>

novosti logo

Društvo Društvo

Antikorupcijska čorba

Afera Janaf novi je medijski spektakl, no stvarna borba protiv korupcije ne postoji. Izvršna direktorica Gonga Oriana Ivković Novokmet jednim od ključnih uzroka sveprisutnosti korupcije smatra stranačko zarobljavanje državnih institucija. ‘Imamo megakoruptivnu strukturu u svim javnim institucijama i tijelima’, drži politolog Damir Grubiša

Afera Janaf ni nakon dva tjedna ne silazi s naslovnica. Mediji iz dana u dan izvještavaju o mjestima gdje je donedavni predsjednik uprave te državne tvrtke Dragan Kovačević sakrio milijunske iznose, o njegovih osam stanova – u imovinskoj kartici prijavljena su svega tri, donose trodimenzionalne skice privatnog ‘kluba’ u zagrebačkoj Slovenskoj ulici, a pretpostavlja se da postoji i prvi pokajnik. Direktor velikogoričke Vodoopskrbe Tomislav Jelisavec pušten je iz pritvora nakon što je USKOK-u dao dodatni iskaz, pa se spekulira da je priznao krivnju tereteći ostale osumnjičenike, prije svega gradonačelnika Dražena Barišića i poduzetnika Krešu Peteka. Prividno, situacija se razvija u svojevrsnu policijsko-pravosudnu idilu, dodatno napuhanu razdraženim medijskim pogonom. Međutim, već i površan pogled na tridesetogodišnju historiju korupcijskih afera ulijeva opori pesimizam.

Čim se netko dokopa vlasti, postaje pripadnikom kaste i biva uvučen u koruptivne mreže, a taj je klub samo jedna od vanjskih manifestacija – komentira Damir Grubiša

- Stvarna borba protiv korupcije ne postoji. Svjedočimo povremenim medijskim spektaklima u kojima se poneki dužnosnici hapse, međutim nedostaju antikorupcijske presude. Deset godina nakon Sanaderovog uhićenja još uvijek ne postoje pravomoćne presude u dva od tri njegova procesa. Odbačena je optužnica protiv bivšeg HDZ-ovog ministra Božidara Kalmete nakon što je svjedok promijenio iskaz. Gradonačelnik s desetak korupcijskih procesa upravlja glavnim gradom te je do jučer bio nezaobilazan u održavanju Plenkovićeve parlamentarne većine, a dandanas, zajedno s HDZ-om, drži Zagreb. Uslijed toga javnost uhićenja smatra predstavom ili obračunom političkih struja - kaže za Novosti izvršna direktorica Gonga Oriana Ivković Novokmet.

Kao jedan od ključnih uzroka sveprisutnosti korupcije smatra zarobljavanje državnih institucija i njihovo podvrgavanje političkim strankama, u prvom redu, ali ne i isključivo HDZ-u. Kovačević je kadar HNS-a, čiji se donedavni šef Ivan Vrdoljak hvalisao da će ta stranka ‘urediti državu kao što je uredila Janaf’.

- Stranke državu vide kao plijen koji služi njihovim interesima, a u odsustvu presuda takvo ponašanje prolazi. Eksces je da neka institucija pokušava biti nezavisna, poput Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa ili pučke pravobraniteljice, dok je ostatak države premrežen stranačko-klijentelističkim mrežama - dodaje Ivković Novokmet.

Korupcija je svakako postojala i u socijalizmu. No politolog i diplomat Damir Grubiša u znanstvenom radu iz 2005. piše kako je ‘iskonski grijeh’ korupcije u Hrvatskoj proces privatizacije. Tuđmanova je vlast društveno vlasništvo uglavnom razdijelila stranačkim pouzdanicima. Presudno je bilo državno ovladavanje bankovnim sektorom. Banke su potom HDZ-ovim pulenima dijelile čuvene ‘menadžerske kredite’, prihvaćajući kao garanciju imovinu istih tvrtki koje su tim kreditima kupovane. Nadalje, ističe Grubiša, Zakon o privatizaciji mijenjan je od 1991. do 1996. dvanaest puta, a pravna konfuzija omogućila je Hrvatskom fondu za privatizaciju da ‘arbitrarno interpretira zakon i njegove kontradiktorne odredbe’.

- Korupcija je nastala paralelno s državom. Još se u ratu pojavilo ratno profiterstvo, kupovinom preskupog naoružanja i švercom zgrtala su se bogatstva. Drugi korak su bili privatizacijski zakoni. U razdoblju do 2000. izgrađen je najveći dio koruptivnog sistema - kaže Grubiša za Novosti.

Sociolog sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Slaven Ravlić u tekstu iz 2010. navodi kako je razmahu korupcije posebno pridonijela sustavna stranačka kolonizacija pravosuđa. ‘Preko neslužbenih tijela (Pašalićeva komisija) i pravosudnih dužnosnika (‘predsjednička oligarhija’) koji su izvršavali volju vladajuće stranke oblikovan je model pravosuđa, podobnih sudaca i državnih odvjetnika, te je u skladu s tim modelom izvršena dalekosežna promjena u sastavu sudbene vlasti. Samo u razdoblju od polovine 1990. do kraja 1993. velik broj sudaca i državnih odvjetnika napustio je pravosuđe (oko 40 posto ukupnog broja), a u njega su ušli novi i neiskusni, ali stranački pouzdani ljudi’, piše Ravlić.

Stranke državu vide kao plijen koji služi njihovim interesima, a u odsustvu presuda takvo ponašanje prolazi – kaže Oriana Ivković Novokmet

HDZ je kao vodeća stranka ‘djelovao kao dio države i njezin agent, bio uključen u državnu strukturu i postao ‘ovisan’ o državnim i paradržavnim resursima (javna poduzeća) koje je obilato koristio za održanje lojalnosti svojih dužnosnika na centralnoj i lokalnoj razini (plaćena savjetnička mjesta, nadzorni odbori, stanovi, povlaštene mirovine, zaposlenja i povlastice za članove obitelji), za održanje klijentelističkih mreža te za izravnu korupcijsku aktivnost (donacije i drugi novčani i nenovčani doprinosi u zamjenu za insajderske informacije, poslove s javnim poduzećima, ugovore za javne nabave, zakonodavne i druge ‘usluge’).’ Nadalje, HDZ je od početka imao klijentelistički karakter, kako u odnosu na interesne skupine potekle iz rata kojima je osiguravao proračunska sredstva, ‘tako i u odnosu na moćnu skupinu dobitnika privatizacije, koji se oslanjaju na tu stranku kao na predstavnika i zaštitnika svojih interesa, a ona na njih kao na izvor financijske potpore’.

Dojam da je privatizacija uvelike značila legalnu pljačku potvrdilo je 2004. objavljeno Izvješće o radu na provedbi revizije i privatizacije: od 1006 razmatranih slučajeva, u njih 931 utvrđene su zloupotrebe, odnosno u više od 90 posto. Mnogi su ‘menadžeri’ de facto poklonjena im poduzeća uništili prodajući ili iznajmljujući njihove poslovne prostore i ostale nekretnine. Bezbrojni radnici završili su na ulici, ali vlasnici su preko noći postali milijunaši.

Račanova vlada je, osim pokušaja revizije privatizacije, 2002. izradila i prvi antikorupcijski program.

- Ta strategija nikad nije dosljedno provedena. Mjerila za ulazak u Europsku uniju su zaobiđena. Tražilo se da donesemo jedinstveni zakon protiv korupcije, a ne da je to raštrkano u nizu zakona, što omogućava različito tumačenje. Nikad nije stvoren antikoruptivni kodeks koji postoji u nekim tranzicijskim zemljama, ni antikoruptivna kontrola koju bi trebalo uvesti u institucije od vrtića do državnih tvrtki. Pravosuđe formalnopravno izgleda objektivno i samostalno, no zapravo je podvrgnuto izvršnoj vlasti i jednopartijskoj hegemoniji, koju HDZ vrši i kad nije na vlasti. Sustav javne uprave otpočetka je uspostavljen klijentelistički. Kad sam bio šef kabineta ministra vanjskih poslova, morali smo iz Ureda predsjednika dobiti dopuštenje za zapošljavanje čistačice u nekoj ambasadi. Postoji potpuna kontrola kadrova. Možete imati vlast, ali upravni aparat ostaje lojalan onima koji su ga namjestili i od kojih zna da ovisi. Kao posljedicu imamo megakoruptivnu strukturu u svim javnim institucijama i tijelima. Sustav gradi sve moguće osigurače da se korupcija ne razotkrije. Ona u Hrvatskoj nije patologija, nego normalno stanje sustava - kaže Grubiša.

Ironično, naredni Nacionalni program za suzbijanje korupcije 2006. – 2008., kao i Strategiju suzbijanja korupcije, donijela je Sanaderova vlada. Zbog korupcije nije osuđen samo taj premijer, nego je i sam HDZ u slučaju Fimi-medije optužen za izvlačenje 24,3 milijuna kuna iz javnih tvrtki u stranačke crne fondove. Sljedeći korak bila je – stoji na stranicama Ministarstva unutarnjih poslova – ‘nova, strukturno i metodološki proaktivno usmjerena Strategija suzbijanja korupcije za razdoblje 2015. – 2020.’ Ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica ovih dana najavljuje narednu strategiju te obećava zakonski ‘ojačati neovisna tijela poput USKOK-a, dodatno unaprijediti sustav pravne zaštite zviždača i podignuti svijest kod građana o nužnosti prijavljivanja nepravilnosti te urediti pravni okvir lobiranja’. Hvaleći prošlu Plenkovićevu vladu zato što je provela 83 posto predviđenih aktivnosti iz antikorupcijskog Akcijskog plana, Malenica propušta reći da Hrvatska od 2016. kontinuirano ostvaruje sve lošiji rezultat na Indeksu percepcije korupcije koji objavljuje Transparency International, pa je s 50. pala na 63. mjesto. Grubiša ističe da Hrvatska nije provela ni zaključke Grecoa, grupe Vijeća Europe za borbu protiv korupcije, a kad se neki planovi i provode, često se radi o formalnim točkama bez stvarnog efekta.

Da se korupcija u Hrvatskoj ne kažnjava, vidi se iz sljedećeg: uz dvije presude protiv Sanadera, još uvijek nema ni presuda protiv Nadana Vidoševića i samog HDZ-a. Bivši ministar Čobanković je 2013. zbog sudjelovanja u aferi ‘Planinska’, kojom je proračun oštećen za 15 milijuna kuna, nakon nagodbe s tužiteljstvom osuđen na mizernih godinu dana zatvora, koje je zamijenio radom u Caritasovoj pučkoj kuhinji. Ovog rujna sud je optužbe za ratno profiterstvo oslobodio čak i kralja privatizacijskih afera Miroslava Kutlu. Konačno, prethodnu Plenkovićevu vladu je zbog korupcijskih afera napustilo sedam ministara.

- Tu je i Lex Agrokor koji je napisala tajna skupina konzultanata, koji su kasnije dobili unosne poslove u restrukturiranju tvrtke. Za uspješnu antikorupcijsku borbu mora postojati više od vječnog premijerovog iznenađenja otkrićem da su mu suradnici i suradnice korumpirani. Kontinuitet pokazuje da je to modus operandi, koji on ne uspijeva promijeniti. Istovremeno, sam je Plenković u slučaju ‘Helsinki’ prvo odbio Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa dati tražene dokumente. Potom presudama Upravnog suda pokušava srušiti ingerencije Povjerenstva tvrdeći da ono izlazi izvan svojih ovlasti. Zapravo je Povjerenstvo donijelo već nekoliko sličnih odluka koje su potvrđene na sudu, no Plenković ga nastoji eutanazirati. Zbog svega navedenog skeptična sam i prema novoj antikorupcijskoj strategiji, ali ne treba odustajati - mišljenja je Ivković Novokmet.

Slučaj ‘Helsinki’ se, podsjećamo, odnosi na put Plenkovića i njegovih ministara na kongres Europske pučke stranke, za koji se sumnja da je plaćen iz državnog budžeta. Smjer u kojem se želi ići, ističe naša sugovornica, vidjet će se iz najavljenih izmjena Zakona o sprječavanju sukoba interesa, odnosno eventualnog jačanja ili slabljenja spomenutog Povjerenstva. Ivković Novokmet podržava i najave o osnivanju saborskog istražnog povjerenstva o Janafu – ‘iako je prethodno koje se bavilo Agrokorom rasformirano te možda i ovo tako završi, svakako će se neke stvari pokušati rasvijetliti’. Ukoliko Hrvatska želi ikakvu šansu u borbi protiv korupcije – što doprinosi stvaranju pristojnijeg, poštenijeg i pravednijeg društva – potrebne su, kaže Ivković Novokmet, jače državne institucije, mediji, civilno društvo, pa i prgavija, konkretnija i borbenija opozicija.

Afera Janaf razotkrila je i činjenicu da se najmoćniji ljudi državnog i privatnog sektora – predsjednik države Zoran Milanović, više ministara, načelnik Glavnog stožera admiral Robert Hranj, utjecajni sudac Ivan Turudić, utjecajni poduzetnici, odreda muškarci – sastaju u tajnom klubu, čak i dok su obični građani trpjeli karantenu zbog pandemije koronavirusa. Ministar gospodarstva Tomislav Ćorić odbio je reći je li na ulazu ostavljao mobitel, što pobuđuje sumnje u karakter razgovora u Kovačevićevom ‘klubu’, a navodno je bilo i eskort-djevojki.

- Sada se zgražavamo nad tim klubom, no to je način života političke kaste. Poruka je – mi možemo sve što hoćemo jer smo privilegirana ‘nova klasa’, kako je svojevremeno Đilas okarakterizirao socijalističku birokraciju. Ta kasta je transverzalna, formirana je bez obzira na stranačku pripadnost. Čim se netko dokopa vlasti, postaje pripadnikom kaste i biva uvučen u koruptivne mreže, a taj je klub samo jedna od vanjskih manifestacija - komentira Grubiša.

Što se tiče tridesetogodišnjeg kontinuiteta korupcije u Hrvatskoj, u spomenutom tekstu Ravlić ističe kako korupcija cvjeta tamo gdje vladaju stranke isprepletene s državom, koje se u literaturi naziva ‘kartelskim’. Takva stranka je devedesetih postao i HDZ. Riječ je o strankama u Europi nastalim osamdesetih godina, nakon što su s pozornice sišle masovne partije iz ere snažne socijalne države. One su bile ukorijenjene u društvenim klasama, oslonjene na široko članstvo i jasno ideološki profilirane. S druge strane, kartelske su stranke slabo vezane uz određene socijalne grupe i dezideologizirane. Glavnu ulogu preuzimaju profesionalni eksperti, personalizirano vodstvo te financiranje preko interesnih grupa i javnih fondova. Stranke prestaju biti posrednici između države i društva te urastaju u državu i koriste njene resurse. Iako gube suštinske funkcije, stranke su ‘povlaštenije nego ikad, pa raste jaz između građana i političara’. Elitizacija politike rezultira otuđivanjem od društva i potkopavanjem povjerenja u demokratske institucije. Upotreba skupih masovnih medija i oslanjanje na visokoplaćene eksperte umjesto na široku bazu članova i pristaša ‘povećava ovisnost stranaka o ‘vanjskim’ sredstvima, državnim i privatnim’. Takve su stranke postale glavni generator institucionalne korupcije i u nekim visokorazvijenim europskim zemljama.

Ukratko, korupciju nije moguće promatrati izolirano od šireg društveno-političkog, pa i ekonomskog konteksta. Ukoliko se teži tome da antikorupcijska borba postane išta više od svojevrsne političke parareligije, s vječnim ciklusima ritualnog zavjetovanja unaprijed izgubljenoj borbi, možda su nužne političke organizacije formirane na posve alternativnim principima u odnosu na dominantne hrvatske stranke – demokratske organizacije proizašle iz društva i okrenute građanima.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1