>

novosti logo

Aktiv Aktiv

Aktiv br. 8: Prilog diskusiji o ‘demokratskom socijalizmu’

Političke turbulencije prošle godine nisu pokazale samo svu bijedu političkih elita, već i svu nemoć ovoga odupiranja njihovoj vladavini, kod kojega je grozničavi aktivizam alibi za odgodu mišljenja

Uvod

Prošle, 2013. g., objavio je tada još aktivni kolektiv Radničko-punkerski univezitet (DPU) u Ljubljani programsku knjižicu ‘Budućnost je demokratski socijalizam’ (Prihodnost je demokratični socializem). Bilo je to u trenutku restrukturiranja ovog dugogodišnjeg vaninstitucionalnog projekta Mirovnog instituta, te njegovog preoblikovanja u Institut za radničke studije, s jedne, više teorijske, te Inicijativu za demokratski socijalizam, s druge, praktično-političke strane. U međuvremenu je ova Inicijativa prerasla u novu istoimenu političku stranku na slovenskoj stranačkoj sceni – ‘Inicijativu za demokratski socijalizam’, a njen osnivački kongres dogodio se nedavno, 8. marta 2014. g. Kao jedna od tri lijeve stranke ujedinili su se u predizbornu koaliciju, nazvanu Ujedinjena ljevica (Združena levica), te su u maju izašli na izbore za Evropski parlament, pod kapom stranačkog kluba Evropske ljevice. Vrlo su zadovoljni rezultatom od 5,9 posto glasova.

Kao kolektiv koji se prvenstveno posvetio radikalnoj teoriji, DPU je u jednom trenutku svoga rada, koji se sastojao uglavnom od čitačkih kružoka, predavanja i tribina, zaključio kako sadašnja teška kriza kapitalizma nalaže ne samo nastavak već više od desetljeća razvijane kritičke refleksije (osnovani su 1997. g.), već i izradu alternativnog političkog projekta. U uvodnoj riječi pamfleta ‘Budućnost je demokratski socijalizam’ to i pocrtavaju, naglašavajući kako im je namjera ponuditi istovremeno i ‘razmišljanje o dinamici kapitalizma i njegovom neizbježnome kraju’, ali i ‘ukratko predstaviti mogućnost za uspostavljanje progresivne alternative – demokratskog socijalizma.’ Svoje vrijeme uspoređuju sa tridesetim godinama prošloga stoljeća, pa zaključuju da danas ponovo vrijedi isto što i tada, a dade se sažeti u slogan: socijalizam ili barbarstvo! Što će od to dvoje prevagnuti ovisi i od našeg kolektivnog djelovanja.

Autori brošure pozivaju dakle u zajedničku borbu za okončanjem agonije kapitalizma, koji je, već po drugi puta u zadnjih sto godina, klinički mrtav, te da zajedno izgradimo novo, humano, pravedno i egalitarno društvo demokratskog socijalizma. Ovakav poziv naišao je na odobravnje sljedbenika i neodobravanje kritikanata, ali je pravoga odziva na poziv za kritičku raspravu bilo i u Sloveniji malo. Utoliko više je ovaj javni odaziv Miklavža Komelja, slovenskog pjesnika i teoretičara, dragocjen. Prenosimo ga ovdje u neizmjenjenom obliku, kako je objavljen u posebnom broju Mladine – Alternative, u zimi 2013/2014. S.P.

Jedan od rijetkih rezultata koji raduje, u društvenim i političkim turbulencijama zadnje godine u Sloveniji, jest što se riječ socijalizam – nakon dva desetljeća u kojima je ona u vladajućem javnom diskursu bila psovkom – nanovo pojavila u vezi s nečim što bi moglo biti zametkom konkretnoga političkog programa. Mladi ljudi govore i pišu o 'demokratskom socijalizmu'. U vremenu kada se više puta učinilo kako posao parlamentarne 'ljevice' više i nije u tome da pokušava 'ublažiti' djelovanje kapitalizma, već da nastupa kao njegova udarna sila (naravno da uopće ne podcjenjujem međunarodne pritiske – da li je stvarno itko bio tako naivan pa je mislio kako će Slovenija u EU zadržati barem približno isti stupanj samostalnosti koji je imala u Jugoslaviji?), zalaganje za novu paradigmu je nužno. Istovremeno je baš u takvim situacijama mnogo važnije kakvo je to zalaganje: od prostodušne nijanse u nekoj formulaciji može ovisiti budućnost nekog pokreta za 'duge, prokleto duge godine', da navedem Lenjinovu formulaciju iz knjige Što da se radi?. (U tom smislu se naravno problematičnom može pokazati i Lenjinova poslijerevolucijska – uz pragmatični kontekst povezana – izjava o socijalizmu kao elektrifikaciji združenoj s vlašću sovjeta; ali za Lenjina socijalizam nije bio cilj, već neko prijelazno razdoblje, koje će – preko 'diktature proletarijata' – odvesti u komunizam. Zato u restauracijskom diskursu o tranziciji postoji svojevrsna ironija, pošto je socijalizam, kako ga je definirao komunistički pokret, bio po definiciji neka tranzicija). Kada sam u ruke dobio brošuru Budućnost je demokratski socijalizam, koju je ljetos izdao Institut za radničke studije – a koju možemo čitati kao nekakav manifest kolektiva Radničko-punkerskog univerziteta (Delavsko-punkerska univerza – DPU) – počeo sam ju čitati s velikim zanimanjem, u želji da saznam kakav je program ljudi koji govore o 'demokratskom socijalizmu' (među navedenim autorima i autoricama su osobe koje su mi drage i koje cijenim, a sa DPU-om me veže i nekoliko vrlo lijepih sudjelovanja) – te na kraju krajeva kakva je definicija te sintagme. Na žalost pri čitanju nisam mogao izbjeći utisak kako ta sintagma za sada funkcionira prvenstveno kao nekakav fetiš. U brošuri postoje reference na Marxa, ali Marxa povezujemo s nečim što se imenuje 'historijskim materijalizmom', dok su ovdje kako 'socijalizam' tako i 'demokracija' pojmljeni potpuno ahistorijski – pridjev 'demokratski' pri tome funkcionira upravo na način kako termin 'demokracija' za svoju legitimaciju upotrebljava diskurs o 'totalitarizmu', koji brošura inače s pravom kritizira – 'demokracija' u tome diskursu nije neki historijski uvjetovani oblik vladavine, već je nekakva metafizička kategorija, koju možemo poistovjetiti sa izrazima kao što su 'humanost, pravednost, egalitarnost' itd. Tako otpada i svako pitanje o historijatu sintagme koja je ponuđena kao 'budućnost' – a koja se u različitim diskurzivnim kontekstima izoblikovala kao izrazito pragmatična formula; u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća najprije je evocirala distancu od 'lenjinizma', a kasnije je bila upotrebljavana npr. u diskursu 'evrokomunizma': obično se radilo o upotrebi koja bi ukazivala na neko razlikovanje spram praksi 'realno postojećih socijalizama' – 'demokratski socijalizam' mogao je značiti nešto kao 'socijalizam s ljudskim likom'. Danas je 'demokratischer Sozialismus' upisan u program njemačke parlamentrane stranke Die Linke. Ako je Komunistički manifest, iz kojega je brošura o 'demokratskom socijalizmu' posudila udarni uvodni citat, pojam 'komunizam', koji je prije toga kao izum utopista 'strašio' uokolo, promijenio ujedno u teorijski koncept i  i u revolucionarni program, brošura o 'demokratskom socijalizmu' je pojam 'demokratskog socijalizma', koji se danas pojavljuje u konkretnim političkim programima, kakav je program stranke Die Linke, uzdigla u nekakav metafizički status, koji postaje ujedno i potpuno utopističan, budući je postavljen u isto tako fetišiziranu 'budućnost'. Da o tome ne bi bilo sumnje, autori i autorice o njemu ne govore u futuru, već u kondicionalu. Demokratski socijalizam 'bi bio'.

Ujedno je izraženo vrlo odlučno protivljenje utopijama. Čitalac koji dobije u ruke ovu knjižicu, opremljenu crvenim zastavama na naslovnici i s motom o drhtanju buržuja pred komunističkom revolucijom, mogao bi se upitati što se tu priprema. Međutim, ako ne prije, onda malo prije kraja, postaje jasno da nitko ne treba drhtati: u ime odbacivanja utopija naveden je niz zahtijeva, koji su označeni kao ‘reformistički’ – uz slijedeće pojašnjenje: ‘To su minimalni i razmjerno skromni zahtjevi, koji bi odmah popravili životni standard, te nam dalji prostora za disanje, koji nam je nužno potreban, želimo li oblikovati ambicioznije i dugoročnije alternative, pošto je nemoguće boriti se za preživljavanje i osnovna socijalna prava, te ujedno za posve novo i radikalno drugačije društvo.’

Reforma bez revolucije

Upravo u toj tezi, da je nemoguće boriti se za osnovna socijalna prava te ujedno za posve novo i radikalno drugačije društvo, vidim zgusnutu bit cjelokupne brošure. Svakako, ta je teza marksistička samo u smislu poznate Marxove izjave: ‘Nešto je sigurno: to da ja nisam marksist.’ Jedna od ključnih Marxovih teza bila je teza o proletarijatu kao nosiocu revolucioarne subjektivnosti – za posve novo i radikalno drugačije društvo bore se upravo oni kojima postojeće društvo ne omogućava preživljavanje i osnovna socijalna prava. A povijest radničkih borbi u devetnaestom i dvadesetom stoljeću govori upravo o tome da su i najmanje kapitalističke koncesije radničkoj klasi rezultat borbe za neko posve novo i radikalno drugačije društvo; kapitalizam je spreman davati koncesije dok postoji alternativa koja je za njega realna prijetnja; kada ta alternativa nestane, odjednom više nema nikakve potrebe za koncesijama – i to danas doživljavamo. Ako su zahtjevi navedeni u brošuri – od skraćenja radnog vremena, povećanja plaća i osiguranja pune zaposlenosti, do uvođenja samoupravljanja - oni minimalni i razmjerno skromni zahtjevi, koji moraju biti ispunjeni prije no što uopće počnemo oblikovati ambicioznije i dugoročnije alternative, možemo se upitati zašto je, ako su ti zahtjevi u danim historijskim odnosima ostvarivi i u okviru postojećeg društva, uopće potrebno daljnje fantaziranje o ‘posve novom i radikalno drugačijem društvu’, pošto bi se njihovim ostvarenjem pokazalo kako je očito moguće u postojećem društvu reformistički doseći baš sve… Da ne bi bilo nesporazuma: ne mislim da su zahtijevi koji su navedeni u brošuri utopistički. Utopističko je nešto drugo. Utopističko je da su oni u danim odnosima označeni kao reformistički. Ti zahtjevi ostvarivi su samo pomoću duboke društvene promijene. Toga su, naravno, autori i autorice brošure vrlo svjesni, jer tik ispred citiranog odlomka zapisuju: ‘Sadašnji politički i institucionalni ustroj EU onemogućava čak i skromne keynesovske reforme.’ Kako onda razumjeti poruku da moraju ti zahtjevi biti ispunjeni prije no što možemo započeti oblikovati ambicioznije alternative? Ne vidim drugog odgovora nego da pozivanje na ovaj prostor za disanje ne znači ništa drugo do li argument za nekakvu odgodu mišljenja.

Kapitalizam je spreman davati koncesije dok postoji alternativa koja je za njega realna prijetnja; kada ta alternativa nestane, odjednom više nema nikakve potrebe za koncesijama – a to doživljavamo danas

(Pošto sam napisao knjigu o umjetnosti partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu, dozvolite da se pozovem na jednu ne-usporedivost. Partizani su usred najtežih okolnosti bili svjesni da je čak i takav osnovni nalog preživljavanja, kakav je nacionalno oslobođenje od fašističkog okupatora, moguć samo tako da se dovede u pitanje cjelokupna društvena i simbolička konstelacija koja je proizvela fašizam. I stvarno su partizani u te četiri nepodnošljivo intenzivne godine, osim toga što su se borili sa neprijateljem, doveli u pitanje sve: od društvene organizacije do toga što je umjetnost. S time je bilo povezano i partizansko poimanje budućnosti. Ako kapitalizam treba budućnost tako da od nje posuđuje – popularnu analizu tog ‘posuđivanja-od-budućnosti’ je u knjižici, koja je prevedena i na slovenski (i na hrvatsko-srpski, kao Proizvodnja zaduženog čovjeka, op.p.), nedavno pridonio Maurizio Lazzaratto – bio je ulog partizana da nisu ništa prepuštali budućnosti, već su djelovali tako kao da je budućnost već tu.) A upravo odlaganje mišljenja omogućava na deklarativnoj ravni veliku ‘revolucionarnost’, budući da dopušta nekritičko prepisivanje retorike koju je upotrebljavao optimistički progresizam devetnaestog stoljeća, kada je sanjao o tome kako će ekplodirati ‘potpuni ljudski razvoj’, samo ako mu odstranimo ‘umjetna’ ograničenja. Na primjer:

Ako je društvena proizvodnja neposredno povezana s društvenom potrošnjom i ako su obje podruštvljene (a ne individualne aktivnosti najamnog rada i kupovanja), onda je zadovoljavanje društvenih potreba dovoljna motivacija za neprestano inoviranje i poboljšavanje proizvodnih postupaka i proizvoda. Ukinemo li odvojenost između društvene proizvodnje i potrošnje, onda je zadovoljavanje društvenih potreba dovoljna motivacija za neprestano inoviranje i poboljšavanje proizvodnih postupaka i proizvoda.

Ili:

Ukidanjem proturječja između društvene produkcije i reprodukcije će ono što je danas okrnjeno i podređeno imperativu profita postati dio punog ljudskog razvoja, bez umjetnih ograničenja, koja punom ljudskom razvoju postavlja kapitalistički način.

Mislim da ponavljanje teza koje je kao svoje perspektive nudilo društvo devetnaestog stoljeća (Le magnifice sorti e progressive – kako je britko to komentirao Leopardi!), danas prije blokira, nego li što potiče, stvarnu raspravu o socijalizmu. Naravno da su te teze sažete iz Marxa ( U Osnovama kritike političke ekonomije - Grundrisse Marx piše da kapitalizam u na glavu postavljenom obliku već ‘stvara i proizvodi bezuvjetne pretpostavke proizvodnje, a time i svematerijalne uvijete za totalni, univerzalni razvoj proizvodnih snaga individua.’) – ali ipak nije fantazma koja ih određuje zato ništa manje kapitalistička: upravo to je točka u kojoj Marxov diskurs čini koncesiju progresizmu devetnaestog stoljeća, koji je dozvoljavao predodžbu o tome kako će socijalizam ostvariti kapitalističke snove o apsolutnom napretku i totalnoj proizvodnji, koja će se, kada odstranimo ‘umjetna’ ograničenja, širiti u beskonačnost. (Sredinom devetnaestoga stoljeća bili su u to da budućnost pripada socijalizmu, po logici samog razvoja kapitalizma, uvjereni i mnogi ljudi koje socijalizam nije baš oduševljavao; poučno mjesto o tome možemo naći u Flaubertovoj korespondenciji.) Socijalistički pokušaji dvadesetog stoljeća pokazali su fantazmatsku prirodu tih očekivanja o spontanoj erupciji produktivnosti; ono što se u kapitalističkoj proizvodnoj ekspanziji pokazuje kao ograničenje, ujedno je njen strukturni uvjet. Ali od suštinske je važnosti kakve konsekvence iz toga izvodimo. Ako se poistovjetimo sa kapitalističkom fantazmom o beskonačnom napretku, bio bi to naravno argument protiv socijalizma. Ali konsekvence bi morale biti upravo suprotne: umjesto da u slomu progresističke utvare vidimo argument za neprekoračivost kapitalizma, moralo bi to biti ishodištem za radikalnu kritiku samog pojma napretka i s njime povezane proizvodne ekspanzije. Danas, kada je kapitalistička ekspanzija već dovela do ruba ekološke katastrofe, to je utoliko više nužno.

U vezi sa ekološkom katastrofom, volio bih upozoriti na nešto, što na svoj način svjedoči o tome kako jako fantazme oblikuju strukturu realnosti. Predodžba o pretoćoj katastrofi, na koju nas danas toliko upozoravaju mediji – da se zbog utjecaja ljudi atmosfera zagrijava, da će se otopiti led na sjevernom polu i sve što uz to ide – u stvari je doslovno ista predodžba poput fantazije koju je utopijski socijalist Charles Fourier vidio kao ostvarenje svoje utopije. Fourier je pisao o tome da će se u novom harmoničnom društvu pod utjecajem čovjeka promijeniti klima, polarni led će se otopiti i na sjevernom polu će klima biti takva kakva je sada u Andaluziji, Sibir će biti poput Provanse ili Napulja, premještati će se kontinenti itd. … Ukratko, Fourier je sanjao o tome što se nama danas pokazuje kao noćna mora. U Fourierovom utopijskom i današnjem katastrofičnom diskursu radi se o jednoj te istoj fantazmi (koja se naravno može ostvariti). Ako se danas u dominantnom ekološkom diskursu pojavljuje pitanje o tome kako spasiti svijet, prisjećam se riječi Piera Paola Pasolinija o spašavanju svijeta od njegovih vlastitih (buržoaskih) sanja.

Klasna borba vas je uljuljala

Ovaj tekst dovršavam u predvečerje obljetnice Pasolinijeve strašne smrti: dozvolite da se u tome razmišljanju ovdje pri njemu malo zaustavim. U vezi sa odbacivanjem progresističke ideologije, citirti ću što je malo prije smrti napisao u svojoj ‘Bilješci za pjesmu na laponskom jeziku’:

‘Model razvoja’ je onaj koji je htjelo kapitalističko društvo, a bazira se na tome da ono doseže krajnju zrelost. Predlažemo li druge modele razvoja to znači da prihvaćamo ovakav prvi ‘model razvoja’. Znači da ga hoćemo poboljšati, modificirati, korigirati. Ne: nije potrebno prihvatiti takav ‘model razvoja’. Ali nije dovoljno niti samo odbiti takav model razvoja. Treba oporeći ‘razvoj’. Ovaj razvoj: jer to je kapitalistički razvoj. On proizlazi iz načela koja nisu samo pogrešna (štoviše, stvarno nisu pogrešna: u sebi su potpuna, najbolja od svih mogućih načela), već su i prokleta. Pobjedonosno predstavljaju društvo koje će biti bolje, a ujedno i u cjelini buržoasko. Komunisti koji prihvaćaju taj ‘razvoj’, poštujući činjenicu da su totalna industrijalizacija i oblik života koji iz nje slijedi ireverzibilni, nedvosmisleno bi bili realisti, jer sudjeluju, kada bi dijagnoza bila apsolutno pravilna i uvjerljiva. Ali ipak nije rečeno – a sada već postoje i dokazi – da se mora takav ‘razvoj’ nastaviti, na isti način kako je i započeo. Nasuprot tome, postoji mogućnost ‘recesije’. Pet godina ‘razvoja’ napravilo je od Talijana idiote, pet godina bijede može ih privesti natrag, do njihove, iako bijedne, ljudskosti. Morali bi dakle – barem komunisti – nešto naučiti iz doživljenog iskustva: pa kada će trebati početi od početka sa novim ‘razvojem’, morati će biti taj ‘razvoj’ potpuno drugačiji od onoga koji je bio. Prije sve drugo nego li predlaganje novih ‘modela’ za razvoj kakav je sada.’

Mnogi su Pasoliniju prigovorili reakcionarnost; s nekim svojim formulacijama on je takve prigovore sam omogućavao, a možda i svjesno poticao. Jer Pasolini je htio svoje suvremenike skandalizirati, ne bi li ih prisilio da misle: namjera mu je bila dovesti u pitanje baš ono što u danoj društveno-političkoj konstelaciji izgleda samorazumljivim – a što je uvijek pozicija vladajuće ideologije. U tome smislu možemo razumjeti i Pasolinijevo otkrivanje zarobljenosti u fantazmatske konstrukcije vladajuće ideologije u pobunjene omladine, koja se u ime borbe protiv kapitalizma oklopila kultom Budućnosti, u ime koje bi trebalo obračunati sa Prošlošću. Pasolini je prepoznavao tragičnost otpora, koji je u biti pomagao kapitalizmu u njegovoj regeneraciji (i opet zarobljenost u fantazme: postfordistički kapitalizam stvarno je u mnogo čemu realizirao snove ustanika iz godine 1968. – bez da u tome ima išta oslobađajućeg); pri tome je posebno upozoravao na to da u službu vladajuće ideologije stupa svaki reduktivizam koji si, u ime deklarativne revolucionarne radikalnosti dozvoljava sužavanje mentalnog horizonta (danas mladi slovenski marksisti vole omalovažavati Marcusea, ali mislim da je njegova teza o ‘jednodimenzionalnom čovjeku’ danas aktualnija no ikada). Citirati ću jedan malo dalji odlomak iz Pasolinijeve neobične i svjesno provokativne Pjesme o tradiciji iz knjige Trasumanar e organizzar:

Ako je Marx nešto rekao o ekonomiji, rekao je upravo to da ekonomija nikada nije samo ekonomija: da je uvijek prepletena s društvenom dinamikom – i da je uvijek prepletena sa fantazmima

‘O nesretna generacijo! /Što će se dogoditi sutra, ako će takvom biti vladajuća klasa - / kada su ušli u svoje prve bitke, / nisu poznavali poeziju tradicije, / s njom su imali neuspjelo iskustvo, jer im je bila bez / ralističnog osmijeha nedostupna / pa i za ono malo, što su ju poznali, morali su pokazati, / da ju doduše žele spoznati, ali iz razdaljine, izvan igre / (…) Netko te je poučio, da se ne smiješ osjećati inferiorno - / odstranila si svoje božanske infantilne nesigurnosti - / tko nije agresivan, neprijatelj je naroda! Ah! / (…) (I) tako ćeš spoznati da si služila svijetu, / protiv kojega si vatreno ‘krenula naprijed u borbu’: /sam je bio onaj koji je htio diskreditirati povijest – svoju / sam je htio počistiti s prošlošću – svojom; / o nesretna generacijo, i ti si se s nepokornošću pokoravala! / Ovaj svijet sam je molio svoje sinove da mu pomognu / u tome, jer je u protuslovlju sam sa sobom, da se može nastaviti; / iznenada ćete biti stari, bez ljubavi spram knjiga i života / savršeni stanovnici ovoga obnovljenog svijeta, / preko njegovih reakcija i represija, da, da, / ali prvenstveno preko vas, koji ste se usprotivili, / točno tako kako je on htio; Automat kao Sve; / oči vam se nisu napunile suzama / pred Baptisterijem s majstorima i učenicima, /pažljivima od godišnjeg doba do godišnjeg doba / i niste imali suza za oktavu iz cinquecenta, / niste imali suza (intelektualnih, rođenih iz čistoga razuma), / niste spoznali ili prepoznali tabernakule predaka / i sjedala očeva-gospodara, uslikanih od - / i sve druge uzvišene stvari, / nećete treperiti (s tim gorućim suzama) / pri stihu anonimnoga simbolističkog pjesnika, koji je umro godine - / klasna borba vas je uljuljala i sprečila vas da plačete: / utrnuli za sve ono što ne zna za dobre osjećaje / i beznadnu agresivnost / proživjeli ste mladost / pa ako ste bili intelektualci / zato to niste htjeli biti u potpunosti / a baš je to bila, među tolikim dužnostima, vaša stvarna dužnost - / a zašto ste zgriješili tu izdaju? / Iz ljubavi prema radniku: ali nitko ne zahtijeva od radnika / da ne bude u potpunosti radnik. / Radnici nisu plakali pred umjetninama /a niti će zgriješiti izdaje, koje vode u ucjene / pa zato u nesretnost / O nesretna generacijo / plakati ćeš, ali beživotnim suzama / jer se možda nećeš znati niti vratiti / do onoga što – budući da nisi niti imala – nisi niti izgubila; / jadna kalvinistička generacijo, kako si na izvoru građanstva / dječje pragmatična, puerilno aktivna / tražila si spasenje u organizaciji / (koja ne može proizvesti drugo nego li drugu organizaciju) / i proživjela si mladalačke dane / govoreći govorom birokratske demokracije / te nisi nikada istupila iz ponavljanja formula (…)’

Ova pjesma može zbuniti čitatelja. Što sad taj pjesnik govori o srednjovjekovnim baptisterijima i renesansnim oktavama? Ali kada Pasolini kaže mladim ljudima, koji su se u ime klasne borbe odrekli ljubavi spram starih baptisterija i renesansnih oktava: ‘Klasna borba vas je uljuljala’, time nikako ne zauzima neku nad realnošću lebdeću poziciju, koja omalovažava klasnu borbu, već, upravo suprotno, govori o tome da su bili ti mladi pobunjenici, koji su se opajali ponavljanjem formula o klasnoj borbi, u klasnoj borbi na strani onoga protiv čega bi da se bore, jer su pristali na taj mentalni reduktivizam, koji je kapitalizam trebao. Da su u svojoj totalnoj mobilizacijskoj revnosti, koja je žurila odbaciti svu prošlost, u biti prihvatili igru koju je kapitalizam trebao za svoju regeneraciju. Pobune šezdesetih i sedamdesetih godina bile su, kako po svojim razlozima, tako i po svojim zahtjevima, bitno drugačije od današnjih pobuna (mislim da je današnja situacija puno ozbiljnija): pa ipak si ne mogu pomoći, pa da se uvijek iznova ne sjetim te Pasolinijeve pjesme, kada viđam entuzijastične mlade ljude koji se lakomo pozivaju na marksizam, komunizam i revoluciju, a spomeneš im li nekog filozofa (osim Marxa) ili pjesnika, skoro sažalno se osmjehnu, jer to više nije vrijedno ozbiljnoga čitanja, jer nam je sve jasno… A onda čovjek otkrije da se doduše identificiraju sa Oktobarskom revolucijom, iako misle da su tada boljševici svrgli sa vlasti cara… Lenjin se posebno zgražao nad time što se komunistima smatraju ljudi koji čitaju samo marksističku literaturu; po njegovom uvjerenju morao bi si istinski komunist prisvojiti svu duhovnu riznicu čovječanstva…

Redukcija svega na ekonomiju

Danas se opaža u mladih aktivista nekakva redukcionistička tendencija svođenja svega na ekonomiju: ponekad ostaje dojam da marksizam razumiju kao nekakav kult političke ekonomije. Povratak kritici političke ekonomije nužna je reakcija na razdoblje kada su si reference na marksizam prisvojili razni kulturni studiji, koji su to sve zajedno prožvakali u defanzivnu kašu. Ali baš taj povratak ne bi smio voditi u ekonomistički redukcionizam. Marx nije pisao političku ekonomiju, već njenu kritiku. Danas je svođenje svega na ekonomiju doksa vladajuće ideologije. Današnji kapitalizam za svoje funkcioniranje treba ekonomski determinizam. Ako je Marx nešto rekao o ekonomiji, rekao je točno to da ekonomija nikada nije samo ekonomija: da je uvijek isprepletena sa društvenom dinamikom – i da je uvijek isprepletena sa fantazmama. U tome je bit njegove teorije robnog fetišizma: Marxu se roba, koja je na prvi pogled samorazumljiva i trivijalna, pokazuje kao puna metafizičke lukavosti i teoloških mušica; da bismo uopće mogli razumjeti način djelovanja zakona vrijednosti, moramo po analogije u magleno područje religioznog svijeta’. Ekonomski determinizam nije nikakvo materijalističko obrtanje idealizma, već vulgarizacija, koja, da naglasim još jedanputa, danas funkcionira kao doksa vladajuće ideologije. Istinska materijalistička gesta je u obrtanju idealističke koncepcije ekonomije; obrtanju koje u samoj ekonomiji pokazuje njenu fantazmatsku konstrukciju. U tome smislu vrijedno je ponovo čitati rani kratki tekst Waltera Benjamina Kapitalizam kao religija; Benjamin ukazuje na mogućnost da mislimo kapitalizam kao religioznu pojavu, i to kao čistu kultnu religiju, možda najekstremniju od svih koje su ikad postojale. Benjamin polazi od demonične dvosmislenosti njemačke riječi Schuld, što ujedno znači i krivnju i dug.

‘Taj kult zadužuje. Kapitalizam je vjerojatno prvi primjer kulta koji ne rasterećuje, već zadužuje. U tome je ovaj religijski sistem u silnom strmoglavljujućem pokretu. Strašna svijest o dugu/krivnji, koja ne zna kako da se rastereti, ne laća se kulta zato da bi poravnala dug, već zato da ga učini univerzalnim, da bi ga utuvilo u svijest, te, na kraju i prije svega, ulovilo u taj dug i samoga Boga, ne bi li na kraju njega samoga zainteresiralo za rasterećenje. Samo to rasterećenje ne treba očekivati u kultu, pa niti u reformiranju te religije, u nečemu što bi se moglo osloniti na nešto čvrsto u njoj, a niti u odricanju od te religije. U biti toga religioznog pokreta, koji je kapitalizam, je suzdržavanje do kraja, do potpunog religioznog zaduženja Boga, do dostignutog stanja beznađa, u koje je blagovremeno vjerovati.’

Da li je uistinu netko bio tako naivan, pa je mislio kako će Slovenija u Evropskoj uniji održati barem približno onaj stupanj samostalnosti koji je imala u Jugoslaviji?

Nije li ovo najtočniji opis današnjeg trenutka? U koordinatama smisla koje uspostavlja kapitalizam-kao-religija, apsolutna je zaduženost apsolutni Smisao. Zato akterima današnjih ‘reformi’, koji tu zaduženost rješavaju tako da ju još povećavaju, ne treba više ništa osmišljavati, jer je to što čine proizvodnja Smisla u čistom obliku. Ali u istim koordinatama smisla ostaju i one fantazije o prekoračenju kapitalizma koje pretpostavljaju da samo treba odstraniti ograničenja onome što se u danim koordinatama smisla pokazuje kao ‘potpuni razvoj bez umjetnih ograničenja’ – i tu će biti neko krasno društvo. Obzirom na to mogu se samo najdublje složiti sa Slavojem Žižekom, koji je u knjizi Less than Nothing o ‘političkoj lekciji’ Wagnerovog Parsifala i Wellesovog filma, snimljenog po Kafkinom Procesu, napisao: ‘Hoćemo li pobijediti ‘stvarnu’ socijalnu silu, moramo najprije razbiti njenu fantazmatsku vlast nad nama.’

Toga su na kraju krajeva bili i te kako svjesni i veliki socijalni revolucionari dvadesetog stoljeća, koji su spoznali da za stvarnu društvenu transformaciju nije dovoljno promijeniti proizvodne uvijete, već i simboličke koordinate u kojima se proizvodnja događa. U tome je bila utemeljena ideja ‘kulturne revolucije’. Kao što znamo, bile su u Kini, baš u ime te ideje, s pravim uništavalačkim bijesom, izvođene najveće monstruoznosti – ali upravo te monstruoznosti ujedno su govorile o nemoći i nespremnosti da se simboličke koordinate stvarno pomaknu. Nije li ubijanje vrabaca u ‘kulturnoj revoluciji’ govorilo prvenstveno o nemoći da istupimo iz začaranog kruga progresističkog produktivizma, koji traži uvijek nove prepreke, koje treba ukloniti, ne bi li eksplodirao ‘puni ljudski razvoj’? Tragedija pokušaja društvene transformacije u okviru ‘realno postojećih socijalizama’ dvadesetog stoljeća bila je upravo u tome da je (usprkos pretpostavci da je ukidanje tržišta već samo po sebi onaj faktor koji osigurava oslobađajuću društvenu promjenu; jugoslavenski samoupravni socijalizam otklonio je tu iluziju) njegova fantazmatska struktura, utemeljena u teleologiji Budućnosti, ostala determinirana kapitalističkim progresizmom i produktivizmom. Sovjetski savez je obećavao da će realizirati sve ono što američkom kapitalizmu, zbog vlastitih proturječja, ne može uspjeti. Staljin je u tekstu O osnovama lenjinizma (1924.) jasno napisao: ‘Udruživanje ruskoga revolucionarnoga elana s američkom poslovnošću – u tome je bit lenjinizma u partijskom i državnom radu’. Kada je Staljin umro, jugoslavenski ga je nadrealistički pjesnik Marko Ristić, antistaljinist par excellence, ako me sjećanje ne vara, usporedio s Tartuffom; ja bih ga – pa i zato što je Staljin bio čitalac Shakespearea – prije usporedio sa Macbethom. Vidim Staljina kao veliku tragičnu figuru. Naime, u svoj svojoj bezobzirnosti djelovao je Staljin stvarno dosljedno u nekim simboličkim koordinatama, koje mu je postavljalo povjerenje u metafizičku instancu Napretka i Budućnosti, koja će retroaktivno opravdati sva inače tako strašna djela – dodijelivši im konačni Smisao. Pri tome treba priznati da bez Staljinove brutalne kolektivizacije i industrijalizacije po svemu sudeći stvarno ne bi bilo pobjede antifašističkih sila u Drugom svjetskom ratu – ali je bitno da s tim priznanjem ne povezujemo nikakvo opravdanje tih strahota u ime ‘cilja koji opravdava sredstva’. Upravo na ‘staljinističkom’ primjeru treba analizirati kako revolucija upada u vlastita proturječja, ako ostavlja neproblematiziranima simboličke koordinate, u kojima postavlja projekt oslobođenja. Karakteristično je da se brošura o ‘demokratskom socijalizmu’ izdaleka izmiče toj problematici; njeni autori i autorice posebno naglašavaju kako Staljinov teror nema nikakve veze s revolucijom: kao da se pojavio neki zloban kontrarevolucionarni tip, koji je neutralizirao komunističku tendenciju u revoluciji, da bi njen tok ograničio ‘u sigurne, predvidljive i uređene okvire ‘izgradnje socijalizma’; nasuprot tome bile bi sovjetske dvadesete godine primjer toga kakvo bi bilo društvo na putu u komunizam. (Stvarno su to bile godine nove ekonomske politike, dakle godine privremene djelomične restauracije kapitalizma u okvirima sovjetske vlasti.) Iz stvarnih analiza dokumenata o staljinskom teroru (npr. The Road to Terror J. Archa Gettyja i Olega V. Naumova), dade se, sasvim suprotno, vidjeti da je taj teror bio posljedica stavičnih unutarnjih proturječja, u koja se ulovila sovjetska revolucija – a da nije bila sposobna njima ovladati. Umjesto da uzvišeno pljuje po Staljinovoj sjeni, morao bi svaki društveno transformativni pokret, koji na sebe preuzima naslijeđe revolucionarnih pokušaja dvadesetog stoljeća, analizirati proturječja tih pokušaja, a također i sve sa njima povezane monstruoznosti i strahote kao nešto što se ‘nas’ i te kako tiče, da se ne bismo ulovili u iste mehanizme.

Poistovjećivanje ‘ljudskog svijeta’ sa kapitalizmom

Prije kratkog vremena mi je ponovo došao u ruke Célinov zloglasni protusovjetski pamflet Mea culpa. Kada sam ga ponovo čitao, bio sam iznenađen: zapravo ne možemo reći da je antikomunistički; u biti je mizantropski. Najviše me je iznenadilo to da zapravo nigdje nisam pročitao veću pohvalu sovjetskoj revoluciji, Céline joj naime priznaje da je stvarno oslobodila čovjeka; njegova poanta je: pogledajte kako je odvratan čovjek, još i tada kada je uistinu oslobođen; tada se još više pokazuje sva njegova monstruoznost… Za Célinea je slijedeći korak bio da je u razočaranju Sovjetskim savezom potpuno neodgovorno zaglibio u simpatiziranje sa nacizmom (stvarno je nasjeo njegovoj retorici, te je mislio da nacizam sprečava novi svjetski rat), davši pri tome oduška svojim najobscenijim fantazijama… Ali, iz iste spoznaje moguće je izvesti potpuno drugačije konzekvence: da mora biti čovjekovo oslobođenje ujedno oslobođenje od ljudskosti. (U onome smislu kao što je Paul Valéry nekoć napisao: Ja ne osjećam prezir spram ljudi. Upravo suprotno. Već spram Čovjeka. Te životinje, koju ne bih htio izmisliti.’) Pier Paolo Pasolini je dao knjizi iz koje sam citirao pjesmu naslov Trasumanar e organizzar. Trasumanar je pojam iz Danteove Božanstvene komedije, koji znači nadilaženje ljudskosti; pri tome je Dante baš u tom nadilaženju vidio bitnu komponentu ljudskog bivstvovanja. Kada Pasolini kritizira utvaru o spasonosnosti organizacije, time on ne negira organizaciju, već ju time ‘trasumanar’ dopunjuje i iznova definira; čak je govorio da je ‘organizzar’ druga strana ovoga ‘trasumanar’. Nekome to možda zvuči kao misticizam, ali to ne znači ništa drugo nego li krajnju strogost spram sebe samoga. Nedavno sam čitao intervju s Bernardom Brščičem, koji se zadnjih godina afirmirao kao ekonomski ideolog stranke SDS (Slovenska demokratska stranka, op. p.); izjavio je da socijalizam ne može funkcionirati zato jer pretpostavlja da su ljudi anđeli, dok kapitalizam realistično računa sa time da su ljudi sebične barabe – a tome je tako i to nije moguće promijeniti… Prekoračenje kapitalizma je stvarno moguće samo u povezanosti sa radikalnom promjenom ljudske subjektivnosti. Ipak to ne znači da vjera u to prekoračenje naivno i utopistički računa s time da su ljudi ‘dobri’; radi se o nečemu drugome: o pitanju kako povući konzekvence iz svijesti o ljudskoj promjenljivosti.

Kada Pasolini mladim ljudima, koji su se u ime klasne borbe odrekli  ljubavi spram starih baptisterija i renesansnih oktava, kaže: 'Klasna borba vas je uljuljala', time hoće reći kako su mladi ustanici pristali na onaj mentalni redukcionizam koji je trebao kapitalizmu

Ta promjenljivost nije nešto što su si izmislili nekakvi samoprozvani ‘inženjeri ljudskih duša’; pa baš u današnjem historijskom trenutku možemo vidjeti kako se u ljudskoj subjektivnosti, pod utjecajem kapitalističkih komunikacijskih tehnologija, događaju tako brutalne i radikalne promijene, koje nije uspjelo izvesti niti jednoj maoističkoj ‘kulturnoj revoluciji’. Vratim li se Pasoliniju: njemu je zadnjih godina života bilo užasno što se s ljudima dogodila neka ‘antropološka promjena’ – da dolazi do potpunog poistovjećivanja ‘ljudskoga svijeta’ sa kapitalizmom. Danas je taj proces dotjeran do krajnosti. Pri tome su ključnu ulogu odigrale informacijske i komunikacijske tehnologije, koje određuju koordinate percepcije, upravo tako što su naturalizirane. Prije nekoliko godina vidio sam američku televizijsku emisiju o postanku svemira, o ‘velikom prasku’; i tamo je bilo rečeno otprilike ovako: da nije bilo ‘velikoga praska’, da dakle nije nastao svemir, ne bi bilo ničega što čini naše živote smislenima – ne bi bilo televizije, ne bi bilo kompjutera, mobilnih telefona, ipada, ipoda itd. Ukratko: danas je misao da ne bi bilo tih naprava, već analogna misli da ne bi bilo svijeta. A taj je pak svijet kapitalistički – jer su tehnologije koje određuju koordinate percepcije svijeta kapitalističke u svome načinu postojanja, upravo time što su potpuno naturalizirane. Možda će mi netko prigovoriti antitehnološki konzervativizam – ali moje uvjerenje o problematičnosti današnjih komunikacijskih tehnologija nema ništa zajedničko s konzervativnim lamentacijama da se umjesto nečega prirodnog postavlja nešto umjetno; upravo suprotno: ono što je problematično je upravo naturalizacija. Problem nije u tome da te tehnologije prouzrokuju gubitak prirodnosti: problem je u tome da proizvode prirodnost. Moja teza je da bi kritika današnjih tehnologija morala imati ishodište baš tamo gdje jedno od ishodišta imaju i te tehnologije: kod Leibniza. Teza Leibniza, napisana u Monadologiji, je da je to što nazivamo prirodom potpuno umjetno (priroda kao božja umjetnost); svako organsko tijelo, koje postoji u prirodi, je stroj – neka vrsta božanskoga stroja – do svojih najmanjih dijelova, tamo do beskonačnosti – ljudski strojevi su uvijek strojevi samo do neke mjere; u njihovim sastojcima uvijek je sadržan neki ostatak, koji je ‘prirodan’. U prirodi nema ništa prirodno (upravo to klikče kentaur Hiron Jazonu u Pasolinijevoj Medeji); ‘prirodnost’ je nusproizvod ljudske tehnike. Funkcioniranje kapitalizma i njegovih tehnologija temelji se na ideologiji prirodnosti, na tome da svoje djelovanje reprezentira kao ‘prirodni tok stvari’. (Pa tako onda i najgori teror može prikazati kao nešto što nije teror, već je sudbina; nesumljivo bi ‘crna knjiga kapitalizma’ po opsegu svireposti nadmašila ‘crnu knjigu komunizma’; pa ipak je ‘prihvatljivost’ kapitalističkoga terora u tome što ne nastupa otvoreno kao teror, već kao neizbježnost ‘prirodnog toka stvari’.) Totalizacija kapitalističke tehnologije ujedno je i totalizacija ‘prirodnosti’. Danas je taj paradoks prvi puta dotjeran do točke kada prepuštanje stvari kapitalističkom ‘prirodnom toku’ grozi doslovnim uništavanjem svega onoga što nazivamo prirodom. Zato bitka protiv kapitalizma danas mora biti radikalna denaturalizacija svega što kapitalizam reprezentira kao prirodu. I tu nema ničega što bi bilo nevažno. Tu ne smije biti nikakve odgode mišljenja – i tu se kao eminentno politička postavljaju i pitanja koja deklarirani marksisti rado omalovažavaju. Onkraj ideološke konstrukcije ‘prirodnosti’ nema više nikakvog alibija za to da bi nam se činila bića koja nisu ljudi manje značajna od ljudi – i da bi ih isključivali iz političke problematike. Već duže vremena proučavam rad Jureta Detele; njegova postavka nužnosti radikalne transformacije ljudskog odnosa spram životinje duboko je politička baš u tome što odbacuje da bilo koje biće tretiramo kao fenomen prirode; Detela kaže: Nema bića koje ne bi bilo već a priori odvojeno od prirode i zato samo. To stajalište ima dalekosežne konsekvencije, koje ne mogu dopuštati privid kako može stvarno otklanjanje ‘iskorištavanja čovjeka po čovjeku’ temeljiti na ljudskom iskorištavanju drugih bića. Ako si netko može predočiti ‘komunističko društvo’ s klaonicama za životinje – nije li mi takvo društvo na nekom vrlo bitnom nivou jednako strano kao svako drugo ljudsko društvo? Međutim – smijemo li uistinu neko društvo nazvati ‘komunističkim’? I inače: moraju li socijalizam i komunizam značiti fetišiziranje ‘društva’? Sjeća li se još itko kako je Oscar Wilde u svome čudesnom eseju Ljudska duša u socijalizmu razmišljao o tome da će otklanjanje čovjekove borbe za preživljavanje stupnjevati individualizam, jer će nas socijalizam osloboditi bijedne potrebe da živimo za druge, potrebe, koja u sadašnjim okolnostima tako neprijatno stišće skoro svakoga?

Političke turbulencije zadnje godine nisu pokazale samo svu bijedu političkih elita, već i svu nemoć ovoga otpora njihovoj vladavini, pri kojemu je grozničavi aktivizam alibi za odgodu mišljenja. Nije li u ovome trenutku istinski revolucionarna pozicija u samotnom suočenju s koordinatama, koje u danoj situaciji određuju ideološku konstrukciju ‘svijeta’? U susretu takvih samotnih suočenja? U drami Djune Barnes Antifona, koja počinje stihom ‘Ovdje je priroda rasparana’, a događa se na početku Drugog svjetskog rata na gotskim ruševinama, na kojima se članovi jedne obitelji suočavaju jedan s drugim i sa svojim vlastitim fantazmama, poziva Miranda (u njen lik je autorica stavila mnoga vlastita svojstva) svoju mater, koja hoće pobjeći iz neizdržive situacije, da ostane s njom u tim nenaseljenim ruševinama:

‘Onda ostani samnom i ujakom Jonathanom / i učini poput mene. / Zarobljena u ekstremni meridijan i paralelu - / poput tukana koji vidi kako ga grabi jastreb, - / neka slomljeno krilo uokrug ucrta u prah / svoju zadnju veroniku.’

Da li je to defetizam? Suočavanje sa koordinatama vlastite zarobljenosti (ekstremni meridijan i paralela) ukazuje na proturječje, sadržano u slici koja povezuje tu zarobljenost s evokacijom izbavljenja; autorica u neobjavljenom tekstu o svojoj drami posebno naglašava kako ‘veronika’ ujedno znači Veronikin rubac (predsmrtni otisak Kristovoga obličja) i figuru borbe s bikom, pomoću koje toreador u areni izaziva bika; kada slijedimo konstrukciju metafore u sva njena moguća značenja, pokazuju se radikalna dvosmislenost, nekonzistentnost i kontingentnost u onome što podupire smisao. Prijelaz iz ‘kraljevstva nužnosti’ u ‘kraljevstvo slobode’ ne smijemo predstavljati kao nekakvu magičnu euforiju; radi se o tome kako izvesti konkretne političke konzekvence iz spoznaje da je ishodište svake nužnosti potpuno kontingentno.

Miklavž Komelj slovenski je povjesničar umjetnosti i pjesnik. Na Filozofskom fakultetu u Ljubljani doktorirao je tezom Značenje prirode u toskanskom slikarstvu prve polovice 14. st., za koji rad je nagrađen. Kao pjesnik piše ljubavnu i refleksivnu liriku, koja je uglavnom rimovana. U zbirkama Luč delfina (Celovec, Salzburg, 1991); Jantar časa (1995) prevladavaju soneti. U svom prvijencu nadovezuje se na petrarkističku tradiciju, a u nagrađenoj zbirci Rosa, za koju je nagrađen 2002. Veronikinom nagradom, stupa u nove ispovjedne forme. Zapažena je njegova knjiga Kako misliti partizansku umjetnost (Ljubljana 2009.), o kojoj je Aktiv pisao. Redovni je suradnik Aktiva.

Prvotno objavljeno u MLADINA Alternative; zima 2013/2014 Preveo sa slovenskog Srećko Pulig

Aktiv br. 8, Novosti br. 756 , 13.6.2014.: Jugoslavenski izbor(i); Komunizam, kolektiv, (ne)partija, tekst br. 2
1/2