Sociologinja i voditeljica Odjela za kulturu SNV-a, Aneta Vladimirov, nedavno je u izdanju Jesenskog i Turka objavila zbirku pjesama "Pakao ne možeš poljubiti da prođe". Bio je to poticaj za razgovor o pisanju, ali i potrebi da i u poeziji pruži glas prešućenima.
Vaša prva zbirka ima čvrsto uporište u stvarnosti. Njezini opisi često izazivaju "suspreg-knedlu", ali je na neki način ublažava kritika koju u nastavku pjesme donosite. Koliko je za vas poezija kritički potentna?
Uporišta su uvijek u stvarnosti, često i u općim mjestima koliko god ta opća mjesta povremeno podlegla klišeu, ali kritičkom potencijalu uvijek prethodi jedan suptilniji, a to je radost stvaralaštva. Radost kao nešto planirano, nešto na čemu radite i na čemu se učite raditi, kao nešto na koncu obavezno. Mogućnost da opišete nepravdu ili je približite sebi i drugima tako da je mogu čitati na drugačije, vama često neočekivane, načine predstavlja polazišnu točku rezilijentnosti koju poezija nudi čak i kada se ne čini na prvu angažiranom.
Kad govorimo o angažmanu u vašoj poeziji, on je izrazito sugestivan onda kada je povezan s potrebom da artikulirate glas otpora u odnosu na ratove i brojne gorke nepravde. Je li u toj artikulaciji otpora i izvor utjehe?
Ne posve svjesno, ali u ovoj zbirci je utjeha raskrinkana kao mehanizam inhibiranja i pasiviziranja, dok se pitanje nade otvorilo u nekoj intimnijoj sferi, naizgled manje političkoj. No bliskost je iz političke perspektive donekle zanemareno pitanje, a nevjerojatna je snaga koja proističe iz snažnih veza sa bližnjima, upravo snaga otpora. Čak i u umjetnosti, rekla bih, teg uvijek preteže na stranu propasti te bliskosti kao odabira filmskih i drugih ostvarenja, ali onda to kao da nas vodi u emancipaciju od bliskosti umjesto u emancipaciju bliskosti kao takve, odnosno u mogućnost njezinog redefiniranja, tako da ona ne izvire iz svetosti i savršenog niti iz političke korektnosti, već iz ljudskog i optimalnog. Također, iz ove perspektive naknadnog čitanja čini mi se kao da u mojoj zbirci ne bi škodio veći odmak od fenomena herojstva, ali naprosto iz perspektive današnjeg svođenja solidarnosti na humanitarno ili sužavanja angažirane umjetnosti na "istomišljeništvo" morala sam se prepustiti fascinaciji činjenicom da su oskudnost, radikaliziranost i škrtost vremena prve polovice prošlog stoljeća na najgrublji način donosili i ono najbolje u ljudima, pa i u imaginacijskom smislu.
Što biste rekli da je najsnažnije što se može postići u mediju poezije?
Najsnažnije u poeziji je stalna mogućnost eksperimenta koji trpi sve samo ne laboratorijsku sterilnost. Tragovi života kao takvog, ostaci smisla, propitivanje zdravorazumskog ili pak očuđavanje zdravorazumskog, izvrtanje srama naopako, raspravljanje s uzorima, naknadna pamet, prethodni osjećaji, ograničenja tijela, lomljenja ne samo rođenjem zatečenih nego i vlastitih kalupa… sve u čemu lirski subjekt raspolaže glasom ili u čemu se izbori za svoj glas predstavlja mjesto mogućeg susreta sa drugima. Bila bih sretna da mi povremeno bude dan uvid u taj susret i da će neki ljudi imati potrebu dijeljenja doživljaja čitanja kakav god on bude bio.
Koji su vas pisci i koje umjetničke tradicije oblikovale?
Imam sreću da stojim na ramenima divova, ali najčešće ne i dovoljno znanja da ih uvijek jasno razaznam. Ipak, mogu ih označiti kao jugoslovensku književnu baštinu odloženog djelovanja, poput tradicije nadrealizma i općenito onih anticipiranja budućnosti koje su gajili dadaisti naših prostora. Vjerojatno opet zeru heroiziram, ali ta mogućnost svojevrsne jurodivosti, izvitoperavanja, upravljanja vlastitim a ne tuđim tijelima, pobune protiv malograđanskog, kritike inteligencije koja sebe shvaća preozbiljno ili kritike inteligencije koja šuti, a opet nježnosti i volje za prepuštanjem raznovrsnosti štetnih situacija je danas posebno inspirativna. Jednako tako imam sreću da sam pod stalnim utjecajem odrastanja svoje kćeri unutar najuže porodice, ali i izvan nje, odnosno u razmjerima našeg ljubavnog sela u kojem imamo stalnu postavu i uz nju putnike namjernike. Na koncu, kontinuirano uživam u knjigama i u nečemu što zovemo porodični bioskop u kojem "naš selektor" odabire filmove 20. stoljeća iz kojih upijam njihove neprogramirane jezike i, kako je to netko izvrsno rekao, život uhvaćen nespremnim. Njihova sloboda me potiče da u polje poezije čak češće stupam iz pozicije neznanja nego iz znanja i obično do kraja svoje pjesme znam više o sebi i/ili svijetu nego što sam znala na njenom početku.
Kad kažete da češće stupate u polje poezije iz pozicije neznanja nego iz znanja i obično do kraja pjesme znate više nego na njenom početku, na što točno pritom mislite?
Neznanje kao i znanje traži odgovornost. Pod tom odgovornošću podrazumijevam svijest o onome što ne znaš iako već ta svijest traži neku vrstu znanja. Dakle, radi se o paradoksu, a takve paradokse najadekvatnije izražavaju vicevi i umjetnost. Stoga, uzbudljivo je doista kada tek ovlaš doznate za nečiju borbu i kada u vama to pokrene cijeli niz mogućih uzroka i ishoda i to prije svega u slikama. Budući da se radi o nečijem životu, o nečijem svakodnevnom življenom iskustvu, najčešće teškom, u obavezi ste doznati nešto više o tome i na tome eventualno kalemiti svoju intuiciju. Pritom ne pišete pamflet nego pjesmu iako osobno nemam ništa protiv pamfleta i dapače nedostaje ih. Može se činiti drskim, ali meni se čini da se upravo tako oblikuje nešto što bi bilo ili moglo biti kolektivno iskustvo i eventualni prijenos znanja čak i između najudaljenijih točaka. U mojoj zbirci takvih je ljudi mnogo, veći dio njih nisam nikada susrela, ali većina njih nosi teret paradigme, odnosno indikativni su za svoju generaciju, svoje vrijeme i mjesto ili su pak pravo pokazatelji gubitka svog mjesta onako kako je to u pjesmi "Ugalj" rudar, a nekadašnji ribar, Muhammad iz sela Jhampir sa juga Pakistana.
Kada ste počeli pisati poeziju?
U drugom razredu osnovne škole, inspirirana izrazom "košmar", koji je u jednoj epizodi serije "Bolji život" Emilija iskoristila da opiše svoje snove suprugu Gigi zvanom Moravac, napisala sam pjesmu o svom košmarnom snu za koju me je učiteljica optužila da sam je prepisala. Dugo nakon toga nisam posezala niti za pisanjem niti za neobičnim izrazima. No beskrajni niz značenjsko-glasovnih kombinacija ostao je vrlo poticajan, iako do poezije me vodi više na mala vrata. Kroz ta mala vrata sam se provukla na samom početku pandemije kada sam skupa sa još nekolicinom sretnica pohađala radionicu kod Dorte Jagić. Nakon toga uslijedile su slične vježbe sa Oljom Savičević Ivančević i Ivanom Bodrožić u CeKaPeu i konačno i situacija u kojoj susret sa drugim ljudima koji pišu omogućava iskrenu emocionalnu i svaku drugu reakciju na napisano i u kojoj se podrška ne tumači tapšanjem po ramenu nego otvaranjem sigurnog prostora za kritičko čitanje, a samim tim i za pisanje.
