnih vlasti, od Istre i Kvarnera do unutrašnjosti – Rakovica, Štrigova, itd. Dosad su vlasnici za te kapacitete plaćali otprilike podjednako, kad se uprosječi stanje.
Turizam je svakako osnova, sa svojim poticanjem šire potrošnje i rasta prihoda od PDV-a, s vezanim radnim mjestima, s preko 100 tisuća domaćinstava koja nude obiteljski smještaj i tvore kičmu sektora. No za to vrijeme iznad svega cvate građevinski biznis
Sad će se to vidno razići, pa će vlasnici nekomercijalnog smještaja plaćati u javnu blagajnu možda i duplo više negoli iznajmljivači. Da to malo bolje prevedemo: posjedovanje vikendice koštat će dvostruko skuplje od sličnog takvog imanja koje je namijenjeno zaradi u turizmu. Pritom nije važno stanuje li vlasnik potonjeg objekta pod tim istim krovom ili se radi o njegovoj drugoj kući ili stanu.
Takvo mjestimično uvođenje značajnijeg davanja za dodatni stambeni prostor onih prvih, nazovimo ih vikendašima, ustvari više načelno verificira povlašteni status iznajmljivača u turizmu. Nije da će se vikendaše nešto posebno stisnuti, pogotovo kad se zna da su vlasnici praznih kuća i stanova u RH sve češće stranci – u pravilu imućniji građani država sa sjeverozapada Europske unije. Iznajmljivači, međutim, još su jednom pošteđeni osjetnijeg davanja za lokalne proračune.
Tako diferenciran pristup zasebnim kategorijama posjednika razmjernog viška stambenog prostora može se činiti bizarnim, ali ima svoju neoborivu logiku. Prvi je njezin rezon onaj predizborni, općepoznati, gdje se uoči izbora dogodine malo tko usuđuje i pomisliti da zakači vlasnike onih nevjerojatnih oko 650 tisuća kreveta u tzv. obiteljskom turističkom smještaju. Nevjerojatnih u smislu da svih ostalih jedinica u hotelima i kampovima po Hrvatskoj nema ni upola toliko.
Lakše im je prepustiti praktično svu zaradu, dakle, ne opterećivati ih nametima, osim simbolički. Drugo uporište iste logike je činjenica da se ljudi ovdje u većini slučajeva niti nemaju čime baviti doli turizmom. Točnije, iznajmljivanjem svakog raspoloživog kapaciteta, ako ima turističkog interesa za njim, a u tome je Hrvatska, bar povelik njezin dio, takoreći bogomdana.
S druge strane pak nalazi se istaknuto megaočekivanje od predstojeće sezone, da se dosegnu profitni vrhunci iz mitske 2019. godine, iliti rekordna predpandemijska berba. Time ova vlada nastoji popraviti sve promašaje u kriznom upravljanju javnim financijama, uljepšati sve odlaske stotina tisuća ljudi u potragu za bolje plaćenim radom u inozemstvu, sve ranije propasti od ekonomsko-političke strategije koje naizgled uopće nema.
Ona je ipak čitavo vrijeme tu, ali je previše mračna da bi se itko njome eksplicitno kitio. Hrvatski turistički sektor potiče se u najmanju ruku kroz cijeli ovaj dosadašnji komad 21. stoljeća, dok ceh plaćaju svi drugi, osobito materijalno-proizvodni sektori, osim jednog. Taj jedan nije ni slučajno poljoprivredni, jer nam je agrar dotučen već i prije pomisli da bismo svojim namirnicama mogli unosno nahraniti sve te dobrodošle bjelosvjetske goste.
Mizernim oporezivanjem imovine, naročito posjeda koji ne služi kao obiteljski dom, a ne mora se ni iznajmljivati, postali smo zamamna porezna oaza dobrostojećim stanovnicima EU-a, pa i domaćim sretnicima tog tipa. Svi ostali, a njih je ovdje i dalje bitno više, podnose trošak
Da ne ulazimo u više-manje znane pojedinosti oko uništavanja proizvodnje artikala s većom dodanom vrijednošću o kojem smo objavili dosta toga, osvrnimo se za preostalim favoritom. Riječ je o građevinskom i, što je teško razdvojivo, nekretninsko-trgovačkom sektoru. Turizam je svakako osnova, sa svojim poticanjem šire potrošnje i rasta prihoda od PDV-a, s vezanim radnim mjestima, s preko 100 tisuća domaćinstava koja nude obiteljski smještaj i tvore kičmu sektora. No za to vrijeme iznad svega cvate građevinski biznis, znamo li da nekretnine danas čine najoportunije pribježište za stečenu dobit. Očuvanje vrijednosti novca, s obzirom na inflaciju i druge momente ekonomske nesigurnosti, moguće je u Hrvatskoj prije svega kupnjom i zadržavanjem dodatnih stanova i kuća do daljnjeg. To važi za strance iz drugih zemalja EU-a koji su samo u posljednje tri godine ovdje kupili preko 30 tisuća nekretnina, kao i za naše ljude, ne tek one koji turizmom osiguravaju svoju i obiteljsku egzistenciju i budućnost.
Na taj sloj nadovezuje se onaj rentijerski, uz nezanemariv broj vlasnika kojima se prema gornjoj računici isplati zadržati svoje kapacitete i posve neiskorištenim. Ukupna popunjenost čitavog prostora tih "drugih" kuća i stanova u vlasništvu pojedinca, i trećih ili petih, na razini godine iznosi svega oko 15 posto. Cijena nekretnina i generalno stanovanja u Hrvatskoj, diktirana tako stvorenom potražnjom za stambenim prostorom, zauzvrat je odletjela u stratosferu.
Faktično mizernim oporezivanjem imovine, naročito posjeda koji ne služi kao obiteljski dom, a ne mora se ni iznajmljivati, postali smo zamamna porezna oaza dobrostojećim stanovnicima EU-a, pa i domaćim sretnicima tog tipa. Svi ostali, a njih je ovdje i dalje bitno više, podnose trošak u vidu raširenog opterećenja PDV-om, skupog stanovanja, nepovoljnijeg ambijenta za druge vrste poslovanja, itd.
Finalno, ovo nije politička ni moralistička kritika stranih državljana koji se zahvalno snalaze u ponuđenom hrvatskom fiskalno-političkom kontekstu, kamoli domicilnih turističkih iznajmljivača smještaja. Odnosi u ekonomiji moraju se osmotriti na strukturnoj, objektivnoj ravni, jer primarno okvir nametnut odozgo rezultira posljedicama u širini društva. Imamo posla s duboko usađenom, dugo poticanom zloupotrebom koja ne jenjava, štoviše, sve jače uzima maha.
Pravedniju regulaciju tako devijantne tržišne pojave, zapravo demotiviranje profitera naspram realnih proizvođača turističke usluge koji ne mogu izbjeći uspostavljenu prinudu, u ovom času ne treba očekivati. No primat građevinskih te nekretninskih mešetara i kupaca stanova i kuća, favoriziranih aktualnom hrvatskom fiskalnom politikom, bit će vremenom teži. Ipak, to ne može ostati na brigu lokalnim vlastima, ili će nam porasti unutarnja ekonomska i socijalna napetost, nego je na stvari osnovni zadatak države, ako nje još negdje ima.
Sve je spremno za još jednu rekordnu sezonu (Foto: Šime Zelić/PIXSELL)
Neodrživi razvoj
Fokusiranjem državne ekonomske politike na turizam isključivo kroz interne financijske i druge pokazatelje, svi drugi važni povezani aspekti gurnuti su već odavno u drugi ili zadnji plan. O njima se do pandemije 2020. godine još donekle i govorilo, pa je bio zavladao dojam o neizbježnom suočavanju s nagomilanim problemima i orijentaciji na tzv. održivu turističku djelatnost. Pored startnog pitanja diverzifikacije nacionalne privrede kontra ove sadašnje, monokulturne, istaknuta su ona što se odnose na komunalnu infrastrukturu, ekologiju i posjednički tretman javnog prostora.
Na prvi spomenuti kompleks ne treba trošiti mnogo riječi – u pravilu se po našim turističkim mjestima, a zovemo ih radije destinacijama, nema više gdje ni parkirati. Tamo gdje ima, nema se gdje hodati, ali ionako se ne može ni voziti, jer zakrčeno je u prometnom pogledu sve. Nadalje stradavaju kanalizacijske mreže, uslijed nezaustavljivog rasta broja novih apartmana i – valja to jasno reći, a da ne ugrozimo tradicionalno hrvatsko gostoprimstvo – mase izlučina cijenjenih turista. U svakom slučaju, broj prodanih WC-školjki u RH već dugo nije praćen adekvatnom količinom novougrađenih kolektorskih cijevi, pročistača otpadnih voda i tsl.
Na tu muku vezuje nam se još malo šira u vezi s otpadom, jer nije se po tolikim istočnojadranskim plažama one šampionske 2019. godine zavijorio crveni barjačić upozorenja samo zbog fekalnog onečišćenja. Suštinski je ozbiljnija mnoga druga kontaminacija bez obaveznog neugodnog mirisa, od kemijskog otpada do teških metala. Ta vrsta nevolje u Hrvatskoj se zbiva najviše zbog katastrofalno riješenog sustava zbrinjavanja otpadnih tvari, forsiranjem zastarjelih tehnologija i metoda umjesto ekološki prihvatljivijih. Pritisak masovnog turizma, ne hvaleći pritom onaj elitni, samo je pridodao svoj zavidni obol toj drami.
Ostaje problem upravljanja pomorskim dobrom u svojstvu javne vrijednosti u koju se inače zaklinjemo intenzitetom žešćim od svega drugog. No, sve češće i fatalnije, u svojstvu tržišne vrijednosti koja samo čeka da je pokupi kakav perspektivni koncesionar i stavi u privatno-profitnu funkciju. Stanje oko toga javnog dobra nije bilo povoljno niti prije najnovije ekonomske multikrize, izazvane pandemijom, recesijom, ratom u Ukrajini, inflacijom. Klasa nedodirljivih uzurpatora komada morske obale bila je dobrano etablirana, a pobune lokalnog pripadajućeg življa također nerijetko organizirane, katkad čak i uspješne, ali je na duže staze i na širem potezu takav ishod svejedno bio izuzetak.
S najavljenim Zakonom o pomorskom dobru, to bi se trebalo izrazitije omogućiti – uzurpacija, ne bunt. Pomorsko dobro stavlja se čvršće u potencijalni komercijalan okvir, pa mu prirodna i ekološka važnost, zatim sadržana općedruštvena korist, postaju drugorazredne. Kao što je rečeno u jednoj stručnoj analizi na portalu Pomorsko dobro, zakon će omogućiti da se na obali "sve iznimno može". Prava iznimka, međutim, postat će situacija u kojoj svi jednako mogu svugdje bar nešto – brčkati se u plićaku, prošetati obalom. Demokratičnost i socijalnost u tom pristupu izostaju, te će se oko istinske opće dostupnosti pomorskog dobra povesti još mnoga bitka.
