>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Živeo hrvatski jezik!

Hrvatski jezik – kao isti onaj ‘službeni jezik u hrvatskim državnim institucijama’ kakav prizivaju branitelji, kakav je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi’ i po Ustavu i po Branki Kamenski – taj je, eto, i takav hrvatski narodni jezik u ‘službenu uporabu’ prije točno 170 godina uveden – na tečnoj ekavici

Na današnji dan – već sutra govorit će ravan glas HRT-ova TV kalendara, uz arhivsku snimku neke žene kako govori za saborskom govornicom, praćena zbunjenim pogledavanjima potpredsjednika Sabora viteza Željka Reinera i tajnika Ivana Bukarice – 22. listopada 2017. svoj povijesni govor u Hrvatskom saboru održala je zastupnica Dragana Jeckov iz Negoslavaca kraj Vukovara.

Zbunit će, istina, gledatelje TV kalendara što je to tako golemo i veličanstveno bilo u njenom kratkom izlaganju o položaju hrvatskih umirovljenika, sve dok ih ravan glas TV kalendara ne podsjeti kako je to – stotinu i sedamdeset godina nakon što je Ivan Kukuljević Sakcinski u časnom domu održao povijesni prvi govor na hrvatskom narodnom jeziku – Dragana Jeckov 22. oktobra 2017. održala prvi govor na srpskom jeziku u celoj istoriji Hrvatskog sabora.

Nema u to nikakve sumnje – učit će djeca u školama napamet povijesne Draganine riječi kako je ‘izveštaj o radu HZMO-a za dve hiljade šesnaestu u dobroj meri kvalitetan’ – jer bit će taj govor po svemu istorijska prekretnica, koju će svake godine 22. oktobra obilježavati TV pravoslavni kalendar Radiotelevizije Velike Srbije i učenici Osnovne škole Dragana Jeckov u Pravoslavcima, nekadašnjim Negoslavcima, a bogami i poslanici na svečanim akademijama u Skupštini Srbokomunističke Republike Hrvatske.

Ili nas barem u to uvjeravaju državotvorni mediji što – konsternirani ekavicom usred slavnog Hrvatskog sabora – već danima lamentiraju nad oskvrnutim svetim hramom hrvatske državnosti, pa samo što još ne traže da ga dvanaest biskupa raskuži pjevanom misom i kazanom svete vodice.

‘Ćirilica i kokarda u Hrvatskom saboru!’ vrišti tako vazda na straži budan Zvonimir Hodak, ‘svaka nacija ima jezik, vojsku i policiju!’ prijeti časni zastupnik Željko Glasnović, koordinacija vukovarskih braniteljskih udruga traži od zastupnice SDSS-a javnu ispriku zbog ‘ignoriranja službenog jezika u hrvatskim državnim institucijama’, ‘nasilnog korištenja jezika koji podsjeća na ubijanje i silovanje naših najmilijih’ i ‘grube provokacije u najvišemu državnom zakonodavnom tijelu’, a predsjednik Sabora Gordan Jandroković panično po hodnicima traži pravno tumačenje od nadležnih saborskih službi i odgovor na pitanje nekoga Marijana Majstorovića u nekom Hrvatskom fokusu: ‘Je li dozvoljeno u Hrvatskom saboru govoriti nehrvatskim jezikom?’

Očito, kako vidimo, jest: nehrvatski je, pače srpski ‘dozvoljeno’, dočim nije hrvatski ‘dopušteno’. Kao što je, uostalom, ‘dozvoljeno’ Majstoroviću pitati se ‘zašto se je davne 1843. godine pogibelji izlagao Hrvat Ivan Kukuljević Sakcinski, ako nam tamo neka Srpkinja iz Negoslavaca govori na srpskom jeziku’.

Nesretnog Sakcinskog sjetila se na koncu i kaplarica HTV-a Branka Kukuljević Kamenski, što je – upozorivši u svojoj emisiji Pola ure kulture potpredsjednika Sabora Željka Reinera da je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo’ – na kraju citirala i taj slavni Kukuljevićev govor iz 1843: ‘Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Talijani, malo Madžari, a malo Slaveni, a ukupno, iskreno govoreći, mi smo baš ništa.’

Sve je, međutim, bilo džabe, jer nakon svega, već sutradan nakon četničke diverzije Dragane Jeckov, 23. listopada – izvinjavam se, oktobra – na saborskoj je sjednici jedan zastupnik cijelu tu furtutmu s nehrvatskim jezikom usred svetišta hrvatske demokracije prokomentirao čistom – ekavicom.

‘Bez cvetanja narodnog jezika nijedan narod ne može duševno i materijalno napredovati, niti u duhu naroda i veka živeti ne može. S jezikom materinskim skopčane su sve želje i misli jednog naroda, jezik vodi milione ljudi k jednoj svrsi, ta i mi svi, koji smo ovde sakupljeni, bez da imamo jedan materinski jezik, bez da smo jedne krvi, ne bi nikad imali onih posve jednakih narodnih interesa, koje sada imamo. Jednom rečju, od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost. Tko to ne veruje, neka pomisli samo na dela našeg naroda, i onda posledice tih dela, te će se uveriti u istinu mojih reči!’

Pa ipak, mada u Hrvatskom saboru održan 23. listopada, samo dan nakon blasfemične ekavske orgije Dragane Jeckov – i mada nimalo o položaju penzionera, već ovaj put vrlo o jeziku i naciji! – ovaj je skandalozni ekavski govor u hrvatskim medijima prošao posve nezapaženo. Pažljivo sam pročitao transkript i mislim da znam zašto: jedan je mogući razlog taj što govor jest održan 23. listopada, ali ne 2017. već 1847., a drugi taj što o hrvatskom narodnom jeziku na perfektnoj ekavici 23. listopada 1847. u Saboru govori ni manje ni više nego sam – Ivan Kukuljević Sakcinski, glavom, bradom i hrvatskim narodnim jezikom!

Štoviše – tek slijedi zabavni dio – o narodnom jeziku bez čijega tako ekavskog ‘cvetanja nijedan narod ne može živeti u duhu veka’ Sakcinski 1847. za saborskom govornicom besjedi upravo na onoj povijesnoj sjednici na kojoj je usvojen njegov prijedlog o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj upotrebi.

Nije li to divno? Hrvatski jezik – kao isti onaj ‘službeni jezik u hrvatskim državnim institucijama’ kakav prizivaju branitelji, kakav je ‘u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi’ i po Ustavu i po Branki Kamenski, i kakav je divljački pljunut ekavicom zastupnice SDSS-a, ‘grubom provokacijom u najvišemu državnom zakonodavnom tijelu’ – taj je, eto, i takav hrvatski narodni jezik u ‘službenu uporabu’ i ‘hrvatske državne institucije’, isto ono ‘najviše državno zakonodavno tijelo’, prije točno stotinu sedamdeset godina uveden – na tečnoj ekavici.

Kažem vam ja, nitko se na svijetu ne zajebava tako dobro kao povijest Hrvata.

I da je HTV-ova kaplarica Branka Sakcinski u Pola ure kulture imala samo još minutu-dvije, pa da je stigla izvući još koji citat iz onoga historijskog Kukuljevićevog prvog saborskog govora na narodnom jeziku, ne bi već tradicionalno kretenski ispalo kako rezignaciju zbog srpske ekavice u Saboru stavlja u usta čovjeku koji je, u istom tom slavnom ekavskom govoru, ustvrdio kako je narodni jezik ‘prikladan da ga uvedemo u javne poslove’ zato što je još ‘prije osamsto godina bio jezik hrvatskih i srpskih kraljeva’.

Jedva bi se, eto, do kraja svoga izlaganja poštovani zastupnik Kukuljević Sakcinski uopće čuo od žamora, zvižduka i psovki, vitez Reiner vikao bi ‘mir!, mir!’ i tražio pravnu službu, nizale bi se gnjevne replike – ‘je li dozvoljeno u Hrvatskom saboru govoriti nehrvatskim jezikom?’ – a starina Sakcinski mirno bi odgovorio svojim historijskim govorom iz 1843: ‘Tko može celom jednom narodu zabraniti da svojim prirođenim jezikom govori, da ga na prvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i sme slobodnom narodu to zaprečiti? Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme?’

Pa bi onda Branka Kockica u Pola ure kulture stigla valjda objasniti i kako je hrvatski jezik u Saboru na dosljednoj nojncen-jarhundertskoj ekavici uveo osnivač Društva za povjesnicu jugoslavensku i fanatični borac za južnoslavensko ujedinjenje i jedinstvo Hrvata i Srba. Koji je, nota bene, i svoj povijesni govor u Saboru, kao uostalom i sve ostale svoje govore na hrvatskom jeziku, tih gadnih godina objavljivao – točnije, mogao i smio objavljivati – jedino u Beogradu.

Znači li to onda da je Dragana Jeckov – što je 22. oktobra svečano obilježila stotinu sedamdeset godina ekavice u Saboru – govorila jezikom Ivana Kukuljevića Sakcinskog, i da je ovaj 1843. zapravo govorio srpski? Naravno. Ili barem naravno logikom hrvatskih jezičnih žandara i izbacivača, koji od paranoične potrage za ekavicom i genitivima ne čuju ni da Hrvat Sakcinski ekavicom na hrvatskom jeziku govori o srpskoj braći, ni da Srpkinja Dragana Jeckov ekavicom na srpskom govori o položaju hrvatskih umirovljenika.

Kako reče onaj mudrac: zmije jezikom palacaju, a ljudi govore. Da nije tako, i zmije bi imale uši.

1/2