>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Alja Rahmanova

Zajednički bijeg Alje Rahmanove i njenog supruga Arnulfa von Hoyera u Švajcarsku svakako nije bio samo bijeg od možebitne boljševičke budućnosti (uostalom, Salzburg je potpao pod američku kontrolu), već i od nacističke prošlosti. A za ovu materijala ima dosta

Neprimjetno a neumitno, onako kako to demon Zaborav čini, bilo je u meni iščiljelo ime Alje Rahmanove. To sam spoznao krajem marta 1991. Živio sam tada u Luzernu i često ondje išao u centralnu biblioteku. Jednoga dana među danima naiđem na vijest da je koji mjesec prije toga dana umrla ruska spisateljica Alja Rachmanowa. Vijest je bila u nekom časopisu, izloženom u čitaonici. Pročitam, i sve mi se vrati: Rachmanowa je Rahmanova, ona čiju sam knjigu u dvije knjige ‘Tvornica novoga čovjeka’ bio pročitao još za jednog davnog gimnazijskog raspusta! Te dvije knjige su bile završile kod jednog moga školskog druga kad se rasformirala knjižnica u Dugoj Poljani. Meni je autorica bila neznana, roman joj je bio objavljen u Zagrebu, a prevela ga je Mara Drachsler, kraj čijeg je imena stajalo u zagradi: Graz. Knjige sam posudio, jer nisam imao više knjiga za čitanje. Moje čuđenje kako je takva knjiga mogla naći mjesto u jednoj jugoslavenskoj narodnoj biblioteci ugasila je misao da je vjerovatno smatrana prilogom protiv Staljina i njegove politike prema Jugoslaviji. Iako u njoj, mislim, Staljina nešto i nema, spominjao se često Lenjin. A mi, djeca jugoslavenskog socijalizma podučavani smo da preziremo Staljina, a Lenjina baš i nismo. Sadržaja se više i ne sjećam podrobno, sjećam se dijaloga na kolektivnim sastancima o teoriji čaša vode, kojom boljševici prokazuju seksualni promiskuitet, čiji počinioci stupaju u ljubavne i seksualne odnose ‘tako lako kao što se ispije čaša vode’.

U nekim novinama u lucernskoj biblioteci (mislim da je bila priređena neka manja izložba povodom smrti spisateljice) stajalo je da je Alja Rachmanowa umrla u 93. godini života, u mjestu Ettenhausen kod Aadorfa, blizu Frauenfelda, kanton Thurgau. Tu Alju Rahmanovu sam bio ne samo zaboravio, već nikad nisam ni čuo nekoga da joj ime spomene. Da sam iotkoga onda čuo da je ondje živjela, bio bih otišao da je vidim. Jeste da nisam baš bio lud za knjigom ‘Tvornica novoga čovjeka‘, ali bih, znam svoju radoznalost, bio otišao da vidim Alju Rahmanovu. Za to mi nije trebalo činiti velik napor, jer sam već tri godine živio u Luzernu.

U jednom drugom časopisu među tim izloženim časopisima, mislim da je bio ‘Thurgauer Jahrbuch’, stajala je i neka Aljina dugačka bilješka o mjestu Ettenhausenu. Sjećam se da je u njoj stajalo kako jedna mačka njoj donosi ulovljene miševe i ostavlja joj ih pred noge, u naknadu što ona nju hrani, Alja Rahmanova mačku. Mačka ima dva mačeta i Alja je hrani, a primila ju je i u kuću: o mačkinim darovima kaže da su joj suvišni, jer već preko dvadeset godina ne jede meso, a miševe tako i tako nikad nije ni jela.

Ta mi je bilješka ostala u sjećanju jače nego onaj jedini roman Rahmanove koji sam čitao. Iz biografije spisateljice saznao sam da je rođena na Uralu, u mjestu Kasli, blizu Perma, u imućnoj građanskoj porodici, da joj je građansko ime bilo Galina Aleksandra Djuragina (Галина Александра Дюрагина), da je nakon Oktobarske revolucije njena familija pobjegla u Sibir, da je u Irkutsku studirala, pa da je u Omsku upoznala Austrijanca Arnulfa von Hoyera, ratnog zarobljenika i da se za njega udala, u istom Omsku, da im se 1922. rodio sin Aleksander. Godine 1925. odlaze (ili bježe) iz Sovjetskog Saveza ona, muž joj i dijete u Beč. U Beču se supružnici muče, s mukom se domognu malog dućana, za prodaju mlijeka, sira i šibica, iz tih dana će nastati Aljin kasnije čuveni i slavni dnevnik ‘Mljekarica iz Ottakringa’ (Die Milchfrau von Ottakring). Od 1927. spisateljica s mužem i djeteteom živi u Salzburgu, gdje muž dobiva posao gimnazijskog nastavnika. Ona vodi dnevnik, na ruskom, muž sve prevodi na njemački. Dnevnici i pripovijesti joj izlaze i prodaju se u mnogo izdanja i u tiražima od po pola miliona primjeraka. Onaj roman koji je mene zapao kao ljetna lektira bio je 1936. godine nagrađen prvom nagradom Francuske katoličke akademije koja je nagradu raspisala za najbolji antiboljševički roman. Poslije nacističkog pripojenja Austrije Trećem Rajhu sve Aljine knjige bivaju zabranjene, zvanično zato što su previše vjerske, ali na Istočnom frontu, prevedeni s njemačkog na ruski, neki dijelovi bivaju dijeljeni kao antisovjetska propaganda. Aleksander, sin jedinac Aljin i Arnulfov, gine u Beču, 1. aprila 1945. u borbi sa Crvenom armijom. Nakon toga, supružnici odlaze u Švajcarsku, najprije u Winterthur, da bi se onda preselili u Ettenhausen, gdje će izgraditi kuću i poživjeti do smrti, on do 1970, a ona do 1991.

I tako dalje. Alja Rahmanova je bila uzrok i razlog za moj put u Ettenhausen, 8. novembra ove jeseni. Lijepo mjesto je Ettenhausen, među brežuljcima, kod nas bi se zvalo gradićem, ondje ga zovu selo. Znao sam da je kuća Alje Rahmanove srušena i da je na mjestu gdje je bila podignuta stambena zgrada. I da je to mjesto obilježeno jednom statuom sove i bareljefom s likom spisateljice. Mjesto je bilo pusto, nikoga na ulici, trebalo mi je pola sata da sretnem nekoga. Taj prvi sretnuti nije znao ni za Alju ni za sovu. Onda je naišao stariji gospodin sa psom i poveo me do malog raskršća preko puta osnovne škole, na tom raskršću stoji sova i lik Alje Rahmanove. Stajao sam pola sata ondje, to je na dnu padine uz koju, između novih zgrada i kuća ide uska pješačka staza sva u stepenicama, i zove se Put Alje Rachmanove. U pola moga stajanja vratio se gospodin sa psom i upitao me, jesam li, možda, pročitao koji rad o Rahmanovoj autora Heinricha Riggenbacha ili koji njegov prevod njenih ranije neprevedenih dnevnika. Nisam, bio je moj odgovor. Ako nađete vremena, pročitajte, zanimljivo je, rekao mi je i blago i ljubazno, i otišao dalje sa svojim psom.

Nakon nekoliko dana našao sam nešto od radova Heinrica Riggenbacha: popis i opis ostavštine Alje Rahmanove u Kantonalnoj biblioteci u Frauenfeldu i knjigu ‘I u snijegu i magli Salzburg je lijep’ (Auch im Schnee und Nebel ist Salzburg schön), s podnaslovom ‘Dnevnici 1942-1945’. Unutra su prevedene dnevničke bilješke Alje Rahmanove, objašnjenja i pogovor, sve iz pera Riggenbacha.

Sliku koju sam imao o životu Alje Rahmanove, njenog muža Arnulfa von Hoyera i njihova poginulog sina Aleksandra ti su dnevnici promijenili. Filološka istraživačka akribija bazelskog slaviste Riggenbacha pokazuje da je Aleksandar, u majčinim spisima zvan Jurka, ušao u Hitlerjugend 25. juna 1938, da je Arnulf Hoyer bio član NSDAP-a i, po svoj prilici, po ‘partijskoj liniji’ dobio bolje namještenje u Salzburgu, da u ratnim dnevnicima Alja Rahmanova ima zapise odanosti Hitleru. Tako, 9. avgusta 1944, zapisuje: ‘Juče sam predala prijavu s popunjenim upitnikom, sad s nestrpljenjem čekam da mi ponude posao. Tako rado bih pomogla Njemačkoj u njenoj herojskoj borbi protiv neprijatelja. Gospode, pomozi Hitleru u njegovoj borbi!’

Arnulf von Hoyer je na njemački preveo sve knjige svoje supruge, dnevničke bilješke iz Salzburga nije. To on nije učinio ne samo zato što se vladao po uzvišenoj maksimi da je ljubav zaštititi drugoga od sebe, nego i zato što bi svjedočanstva o njegovu i supruginu prilagođavanju nacizmu i njega i nju dovelo do obaveze da budu podvrgnuti denacifikaciji. Njihov zajednički bijeg u Švajcarsku svakako nije bio samo bijeg od možebitne boljševičke budućnosti (uostalom, Salzburg je potpao pod američku kontrolu), već i od nacističke prošlosti. A za ovu materijala ima dosta: česte posjete sinu u Hitlerjugend logoru, intenzivni kontakti s nacističkim čelnicima, slanje knjiga familiji Göring i Hitleru lično, pa onda još i članstvo u Nacionalsocijalističkoj narodnoj skrbi (Alja), u Nacionalsocijalističkom automobilskom zboru (Arnulf) te u Nacionalsocijalističkom savezu studenata (Aleksander). Činjenica da ni Alja ni Arnulf, otkako su emigrirali u Švajcarsku, nikad nisu posjetili Salzburg, ondje su samo položene njihove urne, govori dosta.

Tako se moja slika o nesreći Alje Rahmanove još uvećala. Ruska spisateljica s tatarskim pseudonimom, čija nijedna knjiga nije objavljena na ruskom, već sve na njemačkom, tri četvrtine života u emigraciji, gubitak jedinog djeteta i to u borbi sa sovjetskom vojskom, svjetska slava u tridesetim godi nama (pa i u pedesetima), a danas zaboravljena i ona i knjige joj, jedva da koji stanovnik Ettenhausena zna gdje joj je bila kuća. A još i konformistička srozanost u nacizmu. Po tom pitanju ni demon Zaborav ne može učiniti ništa.

1/2