>

novosti logo

Društvo Društvo

Akumulacija koja traje

Privatizaciju 1990-ih nazivati divljom potpuno je promašeno. Kako si netko zamišlja da je otimačinu moguće provesti pitomo? Usto, hrvatsku korupciju ne treba vezati uz karakterne manjkavosti nacije. Istina je jednostavnija. Da biste imali korupciju, morate imati državu

Hrvatska ima peh da proživljava zakašnjelu prvobitnu akumulaciju i to već treći put u posljednjih nešto više od sto godina. Riječ je, naravno, o okrutnoj prvoj fazi razvoja kapitalizma o čemu, kao što se to nerijetko događa, beletristi govore bolje od filozofa ili ekonomista. Evo jednog odlomka: ‘Učitelj: Promisli dijete, otkud ovi dari? Sam ti nisi mog’o doći do tih stvari. Dijete: Pa sve mi je od tatice. Učitelj: A otkud one njemu? Dijete: Od djedice. Učitelj: Od koga ih je djeda dobio? Dijete: On je nekog orobio.’ Tako Karl Marx citira Goethea, za kojeg kaže kako je to napisao rasrđen glupostima da je svako bogatstvo stvoreno marljivim radom. Prvobitnu akumulaciju, neophodnu da bi započeo ciklus kapitalističke proizvodnje, Marx inače uspoređuje s istočnim grijehom u teologiji. Adam je morao zagristi jabuku, da bi povijest mogla započeti.

Posebno je radikalna tvrdnja jednog od najpoznatijih američkih ekonomista dvadesetog stoljeća, Johna Kennetha Galbraitha (oca prvog američkog ambasadora u Hrvatskoj), da su sva velika bogatstva nastala nekim oblikom pljačke i korupcije. Velika se lova mlatila na poslovima s državom, na primjer na izgradnji željezničkih pruga, na malverzacijama sa zemljištem, pa na poslovima s naftom, a otac sadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa obogatio se na izgradnji stanova za veterane Drugog svjetskog rata. Pritom su pod udar pravosuđa dospijevali samo oni koji su pljačkali druge slične poduzetnike, dakle druge pljačkaše, kaže Galbraith, dok su oni koji su pljačkali državu i obične ljude postajali ugledni, bogobojazni građani i predsjednici crkvenih odbora, pa i donatori i dobročinitelji. To se odnosi na sve Rockefellere, Carnegie, Vanderbilte, Mellone i ostalu američku novčarsku aristokraciju.

Stotinjak godina poslije Goethea, Miroslav Krleža se bavio istom temom. ‘U prvoj grupi prvog koljena Glembajevi bijahu još cehovski bezimeni, u drugom koljenu javljaju se već prvi znaci kriminala i grabežljive violencije, u trećem rade Glembajevi s parnim strojevima, osnivaju prve banke, obogaćuju se lihvarskim kamatnjakom… (…) A sve je počelo kad je jedan Glembaj negdje oko sedam stotina i devedesete zaklao i orobio u Viničkoj šumi jednog kramara (Kranjca).’ Dakle, isto kao onaj djed kod Johanna Wolfganga von Goethea.

Godine 1968. Zvonimir Kulundžić je objavio knjigu koja je, kako se sjeća ovaj autor, silno uzbudila političku javnost, posebno krugove koji su se poslije aktivirali u hrvatskom proljeću ili maspoku, kako vam drago. Zvala se ‘Politika i korupcija u kraljevskoj Jugoslaviji’, a bila je rađena na temelju starih novinskih tekstova. (Vjerojatno zato konkretni primjeri, od kojih se knjiga sastojala, nisu čitatelju bili sasvim jasni. Ali takva je priroda korupcije.) Najzanimljiviji je, međutim, kratki dodatak u kojem autor kaže kako se radeći na knjizi stalno pitao kako to da među velikim korupcionašima, među svim tim pašićima i stojadinovićima, nije bilo Hrvata, Slovenaca ili Bosanaca. Tek kad je dobio prve otiske na korekturu, sinulo mu je u čemu je hrvatska korupcija. ‘Hrvatski korupcionaš unovčuje u prvom redu svoje hrvatstvo i spreman je da svoje stečeno znanje stavi u službu bilo koga, samo ako tako može zadovoljiti svoje karijerističke i pekunijarne interese’, piše Kulundžić. Da je to objašnjenje promašeno pokazalo se tridesetak godina poslije, ali nacionalistima, kojima vlastiti narod nikad nije dovoljno dobar, bilo je sasvim razumljivo. Ne samo da nismo složni, već smo i bez karaktera, lošiji od drugih čak i u korupciji.

U drugoj Jugoslaviji, poslije godine 1945., provedena je, po sovjetskom uzoru, opća nacionalizacija koja je izbrisala sve rezultate prve prvobitne akumulacije. Nacionalizirano je sve, pa je ovaj autor, kao dijete, posebno žalio za jednim dućančićem u kojem je neki mali djedica s velikim bijelim brkovima za sitan novac prodavao vrećice nepoznatog sadržaja. Zvale su se, naravno, ‘Mačak u vreći’, a sadržavale su neku jeftinu igračku. Kinder-jaje, ali bez čokolade. I ta je socijalistička prvobitna akumulacija bila na svoj način okrutna. Plaće i mirovine bile su male, a racionirana hrana, stanarine i karte za vlak jeftine. To je omogućavalo da se kapital prebacuje iz poljoprivrede, stambenih zgrada i željeznice (zbog toga su ti sektori zaostajali) u novu industriju. Poslije raskida sa Staljinom i početka samoupravljanja, godine 1948. – 1950., uvedeni su tržišni elementi u privredu, a obvezne planove zamijenili su samostalnost privrednih subjekata i društveno vlasništvo. Tako je dovršena druga prvobitna akumulacija i definirano društvo kao vlasnik. (Odnosno svaki građanin s odgovarajućim dijelom.) Korupcija nije nestala (koga to zanima, neka potraži Titov govor u Splitu iz 1962. ili istraživanje porijekla imovine deset godina poslije), ali nije bila sistem. Nekolicina velikih bogataša postala je to u inozemstvu, poslujući s Jugoslavijom. Među njima su bili i neki sinovi komunističkih rukovodilaca.

Treća i najokrutnija prvobitna akumulacija također je počela nacionalizacijom i to službeno u trenutku kad je kratkotrajni hrvatski premijer s početka 1990-ih, Hrvoje Šarinić, slavodobitno u TV dnevniku proglasio da samoupravljanja više nema! Ali i bez toga nova se HDZ-ova vlast, čim je dospjela u sedlo (izraz Franje Tuđmana), ponašala kao da je sve njezino. Gucić, Kutle i ostali dobitnici te prvobitne akumulacije nastali su to po istoj, staroj šabloni o kojoj su pisali Goethe, Krleža i Galbraith. Tu se pokazalo i da je Kulundžić debelo pogriješio kad je hrvatsku korupciju tražio u nekim karakternim manjkavostima nacije. Istina je mnogo jednostavnija. Da biste imali korupciju, morate imati državu.

Privatizaciju koja se tada provodila mnogi su nazivali divljom, ali to je bilo potpuno promašeno. Oduzimanje vlasništva cijelom narodu, da bi ga se dalo u mali broj odabranih ruku, nije moglo biti drukčije. Kako si netko zamišlja da je otimačinu moguće provesti pitomo? Takva je priroda prvobitne akumulacije. Hrvatski slučaj ima, međutim, dvije dodatne farsične okolnosti, koje su čitav pothvat pretvorile u tragediju. Krležini Glembajevi su nakon ubojstva i pljačke počeli raditi pomoću parnih strojeva i osnivati banke. Tako su pokretali ciklus kapitalističke reprodukcije. HDZ-ovi Glembajevi su, po receptu vjerojatno smišljenom u kanadskoj dijaspori, samo grabili postojeća bogatstva i prekidali reprodukciju. U ugovorima kojima su kupovali (dobivali) poduzeća pisalo je, doduše, da tokom pet godina ne smiju otpuštati radnike i da moraju imati program razvoja, ali oni bi usprkos tome odmah zaustavljali rad i bacali zaposlene na ulicu. Zanimale su ih samo nekretnine i novac, koji je nerijetko završavao na računima u inozemstvu. I nitko ih nije ništa pitao. Tome je bio i ostao prilagođen sustav institucija koje rade svoj posao.

Druga, još tragičnija okolnost jest da se korupcija pretvorila u trajni sustav, čvršći od mjedi i otporan na sve napade. U međuvremenu, kapitalizam se i u svijetu temeljito promijenio i prešao u neku novu monopolsku fazu, u kojoj su metode prvobitne akumulacije ponovno dobro došle. U predizbornoj kampanji koja ovih dana tutnji Hrvatskom korupcija je opet glavna tema, pri čemu se traži ispitivanje porijekla imovine, odnosno revizija prvobitne akumulacije. Ali može li se natrag? Može li četvrti put?

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1