>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Bojan Munjin

Andrea Zlatar Violić: Hasanbegović znači neoustašizaciju društva

Profesorica književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i bivša ministrica kulture: Mislim da cijela naša politička scena klizi udesno. Ako današnja desnica prijašnju vladu naziva ‘komunjarskom’, a ona je bila vlada s liberalnim gospodarskim programom, onda tu nešto nije u redu. S ekstremnim desnim strankama ne može biti dijaloga jer ga ta desnica ne želi

Kako danas gledate na iskustvo ministrice kulture?

Prvo, kada pogledam svoje cjelovito političko iskustvo, probala sam de facto sve. Probala sam u 1990-ima raditi na civilnoj sceni, pa sam onda radeći u gradskom uredu kao volonterka jednom nogom ušla u politiku, a u Ministarstvu kulture je to bio doista pravi politički angažman. Ulazeći u njega, s jedne strane sam znala što moram napraviti, a s druge sam bila svjesna što se može učiniti, a između ‘mora’ i ‘može’ vladao je prilično veliki procijep.

Jeste li imali neki temeljni moto?

Naša bazična ideja bila je uspostaviti ravnopravnost između tzv. institucionalnih i vaninstitucionalnih vidova kulture, što je praktički značilo promijeniti način financiranja. Vrlo brzo sam shvatila da to nije samo bilo pitanje poluge moći koju ima Ministarstvo, nego je to vrsta zahvata koji uključuje konsenzus na razini svih tipova javnih ustanova. Brzo se pokazalo da su naši pokušaji reforme bili parcijalni i nedostatni jer smo, osim provođenja strateških ciljeva, morali krpati rupe na terenu, što nije posao jednog ministarstva, po osnovnoj logici decentralizacije. To je bio slučaj u općinama koje nisu imale razvijenu infrastrukturu i u županijama koje su često financijski nemoćne, koje u pravilu ne komuniciraju između sebe i zainteresirane su samo za svoje područje.

Kada sve zbrojim mislim da smo neke standarde demokracije ipak postigli: ljudi danas više ne žele šutjeti i ne može ih se ustrašiti. To pokazuje i ovih 40 tisuća na Trgu

Jeste li barem započeli proces prevladavanja jaza između ‘moram’ i ‘mogu’?

Da, ukoliko taj proces gledam kao dogovaranje s predstavnicima gradova; ne, ukoliko ga gledam regionalno. Neke regije uopće nemaju nezavisnu scenu: na primjer, u Lici možemo na prste jedne ruke nabrojati neprofitne i nevladine organizacije koje se bave bilo kojim prostorom, od ekologije do kulture, gdje pokušavaju opstati bez potpore općine, županije ili države. Problem o kojem govorimo na nacionalnoj razini zove se raspršivanje sredstava, zbog čega nije bilo moguće do kraja se fokusirati na kapitalne projekte u infrastrukturnom i još više u reformskom smislu. Moje negativno iskustvo sastoji se u tome što je čitavoj vladi zbog ovakvih problema trebalo dvije godine da pripremi međusobnu suradnju, da bi tek onda intersektorski radila na konkretnim projektima.

Strah od medija

Početkom vašeg mandata Ministarstvo kulture trebalo je biti znak šarma i otvorenosti. Zašto ono to nije bilo?

Kada sam došla u Ministarstvo, namjerno sam izašla s podatkom da se kultura financira s 0,49 posto proračuna, da bismo konstatirali gdje jesmo. U tom siromaštvu teško da smo mogli braniti razvojnu politiku Ministarstva. Filmski poticaji većini ljudi nisu bili razumljivi, jer nisu mogli shvatiti kako će se na uloženih osam milijuna za film vratiti 40 milijuna, naročito u situaciji kada se novac uzima iz proračuna za kulturu, a onaj koji se vraća odlazi u ukupni državni budžet. Drugi problem je što je spomenička renta proglašena parafiskalnim nametom. Uz činjenicu da su lokalne zajednice sve više smanjivale opseg objekata koji potpadaju pod rentu, ona je, umjesto da bude shvaćena kao dobra mjera prikupljanja sredstava za obnovu kulturne baštine, doživljena kao loš nadomjestak za krpanje rupe u proračunu. I ta je rupa postajala sve veća i veća. Pokušali smo u Vladi predložiti porez od jedan posto na svaku javnu izgradnju koji bi išao za kulturu, a Vlada je rekla: ne može još jedan porez. Kao da je u moru poreza onaj za kulturu bio najproblematičniji.

Trpjeli ste unutarnje pritiske?

Možemo napraviti paralelu s reformom kurikuluma Borisa Jokića i njegovom ostavkom, te komentarom predsjednice: ‘Najlakše je odustati’. Nije najlakše – najteže je odustati. Mi koji smo ušli u sistem, suočavajući se s golemim preprekama, znamo da treba praviti ustupke, jer uvijek vjeruješ da postoji viši cilj zbog kojeg će se u konačnici sve to isplatiti. Međutim, gledajući poziciju naše vlade unazad četiri godine, ona je podcjenjivala situaciju na terenu i nije se dovoljno mobilizirala naročito oko potreba mladih i zato je izgubila izbore. Kada sve zbrojim, mislim da smo neke standarde demokracije ipak postigli: ljudi danas više ne žele šutjeti i ne može ih se ustrašiti. To pokazuje i ovih 40 tisuća na Trgu, gdje bi se velike stranke trebale zapitati: ‘Zašto oni nisu naši birači?’

Što ste kao ministrica tražili od Vlade a niste dobili?

Bitna je bila rasprava o medijskoj politici i od samog početka se pokazao nedostatak interesa i kod SDP-a i kod HNS-a da se medijima uopće bavimo. To odsustvo interesa posljedica je navike političara na jedno poludogovorno novinarstvo. Stoga tadašnja vladajuća grupacija nikako nije mogla prihvatiti naš model po kojem državno financirani mediji moraju biti politički nezavisni. Pritisci nisu dolazi samo od političara, nego i od lokalnih medija, koji su na vrlo čudne načine umreženi u lokalnu politiku, bilo da su od nje financirani, bilo da naplaćuju svoje emisije ili imaju donacije. Ključno pitanje je da li zaista želimo nezavisne medije, kada osim države nema drugih izvora financiranja.

Zašto je vlada lijevog centra imala dilemu oko slobode medija?

Zato što ih se kao i svaka druga politička elita – boji. Sjećate li se onog vrlo malog natječaja za istraživačke novinare koji je među političkom elitom izazvao karakterističnu nervozu: tu će biti tema u kojima će se pisati protiv nas. Hrvatska je puna tih ucjenjivačkih poslovica: ‘Ne grizi ruku koja te hrani’, ‘Ne reži granu na kojoj sjediš’. Medijska strategija je bila neželjeno dijete prošle vlade. Moj nasljednik, ministar Berislav Šipuš, predlagao je još u listopadu da se medijska strategija stavi na javnu raspravu, i to nije bilo prihvaćeno. Kada je od nove vlade i ministra Zlatka Hasanbegovića krenula tzv. čistka u kulturi, prvo je krenula u neprofitnim i nezavisnim medijima.

Deficiti desnice

Vaš nasljednik prilično je ispreturao rad Ministarstva?

Prvo, on je ukinuo povjerenstvo za neprofitne medije, pa onda i financiranje ove djelatnosti, izjavivši da ‘neprofitni mediji nisu posao ministarstva za kulturu’, što je skandalozno. Zatim, zaustavio je i usporio rad kulturnih vijeća, naročito za izdavačku djelatnost, gdje do sada, prema onome što znam, još nije realizirana niti jedna potpora ili otkup knjiga, prema preporuci ovog vijeća. Pokrenuo je i promjene zakona o kulturnim vijećima, kojima se ingerencije vijeća smanjuju, a arbitrarnost ministra povećava. Zamijenio je u cijelosti Upravni odbor Kulture Nove, članovima zbog kojih će budućnost ove institucije biti više nego upitna. Odgodio je otvaranje natječaja u kulturi koji su u direktnoj vezi s sa sufinanciranjem iz fondova EU-a za 2017., zbog čega ove godine tih evropskih sredstava za kulturu neće biti. Prepolovio je sredstva za Rijeku kao evropski grad kulture, o čemu na početku nije uopće govorio sa simpatijama. Također, iza očiju javnosti on kontinuirano radi pritisak protiv HAVC-a. Prepolovio je sredstva rock sceni… Treba li još? Hasanbegović kao ministar kulture bio je osobni izbor Tomislava Karamarka i to nije bilo pitanje nekakvog povijesnog revizionizma, nego neoustašizacije društva. Tom opsesivnom poremećaju na političkoj sceni mjesto je na društvenoj margini i ako HDZ išta dobro želi učiniti, onda mora dovesti ljude čistih košulja i odijeliti se od tih ekstrema.

U slučaju Marine Viculin medijski napadi vezani za partikularne interese tzv. ‘struke’ bili su užasni, a način kako je gradska vlast u Zagrebu odigrala svoju ulogu bila je zastrašujuća

Taj udar dotiče i pitanje odnosa ljevice i desnice?

Generalno govoreći, mislim da cijela naša politička scena klizi udesno. Ako današnja desnica prijašnju vladu naziva ‘komunjarskom’, a ona je bila vlada s liberalnim gospodarskim programom, onda tu nešto nije u redu. Mi objektivno nemamo radikalne ljevičare, ali imamo radikalne desničare. S ekstremnim desnim strankama ne može biti dijaloga u prvom redu zato jer ga upravo ta desnica ne želi. S desnim centrom bi se možda moglo razgovarati ali deficit intelektualne desnice u Hrvatskoj je strahovito jak. Svi bismo bili zadovoljni s HDZ-om koji zaista pripada desnom centru, ali nije tako.

Da ste ostali u Ministarstvu, čime biste se nastavili baviti?

Nastavila bih s projektima koji kulturu smještaju u svakodnevni život. S razvojem kulturno-društvenih centara, s obrazovnim programom ‘Ruksak kulture’ i intersektorskim projektima: reformom poreznog sustava, medijskom reformom i razvojem kreativnih industrija. Najveći nedostatak našega rada u Ministarstvu, kao dokaz naše ili moje nepripremljenosti i neiskustva, jest da smo, rješavajući svakodnevne probleme, propustili od početka držati se tih nekoliko prioriteta.

Nakon svega što vam se dogodilo lani, ostavke, teškog loma noge i dugotrajnog liječenja, rekli ste da vas je najviše pogodila smrt ravnateljice Klovićevih dvora, Marine Viculin?

Smrt Marine Viculin ima veze s pitanjem neodustajanja i odnosa intelektualaca s političarima koji su im nadređeni. Političari bi morali zaštiti pametne i osjetljive ljude od agresije javnih napada i zato mislim da je Marinina smrt simbolički poraz mogućnosti da poštena osoba može ozbiljno raditi javni posao, a da ostane neozlijeđena. Vidim što se događa na Trećem radijskom i televizijskom programu i vidim da pošteni ljudi otpadaju jer ne žele prijeći granicu; čuvaju sebe i svoju obitelj i znaju da ne mogu dalje. U slučaju Marine Viculin medijski napadi vezani za partikularne interese tzv. ‘struke’ bili su užasni, a način kako je gradska vlast u Zagrebu odigrala svoju ulogu bila je zastrašujuća. Zato je razumljivo da su mnogi pametni ljudi nezadovoljni, da će doći na demonstracije, ali će se čuvati angažmana u javnom prostoru.

Ucjene na Filozofskom

Koliko je među ovim ružnim slikama javnog života teška vaša pogreška u korištenju službene kartice, zbog čega ste podnijeli ostavku?

Bio je to moj pravno-financijski propust i nepoštivanje jedne uredbe, pa s obzirom da se formalni principi moraju poštivati, to jest bila moja pogreška. Međutim, zaista sam se osjetila kao najslabija karika u lancu i kao netko za koga je bilo izvjesno da će popustiti pod javnim pritiskom. Dobila sam u ljudskom smislu zaštitu od svoje stranke, ali sam u medijima bila izložena najdegutantnijim napadima različitoga tipa.

Tada ste pisali o intimnom osjećaju egzistencijalne nesigurnosti?

Do trenutka tog linča imala sam pozitivan osjećaj da ću se, koji god problemi naiđu u životu, moći s njima nositi. Tada sam se našla u problemima s kojima se nikako nisam mogla nositi. Srećom, imam posao od kojeg mogu živjeti i nisam profesionalni političar. Ipak, alternativa koju imam također više nije lijepa priča o ljupkoj izolaciji u akademskoj zajednici.

Na što točno mislite?

Prvo što sam uočila vrativši se na fakultet je strahovito odsustvo kolegijalne solidarnosti koja je nekada postojala. Kada su krenule rasprave o mogućnosti fuzioniranja Filozofskog fakulteta s Katoličkim bogoslovnim fakultetom i o Sveučilištu, uzela sam u ruke Statut Sveučilišta gdje piše da je prva zadaća promicanje razvoja čovjekove osobnosti i ljudskih prava. Dakle, to je posao Sveučilišta, a ne izručivanje jednoj primitivnoj, klijentelističkoj i ugrožavajućoj kliki koja šeće po Sveučilištu i govori mlađim nastavnicima ad personam: ‘Ako budeš glasao na vijeću tako i tako onda ćeš napredovati u zvanju, a ako ne budeš, onda će ti ugovor vrlo brzo isteći’. Istovremeno, na ovom istom fakultetu studenti komparativne književnosti proizveli su nevjerojatno dobar zbornik posvećen suvremenoj književnosti. Zato je značajna poruka s Trga, vezano za reformu školstva i pritiske desnice, koja je zapravo glasila: ‘Mi možemo bolje’.

1/1