>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Angjelinović u pra-Hajduku

Miljenko Smoje u neprolaznoj knjizi ‘Hajdučka legenda’ otkriva da je prva utakmica sa igračkim dresovima u Splitu bila između ekipa Ingleži i Kavafangi na Kraljevoj njivi, i da je u ekipi ovih drugih bio i ‘mladi pjesnik i sam zaljubljen u loptu, čak igrač i kapetan Danko Angjelinović’. Taj je igrač o toj utakmici sastavio i pjesmu ‘The of Kavafangijada’. Iz pjesme se ne može zaključiti da je Angjelinović u toj utakmici igrao za Kavafange

Kuća u ulici Šiberija u Starigradu na Hvaru, koja danas pripada oksfordskom profesoru muzikologije i autoru Bojanu Bujiću, nekada je pripadala pjesniku, pripovjedaču i prevodiocu Danku Angjelinoviću. Kratko, oko tri godine. To je bila posljednja kuća Danka Angjelinovića. Iz te je kuće Angjelinović otišao trajektom ‘Herceg-Novi’ za Split da se ondje vidi s dugogodišnjim prijateljem Milovanom Zoričićem. Susret je bio dogovoren u hotelu ‘Marjan’. Tu je Angjelinovića pogodio infarkt i on je preminuo, 23. septembra 1963. Ovo mi je ispričao Zoran Pusić, unuk Danka Angjelinovića, a sin Dankove kćeri Višnje. Zoran je, nekoliko dana ranije posjetio svoga djeda, pa je od njega otišao u Sućuraj. Odande je krenuo parobrodom za Split, gdje je saznao za djedovu smrt.

Više puta sam bio gost u kući Bojana i Alison Bujić. Oni koji me bolje poznaju, znaju da ja tu kuću zovem kuća soneta. Jednom sam sanjao kako se u prizemlju te kuće čuje šapat iz kojega se razabiru le rime replicate, a sa sprata dopiru le rime alternate. U istom snu sam vidio kako se pod velikom krošnjom koprivića u dvorištu noću nešto domunđavaju Giacomo da Lentini i Shakespeare. Ovaj potonji kaže da će im se pridružiti Danko Angjelo, ‘u njemu često boravi moja duša, a sam ima sonetnu popudbinu’. U toj kući živeći, pola stoljeća po Angjelinoviću, u ‘sonetnu struku’ dao se i profesor muzikolog Bojan Bujić, izmjenjujući poslanice sa Tonkom Maroevićem. Dalek sam ezoteričnom tumačenju pojava, ne znam ni dokle doseže moje sujevjerje, ali vjerujem da kuće, kao zajednice duša i duhova, lara i penata, čuvaju navade i djela onih koji su ih nastanjivali.

Danko Angjelinović je danas pastorče hrvatske književne kritike i one zajednice koja kanonizira književna djela za školsku edukaciju. No nije samo pastorče nego je jednom dijelu razularene nacionalističke rulje čak i mrzak, optužuje ga se za jugoslavenstvo, o njegovu djelu nikada nije načinjen nikakav naučni ni pjesnički skup, niti je iko na tom djelu doktorirao.

Za Danka Angjelinovića sam čuo u Beogradu od pjesnika Stevana Raičkovića, pred ljeto godine 1977. Pitao sam Raičkovića kako je prevodio Šekspirove sonete, a on mi je, bez mistificiranja i prevodilačkog prenemaganja, kazao kako ih je Živojin Simić prevodio u prozi, a on onda od te proze činio stihove. I dodao da su najljepši prevodi tih soneta oni koje je načinio ‘jedan jako zanimljiv pesnik i znalac poezije, koji je umro pre petnaestak godina, a zove Danko Anđelinović, čije se đ u prezimenu piše na stari hrvatski način gj’. I rekao mi je Raičković da je negdje sreo toga Angjelinovića i kako je taj Angjelinović čudo u svijetu, da je preveo Ariostova ‘Bijesnog Orlanda’, sve stih stihom, ‘zub za zub, a zuba skoro četrdeset hiljada’, da je putovao po svijetu, da je ‘bio i lovac i svašta nešto bio’!

Kad sam toga istoga ljeta, na poziv mog dobrog druga Miljurka Vukadinovića, prvi i najprvi put došao na Hvar, u Starigrad, u torbi sam, uz izbor pjesama Katula, Propercija i Tibula u prevodu Nikole Šopa imao i desetu knjigu beogradskog izdanja ‘Celokupnih dela Viljema Šekspira’ u kojoj su samo stihovi koji je preveo i objasnio Danko Angjelinović. Tamo su bili i svi soneti koje mi je nahvalio Raičković. Nekoliko sam ih odmah upio, čini mi se nakon prvog čitanja sam ih naučio napamet. Danko me je odmah osvojio ovim stihovima, koji su mi se onda činili kao da ih je Šekspiru diktirao Katul:

Kad mi se draga na vjernost zaklinje,

Ja vjerujem joj, prem znam, laže meni.

Nek misli da sam golobradče sinje,

Nevješto svijeta varavoj opsjeni.

Sujetan smatram da me smatra mladim,

Prem znade da mi cvijet mladosti minu,

Da vjerujem joj u laž ja se gradim,

I skupa tako skrivamo istinu.

Zašto mi da je nevjerna ne kaže?

Što joj ne rekoh da me starost mori?

Rado se ljubav ko vjernost prikaže,

Star panj zaljubljen o ljetim’ ne zbori:

  Zato ja s njome, ona sa mnom laže,

  Laske u laži mane nam ublaže.

U opčinjenosti Angjelinovićevim majstorstvom, hodao sam po Starigradu, kraj Hektorovićeva Tvrdalja, po Škoru, između Šiberije i Eremitaža. Nisam znao, a nisam ni slutio da je u Šiberiji proživio svoje posljednje godine taj stanovnik Starigrada, u čijoj su duši znale boraviti duše Ariosta i Shakespearea.

Milovan Zoričić, čovjek radi koga je Angjelinović putovao u Split na dan svoje smrti, bio je njegov dugogodišnji prijatelj. On je, kao i naš pjesnik, bio pravnik, i to ne bilo kakav. Bio je doktor pravnih nauka, i prvi Jugoslaven, sudija Međunarodnog suda u Den Haagu, punih dvanaest godina, od 1946. do 1958. Njemu je Angjelinović posvetio ciklus od 54 prigodne pjesme u zbirci ‘Olujna jedra’. Jedna od tih pjesama ima naslov ‘Pod Marjanom’:

Pitaš me što radim? Evo pijem vina,

Drevni Argonauti što ga jošte pili,

A na ribu lijem sa istih maslina

Ulje – kakvo još su Feničani lili.

A ako mi katkad ustreba i voda,

(Velju – katkad – dakle, rijetko kojeg dana)

Tad otvorim pipu istog vodovoda,

Građena od cara Doklecijana.

Milovan Zoričić je bio prijatelj Angjelinovićev i po lovu i po sportu. Zoričić je višestran sportski radnik, osnovao je HAŠK 1903, prvi je s engleskog preveo Pravila nogometne igre (1908), a bio je i prvi predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske (1912), a 1925. postao je prvi predsjednik Saveza lovačkih društava Hrvatske i Slavonije.

I Danko Angjelinović se bavio lovom, o tome bi pripovijedanje bilo dugo. I sportom se bavio Angjelinović, o tome se ne zna mnogo, ali je zapisano nešto važno: on je, nekoliko mjeseci prije osnivanja nogometnog kluba Hajduk, igrao utakmicu u kojoj su nastupili igrači koji će zaigrati za Hajduk od osnivanja. Igrači tih dviju ekipa mogli bi se nazvati nekim pra-Hajdukom, a o tome je svjedočanstvo ostavio Miljenko Smoje u neprolaznoj knjizi ‘Hajdučka legenda’. U prvom poglavlju s naslovom ‘Prvi balun-veliki konfužjun’ Smoje otkriva da je prva utakmica sa igračkim dresovima u Splitu bila između ekipa Ingleži (Englezi) i Kavafangi (nešto kao blatoderi, mangupski gliboderi ili blatokopi) na Kraljevoj njivi, i da je u ekipi ovih drugih bio i ‘mladi pjesnik i sam zaljubljen u loptu, čak igrač i kapetan Danko Angjelinović’. Taj je igrač o toj utakmici sastavio pjesmu od 137 stihova i to dana 26. travnja 1911. i naslovio je ‘The of Kavafangijada’. Naslov upućuje na epiku (Ilijada, Davidijada), a pjesma i jest epska: sastavljena je u junačkom desetercu pa ako i nije jedina epska pjesma o fudbalu (fujzbalu), ono je svakako prva na našem jeziku. Prostor ove kolumne nije takav da bi cio taj tekst mogao biti objavljen u štampanom izdanju lista, zato se cijela ta neobična pjesma objavljuje ovdje, u online izdanju. Preuzeta je sa stranica 10-13 Smojine ‘Hajdučke legende’. I ta Smojina knjiga je izdavačko pastorče, davno je rasprodata, a niko je više ne objavljuje. Zato što je pjesma nad pjesmama velikom klubu Hajduku, i njegovim igračima koji svi odlaze u partizane. Pjesma o utakmici između Ingleža i Kavafangija po tonu je epska satira, u ponečemu slična antičkoj parodiji ‘Boju žaba i miševa’. Metar je rečeni deseterac, cezura poslije četvrtog sloga, ali je stil berekinski. No pažljiviji čitalac u stihovima ne može naći potvrdu za Smojinu tvrdnju kako je Angjelinović igrao za ekipu Kavafangi, te niti da joj je bio kapetan. Više puta sam ovih dana razgovarao sa Borisom Dežulovićem o toj tvrdnji Smojinoj, i posve se priklanjam Dežulovićevoj tvrdnji da je Angjelinović u pjesmi navijač: Autari razviše barjake,/Da sokole mlađane junake./ Knez Frančeski vije s jedne strane,/ S druge strane Žbanja kapitane. Složili smo se da neobična riječ autar, označava onoga koji stoji kraj aut-linije i gleda utakmicu. Da se tu ne radi o linijskim sudijama, jasno je iz svrhe razvijanja barjaka: da sokole mlađane junake. Riječ autar je danas nepoznata, te ne znamo je li došla od auta, onoga prekida loptanja zbog izlaska lopte iz polja igre, ili joj je svojta talijanski glagol aiutare, pomagati, pa bi autari mogli biti i oni koji stoje iza aut-linije, te gladaju utakmicu, ali i oni koji stojeći ‘pomažu’ igračima svoje ekipe, te za nju navijaju. Veliko je čudo da ti autari još tada nose zastave, te mahanjem njima sokole igrače. Dežulović misli da bi Angjelinović mogao biti torcidaš prije torcide. Evo cijele te pjesme, napisane rukom autora potpisanoga kao rečeni Žbanja de Box, koji se predstavlja kao The of Čombe. Čombe je, kaže Dežulović, bio čest nadimak u Splitu, očito je bio poznat i početkom dvadesetog stoljeća.

Vini mi se na gudalo vilo,

Da pričamo što je negda bilo

U onome ratu malenome

Malenome, ali žestokome

Kavafangi kad se proslaviše

I Ingleže silne pobidiše.

Digoše se sileni junaci,

Sve junaci kano i skakavci;

Digoše se placu zelenome

U onome Splitu junačkome,

Di se dile junački mejdani,

Glave gube momci odabrani.

Dvi se silne vojske sastadoše,

U zeleno travu posidoše.

U bilo je jedna obučena,

Prve vodi košek kapitane

Silni junak od slovinske starne,

Druge vodi kapetan Osipe,

Sav rotundast ka trbuj od sipe.

A kakvi su sileni junaci?

Pusti mrki kano mrki vuci.

Još kada se vina ponapiše,

Bila im se lica zarudiše.

Skoči vitez na noge lagane

Ajdučina Košek kapitane.

Po bedru se rukom udarija

I družini svojoj besidija:

‘Čujete li, moja braćo mila,

Na nas pusta podigla se sila.

Di je Osip crvendače mrke,

Oće s nama mejdana i trke.

Al tako mi Boga velikoga

I tako mi brzi moji noga,

Prisist će mu s nama vojevanje,

Na nos će mu izać naticanje.‘

Pa zavikne što mu grlo daje,

Stade vika na sve Splita kraje:

‘Kurvo jedna, Osip kapitane,

Izlazi mi danas na mejdane,

Ja ću izvest sve Ingleže moje,

A ti vodi Kavafange tvoje,

Da vidimo ko je junak boji…‘

Nasmija se Osip kapitane,

Skoči hitro na noge lagane:

‘Šta se dereš, mrka arapino,

Al u glavu udrilo ti vino?!

Di ste moji vuci i ajduci,

Diko naša Loid arambaša,

Di si meni vratar Burum-Burum,

Što odbijaš i najveći šturum!‘

Tad se silne vojske razrediše,

U sridinu balun postaviše,

Autari razviše barjake,

Da sokole mlađane junake.

Knez Frančeski vije s jedne strane,

S druge strane Žbanja kapitane.

U sridini veliki sudija,

Princip Župa, svirak zasvirija.

Lupi balun Salvi vojevoda

I riđu ga centarhalfu doda,

Riđi naprid s njime poletija

I halbeke brže privarija,

Pak je doda crnom ciganinu,

A ovaj je baci u sridinu.

Tu Nedoklan osvitlija lice,

Branki leti poput lastavice,

Al naudit ništa joj ne može,

Jer je brani Burum-Burum kneže

I njegovi mladi vitezovi:

Njakulica, Boneti knezovi.

Zaman trče Košek vojevoda,

Ridi, Salvi i ina gospoda.

Branku brane sileni junaci,

Sve junaci kano i Ungarci.

Halbeci se brzo povratiše

Na Ingleže šturum učiniše.

Rozek balun silno udarija

I na livo krilo odletija.

Kapitani silni priskočiše,

Ko lavovi tu se sudariše.

Namiri se junak na junaka,

Deli Musa na Kraljević Marka.

Tu se mnoga krvca prolivaše

I u aut balin odlitaše.

Od Osipa junačke obrane,

Posrami se Košek kapitane,

Kad je godir balun udarija,

Nikad branke nije pogodija.

Burum-Burum slavu zadobija.

A Osip se silno proslavija,

Jerbo, judi, goleme sramote

On Košeku brzo balun ote,

Desnom krilu dodaje je svome

Šimunici banu laganome,

A ovaj ga lako udarija

Livom krilu Žižgi dobacija.

Halbeci se mrki okupiše

I na Žižgu juriš učiniše,

Povede ih u navalu velu

Knez i vitez Fakac kolunelu.

Joko, Dorde s njim ko mrki vuci

Golom sabljom u desnici ruci

Juriš čine nigda ne pristaju,

Crvendačim jute rane daju.

Tu se Žižgo junak namirija

Levaju je knezu dobacija

A on s njome naprid poletija,

Đeneralu dodade je Župi,

A on prije nego bi ga lupi,

Naokolo valcer zaplesao,

Đentilasto kolo zaigrao,

Ali se je juto privarija,

Šizgo malđi k njemu doletija,

Ko topuzom balun udarija.

Tad priskoči knez, vitez i grafe

Po imenu Rozek paragrafe,

Levaju je natrag dobacija.

Na branku je levaj navalija

Beci silni zdipe da obrane,

A pred njima Lukasu Fabjane.

Zaleti se kao ljuti lave,

Mašuć rukam i pognute glave,

Nožurinom silnom mavat stao

Svu Krajevu njivu raskopao.

Loid skoči, loptu nogom puče,

U srijedu branke gol zatuče.

Nasrid placa pisma zaorila,

Osipa je vila zagrlila,

Vesele se Kavafangi mladi…

Ode Osip poljem pivajući,

Osta Košek nogon kopajući

Nasrid placa, tužan tugujući:

‘Ajme meni do Boga miloga,

Di pobiđen budem pa od koga,

Ma od one trbušaste sipe

Pobidi nas kapitan Osipe…‘

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2