>

novosti logo

Društvo Društvo

Antimaršalov plan

U povodu formalnog prijedloga za ukidanje imena Trga maršala Tita u Zagrebu: Antititoistička kampanja krenula je nakon Tuđmanove smrti, zamrla je u Mesićevih deset godina, a rasplamsala se u proteklih šest. I to neće biti kraj, nakon Titova imena slijede druga koja će biti zabranjena…

I to smo dakle dočekali. Prijedlog da se s trga u središtu Zagreba ukloni ime maršala Tita i službeno je poslan gradskim vijećnicima. Ona ista inicijativa vječnih revanšista koji nikada Titu neće oprostiti što je vodio uspješan antifašistički pokret otpora u cijeloj Jugoslaviji u vrijeme Drugoga svjetskog rata i što je to vojevanje pobjedonosno završio, dakle ta inicijativa koju je svojedobno čak i Franjo Tuđman odbio, dobila je službeni i formalni oblik. I bez obzira na ishod izjašnjavanja gradskih vijećnika, bez obzira na prijedlog (lukavog) gradonačelnika da se građani o tome izjašnjavaju na referendumu u proljeće iduće godine, stavljanje prijedloga o ukidanju imena Trga maršala Tita na dnevni red zasjedanja zagrebačke skupštine označilo je početak novog vremena u povijesti Hrvatske koja se naziva demokratskom. Vremena zabrana.

Bilo bi, doduše, netočno reći kako se sa zabranama susrećemo tek sada. Prisutne su one od prvih dana postojanja neovisne hrvatske države. Ako niste htjeli da vas u najmanju ruku ružno gledaju, niste smjeli izustiti ime Jugoslavije, kao da ta država nikada nije postojala i kao da Hrvatska gotovo pola stoljeća kao federalna jedinica (po ustavu država!) nije bila u njezinome sastavu. No dobar Hrvat ‘znao je’ da o Jugoslaviji nije uputno govoriti. Osim, naravno, u krajnje negativnom smislu. Baš kao ni o socijalizmu, mada je u razdoblju što je označeno tim pojmom hrvatsko gospodarstvo napredovalo, a životni standard građana postupno (previše polako, svakako) rastao. Nisu to bile formalne zabrane, tek znalo se da se o tome ne govori, činjenicama usprkos. Kao ni o politici nesvrstanosti i međunarodnom ugledu Jugoslavije.

Bliže formalnim zabranama bile su intervencije u jezik. Tu su se angažirali lingvisti (ne svi), pa smo – baš kao u vrijeme ustaške NDH – dobili ‘razlikovni rječnik’ da bismo znali kako govorimo ‘mi’, a kako govore ‘oni’, odnosno kako mi ne smijemo govoriti. Tiha, ali vrlo djelotvorna zabrana provedena je nad knjiškim fondom u javnim knjižnicama širom Hrvatske, a pod firmom ‘otpisa knjiga’ (što je, inače, standardna procedura). Koliko je ta čistka knjiga bila djelotvorna i kakva joj je bila svrha (uklanjanje djela srpskih autora i svega što je govorilo o komunistima, povijesti Jugoslavije i Hrvatske u Jugoslaviji) dokumentirano je predočio prof. Ante Lešaja djelom ‘Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih’. Što i opet podsjeća na zlosretno razdoblje Drugoga svjetskog rata kada su se na popisu zabranjenih autora našli književnici, odnosno pisci poput Božidara Adžije, Izaka Babelja, Eduarda Beneša, Augusta Cesarca, Friedricha Engelsa, Maksima Gorkog, Jaroslava Hašeka, Egona Erwina Kischa, Petra Kočića, Miroslava Krleže, Jacka Londona, Karla Marxa i Emila Zole, da navedemo samo neke. A među skupnim djelima nalazimo oznake ‘sva latinica na srpskom jeziku’, ‘židovski humor’ i ‘sva ćirilica’. Pametnome dosta.

Iduća stvarna, mada opet ne formalna zabrana, bila je ona što se odnosila na Narodnooslobodilačku borbu. Svjesno i namjerno porušeno je više od 3000 spomenika žrtvama fašizma i antifašističkim borcima (postoji o tome i fotodokumentacija). Bila je to i više nego rječita zabrana da se antifašistički otpor uopće spominje (možda jednom godišnje, i to zbog činjenice da je antifašizam u Ustavu naveden kao jedan od temelja hrvatske države). A zašto? Zato što su ga vodili komunisti, ali i zato što je bio pobjednikom nad onima čiji su sljedbenici postupno i kapilarno, ali ne i manje sigurno preuzimali uzde u ruke u hrvatskoj državi. Ista neizrečena zabrana odnosila se i na osobu Josipa Broza Tita, kojega se za Tuđmanova života nije krajnje žestoko napadalo, jer je Tuđman u njemu vidio neku vrstu uzora, da bi antititoistička kampanja krenula nakon Tuđmanove smrti, malo zamrla u Mesićevih deset godina, a rasplamsala se u proteklih šest, do toga da se kreće s formalnim prijedlogom za ukidanje Trga maršala Tita. I ne treba se zavaravati: to nije kraj. To je tek početak razdoblja zabrana. Inicijatori Kruga za trg to već otvoreno najavljuju. Nakon Titova imena slijede druga koja će biti zabranjena, kako bi na udar zabrane došlo cijelo jedno razdoblje povijesti koje se ne bi smjelo ni zanemariti ni zaboraviti, a pogotovo ne zabraniti.

Nakon pojmova i imena doći će, sva je prilika, na red i ljudi. Tome će poslužiti zakon o lustraciji koji se neće tako zvati, kako bi omogućio guranje u zaborav ne onih na koje bi se lustracija u pravom smislu riječi mogla odnositi, nego naprosto svih koji neće biti po volji vladajućim revanšistima i revizionistima, dakle svih koji misle drugačije. Do koje će mjere ići to ‘zabranjivanje ljudi’ teško je predvidjeti. Možda i doslovno, nekima od propovjednika ‘novih istina’ to bi sigurno bilo po volji. Poput onoga ‘povjesničara’ koji je u programu HTV-a lansirao notornu laž da je Tito pismeno čestitao generalu Kosti Nađu na ubijanju 140.000 Hrvata ili pak onih koji šire nebuloze o porijeklu pozdrava ‘Za dom – spremni’.

No ima jedan mali problem s revizionistima, inkvizitorima zapravo, koji svakome tko ih se usudi prozvati preporučuju da ‘malo nauči našu povijest’. Riječ je o tome da baš oni koji uzimaju zalet za nove zabrane, kako bi time zapečatili ‘svoju povijest’, ne poznaju prošlost. Oni se, eto samo jednog primjera, groze i na sam spomen riječi ‘socijalizam’. I spremni su udariti ognjem i mačem na nekoga tko kaže sljedeće: ‘Neki će se možda bojati riječi socijalizam. Takvi se trebaju samo zamisliti što ta riječ treba značiti za nas, pa će otpasti taj strah… Treba imati smionosti prihvatiti i ono što je novo, čije je prihvaćanje uvjetovano potrebama vremena. Te potrebe ćemo još lakše shvatiti, ako se prisjetimo da je ovdje riječ o nečemu što je izvorno naše, što ima temelje u našim tradicijama i što je uvjetovano našim potrebama…’ Riječ je, ponovimo, o socijalizmu. Autor, mada nije ni marksist ni komunist, definira ga na način vrlo blizak onome marksističkom: ‘Socijalizam znači sustav koji polazi od činjenice da čovjek koji društvu daje ono što je dužan, ima pravo od društva dobiti ono što ga po njegovome ulogu za opće dobro i pripada.’ A tko je autor? Deklarirani i uvjereni ustaša. Citati su naime iz knjige ‘Put do hrvatskog socializma: govori i članci državnog savezničara prof. Aleksandra Seitza’. Knjiga je ‘izdanje Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi’, tiskala ju je Hrvatska državna tiskara, a objavljena je u Zagrebu godine 1943.

Pa ostaje pitanje – na jednom, ali sigurno ne i jedinom slučaju – kako se može predstavljati tzv. NDH kao ‘branu protiv komunizma’, relativizirati ili negirati njezine zločine, do astronomskih cifri napuhavati žrtve onoga što je novogovorom prozvano komunističkim zločinima, anatemizirati sve što imalo miriše na socijalizam, a pritom ne znati ili ignorirati činjenicu da je čovjek kojega se smatralo jednim od bliskih Pavelićevih suradnika objavio cijelu knjigu posvećenu ‘putu do hrvatskoga socijalizma’. Da bi se povijest revidirala, treba je najprije poznavati, i to cjelovito a ne selektivno. A da bi se neko društvo razvijalo u demokratskom smjeru, ono ne smije doživjeti vrijeme zabrana kojima je cilj zaboraviti, zatrti prošlost, onakvu kakva je bila. Zabrane pojmova, knjiga, ljudi, sve to vodi i može voditi samo u jednom smjeru – u totalitarizam, bio on prekriven velom formalne demokracije ili ne. Građani Hrvatske toga bi morali postati svjesni. Što prije, to bolje.

1/1